Lako štivo https://blog.dnevnik.hr/lakostivo

petak, 30.03.2007.

Njemu i njoj

Ljute se već danima jedan na drugoga. Ljute se već toliko dugo da su i zaboravili zašto se ljute, al ipak ne prestaju.

Čitavo popodne razmišljao je o njoj. O njenoj mirišljavoj kosi, njenim prodornim očima, oblinama ...
Tako je već dugo nije dodirivao, tako je već dugo nije osjetio ... bio njen. Što je više razmišljao, manje je bio tu, nestalo je sve, više nije bio ljut, više nije mislio na posao već o njoj ... o ljubavi koju mu samo ona zna dati.

Minute su sporo odmicale, sporo kao sati. S nestrpljenjem je čekao povratak kući, susret s njom, njegovom ljubavi - jedinom i pravom!

Ušao je u stan prilično bučno, želio je biti siguran da ga može čuti, da bude spremna na njegovo prisustvo. Stao je pred nju! U trenutku ispustio sve stvari iz ruku, prije nego li se uspjela snaći ... već ju je ljubio. Iako se u početku činilo da se suprotstavlja, već sljedeće sekunde izvračala mu je jednako snažan i vlažan poljubac.

Toliko to već dugo čekam.
Toliko to želim. - jedine su riječi koje je izustio

Ljubio ju je snažno, čvrsto, prstima dopustio da se izgube u njenoj kosi.
A onda ju je skidao, al nije to bilo obično skidanje ... toliko ju je želio da nije bilo vremena za to ...
Gumbi na njenoj košulji popustili su po pritiskom, grudi joj je otkrio jednim potezom ... zadigao suknju i strgnuo gačice. Najradije bi ih pomirisao, al nije bilo vremena za to.

Sada je znao a više nama uzmicanja, znao je da je samo njegova, napokon njegova ... sada je mogao usporiti ... pružiti joj slast dostojnu carice.

Poveo ju je do kreveta. Još uvijek je nije prestao ljubiti kao da se ne može zasititi njenih usana.
Ljubio ju je, lizao ... svaki centimetar njene kože i nije se žurio.
Tako je nježna, tako glatka, tako mirisna - jedine su misli koje su prolazile njegovom glavom.

Njena koža reagirala je na svaki dodir, pokret, tražeći još. Želio ju je, al želio je da potraje ovaj trenutak ... Želio je nadoknaditi sve one propuštene sate, sve one beskrajne dane provedene u tišini, želio je probuditi ljubav. Onu istu ljubav od prvoga dana njihova poznanstva, onu iskru u očima.

Još dugo u noć njihove stvari ostale su razasute posvuda, još dugo u noć poljupci su odzvanjali njihovim čulima, još dugo u noć nadoknađivali su sve propušteno pridavajući jednaku pažnju svakom centimetri njihovih tijela ... još dugo u noć ... još dugo u noć ...

četvrtak, 29.03.2007.

Tko to hoda odajama moje duše

Ponekad me stihovi dirnu jako, prejako, tamo gdje sam najtanja.
Ponekad u njima nalazim sebe, ... al kad piše Dijete u meni,
onda sam sigurna da on hoda odajama moje duše, jer u svakom retku pronalazim sebe.

Ovo su samo neki od mojih omiljenih stihova


Unutarnji vapaj

Težnja je uspinjući vapaj,
vapaj koji se uzdiže u našem srcu.
To nije vapaj za ugledom i slavom.
To je vapaj za našom potpunom i bezuvjetnom slobodom
Vapaj je Unutarnji Pilot broda našeg života
To su suze našeg srca
Tu se susrećemo i ispunjavamo
Put do drugoga kata satkan je od vapaja našeg srca.
To je vapaj težnje;
Srce vapi i žudi
Uvijek uspravan plamen hrli u vis.
Unutarnji vapaj..broda našeg života

Kiša

Oprosti što su mi oči prepune zlatnih svitanja,
pa su mi breze, princeze, umotane u marame od lana.
Na koplju ti nosim dušu umornu od samoće i skitanja,
da kisne pod tvojim balkonom bez kaputa i kišobrana.
i p a k
Tiho na prstima dolaziš mi u san
Ko rosa sa tužnog cvijeta
Tvoj pogled je umoran
Tvoja ruka na mom srcu
Kao nekad zaspala
Prokleta je ova kiša što te probudila



Nema smisla da vam copy/pastam dalje, pogledajte sami Dijete u meni

srijeda, 28.03.2007.

