slika: digtal artist
Postoje zagrljaji,
jači od svih zagrljaja koje znam,
u trenutku bezvremenosti
u nekom kutu čekaju
sklupčani
poput fetusa u toploj tami
majčine zipke ljubavi
i ja tek naslućujem
tu snagu i nježnost,
u isti mah
taj duboki vir spoznatosti
dvije duše
koje se uvijek u životu
poslije smrti sastaju,
pa se onda opet pronađu
koračajući putokazima
koje su same označile
da se ne izgube
u pustopoljini stvarnosti
koja je daleko od sna.
slika: digital artist
Da, postoje dodiri
mekši od bijelog paperja,
mekši od krila anđela
koji poljupcem brižnosti
nikad ne uzburkaju površinu srca,
a uvijek ih osjetimo
poput lahora,
u vrelini tužnih ljetnih večeri,
kada nespokoj, združen sa samoćom.
želi spustiti zastavu nade
na pola koplja.
Da, postoje trenuci,
kada nam svemir šapće,
da ne prestanemo vjerovati
u beskraj blagoslova
koje mnogi vide kao prokletstvo,
a ja znam,
iza ogledala
sve je Jedno
i pratim otkucaje vremena,
iako je sat odavno stao
i kazaljke se zaustavile
umorne od kretanja u krug.
Jednom ću dotaći prag
i ući kroz vratnice neba
i neću pitati,
neću tražiti,
neću koračati,
samo ću se predati,
utonuti u bijeli baršun ruku
onoga koji me čeka
i želi mi darovati
taj zagrljaj izvan svih
spoznatih zagrljaja
i ljubav koja tek treba zaživjeti,
tek treba roditi se
u naručju toplom,
u naručju vječnom
odakle me nikad više
pustiti neće
onaj koji me je oživio
kada sam trebala napustiti svijet,
onaj koji će me čekati
kad opet
sjene prekriju
svjetlo.
Celbridge, 24.7. 2017.
