This passing moment soon

nedjelja, 29.10.2006.

samo ovu noc.......


http://www.youtube.com/watch?v=Sjh1QLKMLek

subota, 21.10.2006.

crno-bijele varijacije

to kill more time i try to write something stupid . like

people are walking and talking
the others are walking and listening
although most of them pretend to listen
because very often people dont’t have the same speed of walking, talking and listening.

previse je staticno ovdje. onda kad mi treba brzina, kretnja, dogadjaj. pokreti. ocito nemam maste niti kreativnosti.

n: tvoja igra rijeci mi se bas svidja! mogao bi i ti otvoriti svoj blog?
s: blog ti je kao loli hop. ja loli hop nisam volio.
dakle, ne zelim

loli hop loli hop


teatar i ja idemo dalje. krecemo se. tu nije nista staticno. volimo se i kreiramo. ja rastam u njemu, on u meni. ispunjavamo se. zajedno se radjamo i umiremo. placemo. komuniciramo. dodirujemo.

na tim daskama razne su varijacije




razne su varijacije



na daskama koje zivot znace

neprilagodjenost asocijalizacija izolacija introverzija
ponekad su dobar put ka ciscenju duse i ponovnom radjanju kreativnosti


radjanje/umiranje


evolucijska promjena pojavljuje se kao rezultat nastao iz uzajamnih odnosa dviju promjena




sama scenaristička struktura svijeta mutanata obiluje zanimljivim varijacijama
hej ljudi! sta vam je? ja ne licim na mona lizu!

a ona




i ona




su se voljele

petak, 20.10.2006.

subota, 14.10.2006.

moj dedo je bio veseo i zanimljiv covjek. volio je pricati ali polako, razgovjetno, gotovo hipnotizirajuci. bili su to jednostavni govori. o tome kako je bilo prije: o cestim poplavama, o tome kako je nasa kuca bila na brdascu pa su se svi ljudi i sva marva smjestali tokom poplave u nasu kucu, o tome kako je bio neki b.d. u konjici koji je bio brzi od njega, o izlascima sa curama, o konjima, o romima koji su ljeti znali spavati kod nas i kako se tata igrao sa njima, o anegdotama u selu. a u pejicima a u margeticima i tako redom. moj dedo je svoje komsije zvao preko njive da dodju na kavu: peeetroooooooo, nikolaaaaa ajte na kavu!!!! njegovi konji su bili najbrzi u selu. kad ide kuci sokakom se prasina vije za njima a u dvoriste su ulijetali tako da su kapiju sami otvarali (on je tu kapiju sm konstruisao bas za te prilike), toga se i ja sjecam, o tome kako mu je jednom neki hodza u tuzli pogodio kako ce kad ostari postati gospodin i zivjeti u gradu, a on u to nije vjerovao a to se ipak ostvarilo. (nije se skidao sa telefona kad se preselio kod nas, i nije nas prestajao zvati iz svoje "kuncelarije" sahovsko-penzionerskog kluba) bio je on prilagodljiv covjekbrzo se uklapao. jedno vrijeme je imao ljubavnu aferu koja se vecinom telefonski odvijala koju sam ja bezobrazno prisluskivala telefonom iz moje sobe. kad je afera prestala, ona ga ostavila moj se dedo razbolio. drmala ga ljubavna groznica. pokrivala sam ga dekama ali nije pomagalo, njemu je i dalje bilo zima. o svom dezerterstvu i kako su otkrili njegovu laz da ima visoku temperaturu jer nije htjeo ici u vojsku sa nekom spravicom za koju do tad nije znao a spravica se zvala toplomjer, te kako je namjerno sprzio nogu vrelom vodom samo da ne ide i kako su ga na kraju ipak pokupili i kako je u ratu sve pjesice presao. onda bi znao nabrajati sva ta mjesta gdje je bio. na kraju bi znao reci kako tvrde da covjek kad umre njegova dusa jos jednom prodje sva mjesta gdje je covjek bio. eh, kako ce se moja dusa nalutati tada. njegov sprovod je odisao njegovim duhom. bilo je veselo, desilo se par situacija gdje smo se morali svi smijati. tata ga je oblacio i kad mu je obuvao cipele





create your own visited countries map
or vertaling Duits Nederlands

petak, 13.10.2006.

indigo



imamo li dovoljno kapi vremen
mozemo ubaciti i koje zrno tame
trunku blijedih sjecanja
dodajmo i jednu staklenu casu zvuka
i indigo boju u prahu

sjenke vjestica igrale su svoj tajni ples u plavom




ovu jesen indigo plave boje sjedile smo u polutamnom praznom kafeu konzumirajuci tisinu kad si me odjednom, iz cista mira pitala:
“mislis li da sam lijena?” i kad sam ti iz cista mira, kao iz topa odgovorila:
“ne, vise mislim da nemas smisla za pisanje. konsekutivna si i pretjerano se preispitujes”.
nisam tako mislila. a onda, nakon nekog vremena, prekinula sam ponovnu tisinu izgovarajuci banalnost: “ali mislim da ti lijepo stoji taj indigo plavi mantil”. mrdnula si glavom i nasmijala se dopustivsi i dalje tisini da bude prisutna za nasim stolom. meni vise nije smetala. vec sam odlutala mislima putem indigo plave boje.