Jesam!

Jučer nisam pisala ...

Uvukle se tuga i samoća u kosti. Bio je tu jedan od mušketira, ljubio me, grlio .... a ja sam ga nezahvalno pitala: "Zašto ti imaš mene?"

Uslijedila je šutnja, nježno je dodirivao moj vrat, kosu, prolazio niz leđa, ali ništa nije rekao
Držao me u zagrljaju, al suze su se ipak nakupljale u očima ....
Pitao je za bivšeg, misleći da je tuga zbog njega - nije uopće shvatio što želim ...

Jučer sam ga ostavila!
Pa zar 7 mjeseci ljubavi ti nisi u stanju smisliti jedan običan razlog?!
Ne treba mi filozofija, dubokoumna razmišljanja, samo mi daj banalan razlog, čak ne mora biti ni istinit ...
Jedan jebeni razlog, samo jedan ...

Jučer sam ga ostavila!
Raščistila sa sobom ... on to još ne zna, al saznat će. saznat će čim se vidimo.

Jučer sam ga ostavila! Jesam!

P.S. Ako vam se da, dajte koji glas
Zubi I
Zubi II

utorak, 27.03.2007.

Mogla bi ...

Ponekad je dovoljan jedan potez rukom da nestane sve, da izbrišem sve. Sve zaboravim ...
Danas me nema za nikoga! Dosta mi je neizrečenih obećanja, ispraznih poruka, romantike s krivim ljudima i uzaludnog čekanja. Danas kažem dosta!

Tako je lako uzeti mobitel i izbrisati imenik ... izbrisati sve i krenuti ispočetka. Još je lakše izbrisati mail, zaboraviti password i završiti zauvijek s nekim, nečim ...

Ljuta sam!
Zašto? Na koga?
Ne znam! Samo sam se umorila od ovog beskrajnog natezanja koje ne vodi nečemu .... umorna od čekanja ... umorna od ničega i ništa.

Mogla bi mu poslati mail i reći da sam zaljubljena i jednom zauvijek završiti tu agoniju.

Mogla bi mu napisati: Želim ti sreću, sjeti me se ponekad.... Ne želim više čekati. Ako propustiš trenutak, to je zauvijek propušten trenutak.

Mogla bi mu reći: Hvala, al više ... ne hvala! Nisam te tražila da biraš između mene i nje jer sam znala da će uvijek biti ona, a nikada ja...

Mogla bi! Al ...
Bilo bi to lako, prelako ....


Bože, daj mi snage da prihvatim ono što ne mogu promijeniti, hrabrosti da promijenim ono što mogu promijeniti i mudrosti da shvatim razliku među njima.

četvrtak, 22.03.2007.

Padam i dižem se ili Tri mušketira moje tuge ili Tuga i ja

Rekla sam sama sebi dosta. Dosta sladunjavih pričica, ovo je moj blog, ovdje carujem ja, ja i moja tuga.

Inspirirana tuđim rječima, shvatila sam da u mome životu postoje tri mušketira moje tuge.
Zamahuju svojim mačevima, rastjeruju crne oblake, loše misli ... ostavljajući osmjeh.

Svaki od njih dodiruje moje srce, dušu na poseban i jedinstven način. I ne znaju da su tri.
I ne znaju da su mušketiri. Možda ... kad bi sklopili mačeve u savez, tko zna gdje bi im bio kraj ... Možda bi zaista stiglo proljeće.

Rekla sam dosta sladunjavih pričica! A što je ovo?!
Ma koga briga, u opisu bloga stoje dvije riječi: sladunjavo i melankolično. A to je upravo ovo!

Ima stvari koje me dižu, ima onih koje me ruše ... a kad zapjeva Gibonni ... on ruši i diže sve u isto vrijeme.

