This passing moment soon

ponedjeljak, 27.03.2006.

citajuci mlinareca

mlinarec
* "nisam bio ništa mudriji ni prosvjećeniji već me obuzimao osjećaj ispunjenosti i zadovoljstva lijepim druženjem"


ja
cesto sam znala imati ovaj osjecaj ali ga dugo nisam dozivjela. fali mi...trebam se vratiti kuci. trebam li se vratiti?

mlinarec
* "Frka me je da se ne probudim prije neg' odsanjam ševu"

ja
potpuni je bedak kad ti se to dogodi...

mlinarec
* "Volim intelektualne veze - prošapće Zsusza.
- I ja - slagah."


mlinarec
* "Odmjerenim koracima gazili smo očišćenim nogostupom prema kolodvoru"

ja
...fali mi zagrebacki kolodvor.. vlak veneciaj-ljubljana-zagreb-vinkovci-beograd
postovani putnici uskoro stizemo na zagrebacki kolodvor. vlak stoji 30 min.
kratki trenutak u prolazu. poznat osmjeh, susret. ispijena kava. malo izgovorenih, a neizmjeran broj neizgovorenih rijeci. odmor. kolodvorski wc. ulazak u vlak i put dalje.....
ljudi na zagrebackom kolodvoru postaju sve manji dok se ne stope svi u jednu mrlju vidjenu kroz prozor vlaka.


mlinarec
* "UVOD U KOLODVORSKE PRIČE
PROLOG


Nešto je uznemirujuće u prigušenoj tutnjavi vlakova, u onoj huci što nastaje u čeličnim dodirima kotača i tračnica, barem ovih naših, rasklimanih, nemirnih, blago usporenih na samom rubu Balkana.

Vlakovi su, nakon fijakera naših djedova kojih više nema i koje nisam upoznao, zadnje prijevozno sredstvo koje čuva još poneki dašak prošlosti. Prozori vlaka ogledalo su krajolika."


ja

likovi s kojima sam putovala:
dizajnerica porijeklom iz beograda, zivjela u dubrovniku a sad zivi u londonu
londonac
portugalac
beogradski glumac koga zamjenih za poznanika iz zagreba (ja: ja tebe od nekud znam, jesi li ti slucajmo....
on: ne, ja samo glumim
paranoik
vinkovacka skupina studentkinja i studenata u zg-u
knjizevnik iz nustra
novonastala poslovna zena sa urednom frizurom ali sa jos dosta nesklada u njenom nastojanju izgradnje looka poslovne zene

bilo ih je jos dosta.......

utorak, 21.03.2006.

non ti muovere!

sinoc sam gledala ovaj film...

i nije mi se tesko rasplakati gledajuci ljudsku tragediju, potragu, bol.

desio se momenat:

-on u porodilistu gleda zeljeno dijete-

gledajuci scenu kapnula mi je suza na materijal koji sam pripremala za djecije radionice, koje cu voditi iduci dan.

pozeljela sam imati dijete..

ponedjeljak, 20.03.2006.

Jelena zena koje nema

Sva iskusenja, sva ispastanja i sve patnje u zivotu mogu se mjeriti
snagom i duzinom nesanica koje ih prate. Jer dan nije njihovo pravo
podrucje. Dan je samo bijela hartija na kojoj se sve biljezi i ispisuje,
a racun se placa nocu, na velikim, mracnim i vrelim poljima nesanice.
Ali tu se i sve resava i brise, konacno i nepovratno. Svaka preboljena
patnja nestaje tu kao rijeka ponornica, ili sagori bez traga i spomena.

.......
U najgorim casovima noci- a noc je bila uvjek zlo vrijme moga zivota-
biva ponekad da se javi nesto kao slutnja njenog prisustva.

Ne postoje cetiri strane svsvijeta, nego samo jedna, a ta nema imena.
Ne zna se i ne pita se vise sta je dole, a sta gore, sta iza a sta
ispred. Ziv sam, ali u svijetu poremecenih odnosa i dimenzija, bez
mjere i vidjela. I Jelena je prisutna, ali samo utoliko sto znam da
negdje preza ruku kojom hoce nesto da mi doda. I ja zivo zelim da
podignem desnicu i primim sitan, nevidljiv predmet koji mi nudi.
Tako ostajemo u tom bolnom polozaju jednog zapocetog i jednog
nerodjenog pokreta, a ne znamo gdje smo ni na cemu smo, ko smo ni
kako se stvarno zovemo. Ono sto je zivo i jasno u mojoj svjesti,
to je nasa zelja koja je jedna. Po toj zelji i znam da postojimo,
ona je jedino sto nas vezuje i sto znamo jedno o drugom.

.........
Dok sam tako stajao neodlucan od srece, osjetio sam da se iza
mene odjednom stvorila Jelena. Nisam smjeo da se okrenem. Ostala
je tu trenutak - dva nepomicna (uporedo sa njom zastao je i moj
dah), a onda mi je polozila ruku na rame. Ne bih mogao kazati
kako ni po cemu sam to osjetio. To je bila vise misao na zensku
ruku. Kao sjenka pocivala je na mom ramenu, ali sjenka koja ima
svoju nemjerljivo malu pa ipak stvarnu tezinu i isto takvu mekocu
i tvrdinu. A ja sam stajao zanesen i svecano krut.

