Uvijek nekako putujem,
nikad na jednom mjestu
goni me mašinerija vremena
i usputni pokušaji prijateljski,
da me zaustave totalnim zastojem
svih otkucaja duše
da se podijelim onima,
koji me žele imati do kraja,
a ja sam tek djelić iskidanih fragmenata
svih mojih postojanja,
dok ono jedno jedino moje istinsko
smješeći se
čeka gašenje svih odaja,
jednu po jednu,
a u odajama sakupljeni susreti,
pokušaji,
uspjesi i neuspjesi,
ljubavi i prijateljstava,
koje me ne mogu zadržati zauvijek,
jer zauvijek je samo usputna stanica
ka novoj putanji holograma,
zato, ne ljutite se, razočarani,
jer niste mogli obuhvatiti
moju neobuhvatnost,
zadovoljite se
mojim usporavanjem koraka
sa vašim,
mojem zagrljaju
koji je stvarniji od mene,
koju vidite
mojim riječima,
koje vam upućujem
ne bi li ih sačuvali
za neke nove putnike...
Stvorena sam
da volim do kraja,
a kraj postoji tamo,
gdje srce već naslućuje obzor
svoga smiraja...