Pjevao mi je jutros:
Dobro jutro tugo
gdje si bila ti do sad
ja te nisam vidi dugo
kraj sebe.

Da me sitiš s kim si snila
pa da puknem na dva dila
od ljubomore.

Još sam ne te bisan
al se nism pomaka
Ni trepnija nisam
kad si s njime utekla.

Priznat ja ti neću
da sam rukom pokrija
jednu kapju
ća sam zate pustija ...

A kad to slušate s CDa Klape pjevaju Gibonnia, onda caruje tuga, onda ruši do bola!

srijeda, 21.03.2007.

Zima, ti i ja

e jedna molba nemoj vishe pisat o moru...zazelim se ljeta onda a ovdje kod mene smrzlo ko u guzici...zima za poludit...pishi o zimskim dozivljajima...pliz...snjiže mi uz kamin i te stvari...hehe...pozdrav... | svaki dan dolazi samo jednom u zivotu... | 20.03.2007. u 17:57

Pa gdje me nađe da pišem o zimi, snijegu, kaminu - nije ti to moje područje, al evo pokušala sam. Jedna priča o snijegu bez snijega, o sexu bez sexa, o ljubavi, snovima i kaminu :


Opet je pao snijeg. Nekako ne volim tu njegovu blistavu čistoću iako je zapravo prekrasno. Kojeg li apsurda, kako može biti prekrasno nešto što ne voliš.
Nevoljko sam se odlučivala za bilo kakve izlaske iz kuće, pa, čak mi je i odlazak na vikend predstavljao problem ...

Smrznuta, hladnog nosa i rumenih obraza uletjela sam u kuću. Pomalo mrzovoljno otresla snijeg sa cipela i kaputa, željna toplog čaja. Tko li još iznajmljuje kuću u planini, gunđala sam sebi u bradu.

Dan je prošao brzo, mrak se još brže spuštao. Zavladao je muk, mjesec se ogledavao u obližnjem jezeru, a snijeg svjetlucao prkoseći zvijezdama.
U kaminu vatra je radosno pucketala. Crvene, žute i narančaste nijanse razlijevale su se po sobi.
Dvije čaše crnog vina, napola ispijene, ostale su na stoliću. Usne su bile željne nekog drugog vina, drugih sokova ...

Tepihom prekriven pod, mekan i topao. Njegove niti miješaju se s mojim vlasima. Zapravo, tek sad, nakon svega, drago mi je da sam ovdje. Tek sad po prvi puta zaista gledam prostoriju u kojoj boravimo, masivno drvo, snijeg na prozorima i noć, zvjezdanu noć.

I dok ležim naga, potpuno naga, zadovoljna i zadovoljena ... vatra iz kamina grije i obasjava crte moga tijela.
Neću ustati još dugo jer želim se osjećati baš ovako i želim da potraje taj osjećaj.

Svaka pomisao na tvoje ruke, na čin naše ljubavi prožima me cijelu. Onaj čudan osjećaj u trbuhu, drhtavica i žmarci, mmmmm bilo je tako dobro. Sve je započelo u kuhinji, suđe od večere neće se oprati samo ...

A onda tvoj zagrljaj, snažan, čvrst, ... muževan. Taj dodir čini me ranjivom, krhkom. Volim kad si grub, ali ne pregrub. Budi strog, pokaži mi što želiš.
Rukom mi prolaziš kroz kosu, čupaš je i vučeš, pokazuješ tko vodi igru. Ruka se spušta, svija mi leđa, a druga rastvara butine. Da, spremna sam, jesam! Učini to brzo, snažno, nek boli od užitka!

Vučeš me za kosu, brzim, snažnim pokretima činiš me nemoćnom. Crpiš zadnji atom snage iz moga tijela. Lomi me ... vrištim, uzdišem, drhtim i stenjem, ... Neću izdržati ... topim se!

I opet taj osjećaj u trbuhu, ponovno preživjeli trenutak strasti, čisti užitak, bez romantike, bez suvišnih dodira, poljubaca ... snažan i čvrst, prikladan ovoj brvnari i zimi. Ovoj surovoj hladnoći.