Ne znam kad je, kao sjenka leptira, odletjela ta ruka sa mene,
jer kad sam opet mogao nesto da shvatim i znam, nje vise nije
bilo.

Ali, proljece je. Opet proljece. Bogat sam, miran, i mogu da
cekam. Da, niceg nije bilo i niceg nema, jasnog i sigurnog, ali
nista nije ni izgubljeno ili iskljuceno, nepovratno ili potpuno.
Znam da u svijetu ima mnogo napola otvorenih prozora u koje kuca
proljecni vjetric, suncevih odbljesaka na metalu i vodi, praznih
sjedista u kupeima, ustalasalih povorki i obasjanih lica u prolazu.
Slutim i hiljade drugih nepoznatih mogucnosti i prilika. Znam da
se svuda i svagda moze javiti Jelena, zena koje nema. Samo da ne
prestanem da je iscekujem!


Ivo Andric

srijeda, 15.03.2006.

skakanje i skakanje!

nalazim kako nema nista bolje ustati rano ujutro, pustiti si neku ludu trance, house, dance ili koju drugu muziku gdje ima dosta ritma i skakati, skakati, skakati, skakati...........
poslije te to cijeli dan drzi i full si puna energije!

e da, i jos uz skakanje zamisljati kako se nalazis na nekoj ludoj plazi u ibizzi ili slicno...

utorak, 14.03.2006.

The Artist

ONE evening there came into his soul the desire to fashion an image of The Pleasure that abideth for a Moment. And he went forth into the world to look for bronze. For he could only think in bronze.

But all the bronze of the whole world had disappeared, nor anywhere in the whole world was there any bronze to be found, save only the bronze of the image of The Sorrow that endureth for Ever.

Now this image he had himself, and with his own hands, fashioned, and had set it on the tomb of the one thing he had loved in life. On the tomb of the dead thing he had most loved had he set this image of his own fashioning, that it might serve as a sign of the love of man that dieth not, and a symbol of the sorrow of man that endureth for ever. And in the whole world there was no other bronze save the bronze of this image.

And he took the image he had fashioned, and set it in a great furnace, and gave it to the fire.

And out of the bronze of the image of The Sorrow that endureth for Ever he fashioned an image of The Pleasure that abideth for a Moment.


OSCAR WILDE

nedjelja, 12.03.2006.

hm.......cini se bila sam prilicno frustrirana jucer.
na kraju sam bila vani do 3 h. naravno u istom klubu, sa istim ljudima.
sad idem pricati s njim, nismo cijeli dan bili skupa.

subota, 11.03.2006.

monotonija

toliko toga za uraditi, za nauciti. nista mi se neda. sve sto vise obaveza imam sve me vise koci da se pokrenem. danas lezim cijeli dan u krevetu. spavala sam vise od 10 sati. to nije normalno. vrijeme me ubija i treba mi sunce a ovdje kise non stop padaju. a nekad sam tako voljela kisu. istina, nocas sam dugo radila ali kad sam dosla doma uradila sam glupost, nisam otisla leci nego sam surfala. evo sad sam sama. on je otisao raditi. besh moju subotu vecer kad on radi, i bas me zanima hoce li poslije posla doci prvo do mene ili ce ici van. uostalom zasto bih ja uopce i izlazila kad i vani vlada monotonija. kakav je ovo mentalitet? uspjeli su mi ubiti svaki trun vedrine za ove tri godine. moram zavrsiti sto prije fakultet i brisati odavdje. imam osjecaj kao da sam vec desed godina ovdje i kao da sam ostarila. predlagala samo ovoj ovdje ekipi da odemo na neki party gdje cemo plesati cijelu noc, jedan frend mi rece: "mi ovdje nismo navikli plesati". njima je cool biti down a meni je pun kufer toga. ne znaju oni sto to znaci zato im je i cool. imaju sve sto pozele pa im je to dosadno. sve odlazi u ekstremnost. izlazila sam i po diskotekama ali tamo je tek uzas. mada, to su one obicne lokalne diskoteke sa cistom komercijalom. trebam otici daleko, van grada, u klubove gdje se nudi raznolik program. ma, samo pricam. dogovaram se vec mjesecima sa jednim jedinim frendom koji je za isti provod ali se ne stigne. ovdje te dani naprosto gutaju. ne znam sto prije poceti, toliko toga za uraditi. moram uciti za ispite i plus raditi tri posla i plus sve aktivnosti obavljati koje sam si nametnula. nista, idem si tek sad praviti nesto za jelo. ovo je odlican put ka bulimiji. mada ne vjerujem da bi moja fizionomija mogla dostici taj stepen. ma sve ce se to popraviti kad konacno dodje sunca pa na rolanje. samo neka to sunce konacno dodje!

<	ožujak, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv