Koliko smo krhki
u svojoj lomljivosti,
koliko nježni
u svoj odori od grube halje
meka pulpa duše
smiješi se
usred polja posađenog
plodovima bola,
ona sanja,
ona živi,
ona dotiče sfere nedodirljivosti
očima ljudskim
i pleše razigrana
zanesena pjesmom
uličnih svirača beskućnika…
Drugi im samilosno bacaju novčić
dok ona jedina u njihov šešir
cijelo svoje meko srce stavlja..
Srce koje bješe
jastučić za igle
a sada
kroz ubode
prosijava zlatno sunce
trenutaka
koje samo anđeo
među prolaznicima skriven
može vidjeti bez očiju
i dotaknuti
bez ruku,
tek dodirom krila mekog
u odlasku
tamo
gdje će me čekati
kao leptiricu
ili pticu…