I dok maštam i proživljavam ponovno, spuštaš se do mene. Prislanjaš u moje golo tijelo, pokrivaš nas dekom. Glavu mi pažljivo polažeš na jastuk, ljubiš me. Znaš, ponekad se pitam čime sam te zaslužila ...

Zagrljeni, spokojni ostat ćemo ovako cijelu noć. Vatra će polako trnuti u kaminu, a mi ćemo utonuti u san.

Znaš, kad sada pogledam zimu, snijeg ... možda je čak i zavolim. Zavolim zbog tebe, al to ti neću reči, ne još.

ponedjeljak, 19.03.2007.

Ljubav na pijesku

Sjedim na plaži, osamljenoj i pustoj, samo za nas. Pijesak mi prolazi kroz prse, osjećam toplinu sunca. Oslanjam se na lakove, zabacujem glavu i kraičkom oka hvatam nebo, tu beskrajnu plavu površinu. Tako je lijepo, mirno; pijesak, šum mora, cvrčci i pokoja ptica u letu, radoznali svjedok naše ljubavi.

Izronio je iz mora, hladan, ... svjež, ... probuđen ...
Moje toplo tijelo, ugrijano pod sunčevim zrakama ježilo se pod hladnim kapima koje su padale s njegovog lica, kose, ...
Svojim mekim jezikom prolazio je polako krenuvši od nožnih prstiju, niz listove, butine ... prema usnama, polako naslanjajući svoje hladno i mokro tijelo na moju vruću kožu, dajući mi dovoljno vremena da se priviknem na hladan dodir.

Ne želim otvoriti oči, ne želim uspraviti glavu, ne dozvoljavam mu da me poljubi, samo se smiješim. Razmazi me dodirom, izludi me jezikom, natjera da uzdahnem ...

Poljupci klize niz vrat, hrapavom bradom prolazi mi niz ramena, zna koliko me to uzbuđuje. Puštam ga da skida ono malo odjeće što imam na sebi. Dodiruje moje grudi, liže ih polako, a ja sanjam o njegovim zubima, o onoj slatkoj boli od koje moram uzdahnuti. Zna on to, al ostavlja me da čekam, da poželim, da bude jače, intenzivnije ... Oh, da, zubi ... zaplićem prste u njegovu kosu, ne puštajući ga krene dalje.

Pogleda nam se susreće, onaj dobro poznati pogled strasti i užitka .... smiješimo se, a onda poljubac ... Važan, sočan, snažan, ali dug. Jezici se ispreplići, zubi grickaju, usne spajaju ... Želim te u sebi, želim te na sebi, želim te posvuda, tu, sad, na ovoj plaži ..

Daj mi da te diram, daj mi da te okusim ...
Izludit ću te jezikom dok ne zaboraviš na sve, na cijeli svijet. Dok ne izgoriš od želje da me uzmeš, da postanemo jedno ...

petak, 16.03.2007.

Nepozvani stanar mojih misli (4)

Oh, kako ga želim! Kad bi mi barem dao priliku da ga isprobam.

Mogu nas zamisliti zajedno. Ležim na boku, a svoja leđa sasvim sam priljubila uz njegova prsa. Uživala bih u dodiru njegovih toplih dlanova. Zatvaram oči i upijam svaki pomak njegovih ruku, upijam miris njegove kože, čeznem za poljupcem ... pustila bih da želja raste, da se probudi strast. Natjerala bih samu sebe da ga poželim, onako iskonski, divlje ...

Dodiruje me, ruke mu klize niz moja leđa, butine, pa se opet vraćaju sve do grudi ... Prstima mi prelazi po usnama, polako i jedva osjetno. Lagano, sasvim lagano i polako rastvaram ih, istražujem njegov okus jezikom i grizem ga ... grizem za prst, sišem i upijam njegov okus ... Izluđuje me dodirom, želim ga poljubiti!

Toliko silno želim njegove usne na svojima da ga mogu osjetiti, mogu ga osjetiti na svojoj koži, osjećam njegov dah na svom licu, vratu ... dlanovi mu klize sve niže, bude želju, strast .... uzdišem i predajem mu se ...

