Sva iskusenja, sva ispastanja i sve patnje u zivotu mogu se mjeriti
snagom i duzinom nesanica koje ih prate. Jer dan nije njihovo pravo
podrucje. Dan je samo bijela hartija na kojoj se sve biljezi i ispisuje,
a racun se placa nocu, na velikim, mracnim i vrelim poljima nesanice.
Ali tu se i sve resava i brise, konacno i nepovratno. Svaka preboljena
patnja nestaje tu kao rijeka ponornica, ili sagori bez traga i spomena.
.......
U najgorim casovima noci- a noc je bila uvjek zlo vrijme moga zivota-
biva ponekad da se javi nesto kao slutnja njenog prisustva.
Ne postoje cetiri strane svsvijeta, nego samo jedna, a ta nema imena.
Ne zna se i ne pita se vise sta je dole, a sta gore, sta iza a sta
ispred. Ziv sam, ali u svijetu poremecenih odnosa i dimenzija, bez
mjere i vidjela. I Jelena je prisutna, ali samo utoliko sto znam da
negdje preza ruku kojom hoce nesto da mi doda. I ja zivo zelim da
podignem desnicu i primim sitan, nevidljiv predmet koji mi nudi.
Tako ostajemo u tom bolnom polozaju jednog zapocetog i jednog
nerodjenog pokreta, a ne znamo gdje smo ni na cemu smo, ko smo ni
kako se stvarno zovemo. Ono sto je zivo i jasno u mojoj svjesti,
to je nasa zelja koja je jedna. Po toj zelji i znam da postojimo,
ona je jedino sto nas vezuje i sto znamo jedno o drugom.
.........
Dok sam tako stajao neodlucan od srece, osjetio sam da se iza
mene odjednom stvorila Jelena. Nisam smjeo da se okrenem. Ostala
je tu trenutak - dva nepomicna (uporedo sa njom zastao je i moj
dah), a onda mi je polozila ruku na rame. Ne bih mogao kazati
kako ni po cemu sam to osjetio. To je bila vise misao na zensku
ruku. Kao sjenka pocivala je na mom ramenu, ali sjenka koja ima
svoju nemjerljivo malu pa ipak stvarnu tezinu i isto takvu mekocu
i tvrdinu. A ja sam stajao zanesen i svecano krut.
Ne znam kad je, kao sjenka leptira, odletjela ta ruka sa mene,
jer kad sam opet mogao nesto da shvatim i znam, nje vise nije
bilo.
Ali, proljece je. Opet proljece. Bogat sam, miran, i mogu da
cekam. Da, niceg nije bilo i niceg nema, jasnog i sigurnog, ali
nista nije ni izgubljeno ili iskljuceno, nepovratno ili potpuno.
Znam da u svijetu ima mnogo napola otvorenih prozora u koje kuca
proljecni vjetric, suncevih odbljesaka na metalu i vodi, praznih
sjedista u kupeima, ustalasalih povorki i obasjanih lica u prolazu.
Slutim i hiljade drugih nepoznatih mogucnosti i prilika. Znam da
se svuda i svagda moze javiti Jelena, zena koje nema. Samo da ne
prestanem da je iscekujem!
Ivo Andric
Post je objavljen 20.03.2006. u 21:20 sati.