kao dijete sam se voljela igrati indigo papirom. on je za mene bio nesto sveto. jasno sam vidjela tatine usne kako mi svecano govore: dodaj mi INDIGO PAPIR. on ga je koristio u matematici i fizici, dok sam ja njime preslikavala figure iz slikovnica, haljinice, neke mustre iz mamine burde i crtala svoje osobne. voljela sam kad mi prsti od njega ostanu plavi. tada sam licila na tatu, bila odrasla i ozbiljna.
latentni odnos u mojoj obitelji je bio oduvijek prisutan. o svemu sto se sutalo saznavala sam od brata. a onda sam i ja dalje nastavljala tradiciju sutnje. zatvorenost. ali nisu to nikada bili hladni, lignozni odnosi, sto sam vidjala u drugim obiteljima, samo se naprosto o nekim stvarima nije pricalo. sokirala me bratova izjava da tata nikada i nije volio mamu ali su se uzeli jer je mama ostala trudna. nisam u to htjela povjerovati ali znam da mi se s vremena na vrijeme, kao djetetu, javljala filopsihijska pozuda za njihovim razvodom.
a onda, neki dan tata mi se povjerio kako se po prvi put cuo sa svojim polubratom. kaze da su vec duze vremena istodobno trazili jedan drugog i da su se culi, vidi koincidencije, bas onda kad su im zene bile na odmoru. nakon sto sam bilo sto mogla izgovoriti lupala me jedna te ista recenica u glavi:
i tata ima polubrata i tata ima polubrata i tata ima polubrata
dozivjeh trenutni sufizio sangvinus. no, na moju srecu rima koja se pojavila tek tako, tu, u ozbiljnom trenutku, ublazila je moj sok i dovodila me do faza histericnog unutarnjeg smijeha. odmah nakon rime, spontano i ironicno u glavi mi se javila ona pjesmica: jednog dana resio moj tata, za rodjendan da mi kupi brata, trazio je u ducanu gde prodaju suvu hranu ali rekli su mu nema. a onda, sa nekom cudnom lakocom, u emfazi izgovorih “bilo bi lijepo da se vidite”. znala sam da to nije dovoljno.
hipnotizirala me vecernje nebo indigo plava boje, koja se redovito, skoro pa profilakticno pojavi u trenucima kada bi imala jos puno toga za reci, eksplodirati….ne, pametnija si kad sutis. uronila sam u nebo.

ladies and gentleman this is your captain speaking. we are now at our cruising altitude of 33000 feet and we are at a speed of 270 knots. i hope you are enjoying your flight with us.

the weather at the moment is a pleasant 22 C and
the skies are clear.



ladies and gentlemen i am floating in space
(neki dan u avionu covjek do mene je cijelim putem puhao, znojio se, pucketao prstima....lijep je ovogradic)


pitala sam se hoce li ikada doci dan kad cu ja cuti i vidjeti svog polubrata.

ispila si zadnje kapi kave i rekla mi
idemo odavdje, tamno je i zagusljivo
krenula si ka izlaznim vratima dok je tvoj indigo plavi mantil suskao ritam tvojih koraka.



evolucija je promjena frekvencije alela u populaciji tijekom vremena.



u jednoj zlici zemlje se nalazi oko milijardu bakterija sto znaci da su medju njima oko 5 milijuna mutanata
ne licimo


oprosti, danas nisam slusala sto si pricao dok sam ti gledala bore oko ociju i razmisljala kako ces mi, i kad budes star, biti lijep.




a u ono ljetnje, sumorno popodne na selu, tisina je zauzimala svoje prostore i sirila se po podrumima nasih kuca, dok su nam slike po zidovima pricale govorom kodova, samo u nasim glavama znane. prije nego sto bi sklopili ocne kapke, a nije to bila noc, samo smo voljeli spavati. htjeli smo se kriti od sunca dok je ono nalazilo svoje dugolinijske prolaze kroz poluspustene roletne i stvaralo male krugove plave svjetlosti po nasim podovima. cinilo se da su tada to bili jedini zivi dijelovi nase sobe gdje su se vodile nano igre, od kojih smo poneke mogli vidjeti i prostim okom. samo sto su nase proste oci naprosto spavale. disali smo nasim kozama, duboko i tiho. disali smo na skrge kao ribe u vodi, samo sto vode nigdje nije bilo. osim pomalo slane na nasim kozama, tek toliko da se lakse prilijepimo jedni uz druge. zajedno smo mirovali i dijelili sparinu na podjednake dijelove, za svakog pomalo, jer nam je tako bilo lakse izdrzati. tek bi navece otvorili oci. noc je bila nasa. bili smo budni, dok bi sve ostalo nestalo u nasoj sobi progutano indigo tamom, sa kojom smo sklopili djavolji ugovor i uveli nasa pravila. sad smo mi igrali nase igre dok je sve drugo prosto spavalo pred nasim prostim tijelima.



volim kad se smije dok mu iza ledja tece Dunav


ovih dana sam uglavnom vukla torbe po kolodvorima, aerodromima. vukla svoje blijedo lice po hotelima, jela dobru hranu i pruzala svoj vjestacki osmijeh nepoznatim ljudima, razgovarajuci na vise jezika. prostituisala sam svoj jadni um. ne, ne zelim raditi nista sto ima veze sa turizmom i sportom. Ne zelim se iz kulture smijesiti, niti zelim gledati plasticne osmijehe. ne zelim sjediti na vip klupi i gledati maraton iz tog ugla. nisam ja za to. odbila sam dijeliti iduce osmijehe. ovako mi je dobro. ljetos sam na necijoj majici procitala : “nasiljem protiv turizma”. Svidja mi se ta poruka.



a jesen hoce, pa nece. a i ja s njom. nesto kao:

i nesto kao:

<	listopad, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv