Kao da me nema
u ovom lakom ogrtaču postojanja
tijelo pritisnuto težinom istine
gravitacija riječi
izrečenih iz usana,
koje nikad nisu dotaknule krila
moje duše
stisnute oči
i pogled,
koji ne dozvoljava ulazak
u sveobuhvatnost mojih zjena...
Kao da nisam tu
za one,
koji golubicu moga srca
žele oteti iz mojih ruku
i prodati
pred vratima hrama
ne bi li se svidjeli Bogu
koji je hram
odavno napustio..
Kao da sam odavno napustila
ovo konačište od zemlje i blata
natopljeno mirisima tragača za zlatom
onom mrvom zlata,
kojeg brižno čuvam
za meki dlan
i topao zagrljaj
nježan, kao otkinuto pero
iz anđelovog krila..
Kao da me nema
za sve te pokušaje
učiniti me onakvom
kakva nisam..
Kao da me nema,
a ipak koračam
pognuta od bremena ljubavi
bosa
po kamenitom tlu stvarnosti
koja nikako da me dozove
mojim imenom...