Daj mi da te isprobam, tako to silno želim!

utorak, 13.03.2007.

Utjeha

Jedan od mojih omiljenih stihova, moja utjeha i nada:

Psalam 23

Jahve je pastir moj:
ni u čem ja ne oskudijevam;
na poljanama zelenim
on mi daje odmora.

Na vrutke me tihane vodi
i krijepi dušu moju.
Stazama pravim on me upravlja
radi imena svojega.

Pa da mi je i dolinom smrti proći,
zla se ne bojim, jer si ti sa mnom.
Tvoj štap i palica tvoja
utjeha su meni.

Trpezu preda mnom prostireš
na oči dušmanima mojim.
Uljem mi glavu mažeš,
čaša se moja prelijeva.

Dobrota i milost pratit će mene
sve dane života moga.
U Jahvinu ću domu prebivati
kroz dane mnoge.



Ja opet po starom, opet tuga caruje mojim umom, uh!

A što vas pokreće, što vas diže, tješi, što vam daje nadu?
Podjelite samnom koji stih, rečenicu,... misao,...

ponedjeljak, 12.03.2007.

Snovi

Čista i svježa posteljina na mom krevetu.
Hladna i pusta plahta, čak je ni deka ne može zagrijati svojim dodirom.

Ne želim spavati jer se ne želim buditi sama ...

A opet ... želim spavati i prespavati sve što mi se događa ...

subota, 10.03.2007.

Vjetar

Olujna je noć!
Vjetar puše, snažno, silovito ... pokazuje nam svu svoju moć i veličinu.
Otpuhuje zle duhove, prašinu, nečistoće ... pročišćava duše!

petak, 09.03.2007.

Hm ...

Dobila sam neki dan mailom listu što bi svaka žena trebala napraviti do svoje 30-e i što bi svakako trebala imati u svojoj garderobi, životu, kući ...
Nekako se nisam našla u ovom popisu, pa sam krenula pisati svoj i nimalo sličan ovom gore :D


Trebala sam proći 30-u da bi:

1. se rastala :(
2. po prvi put u životu ušla u sex shop :)
3. se viđala s tipom isključivo zbog sexa ;)
4. se ohrabrila za odlazak na tetoviranje
5. nosila velike deklotee i peuske hlače
6. shvatila da sam život shvaćala olako i koliko jednostavno je bilo :(
...
nastavit ću ovaj popis

četvrtak, 08.03.2007.

Nepozvani stanar mojih misli (3)

Što li sada radi nepozvani stanar mojih misli? Misli li na mene?
Pohodio je moje snove noćas, al snovi su jedno, stvarnost nešto sasvim drugo ...

Pitam se pitam, zašto uopće trošim energiju na njega? Zašto uopće gubim vrijeme čekajući ga?

Jesam li vam već rekla?! Sreli smo se!
Ima tome sad već tjedan dana. Rekla bih vam bila je topla zimska večer jer zima je još uvijek, al kao da nam nije ni došla :)

Pa nek onda piše ovako:
Bila je topla mirna večer. Mrak se spustio na uličice Gornjega grada. Bilo je pusto.
Šetali smo polako i tiho, čak ni svojim koracima nismo remetili noćni mir grada.
On je pričao, a ja sam samo razmišljala kako bi bilo poljubiti ga, skupljala hrabrost dotaknuti njegovu ruku, gutala knedle i nadala se da će on to učiniti prvi.

Al dogodilo se nije ništa, nismo se poljubili, nismo se čak ni dotakli.
On je tražio susret! On je predložio šetnju Gornjim gradom! On me otpratio do auta, a onda .... ništa!!!
Poklonio mi samo osmijeh, ugodno provedenu večer, šetnju i .... ništa!

Ja sam sjebana kad su emocije i kontakti u pitanju, al on nije ništa bolji od mene!

Zašto se ovaj post toliko razlikuje od svih drugih???

srijeda, 07.03.2007.

Krug bez kraja i početka

Sjedim u sobi, tuga oko mene i sve mi se čini kao da sjedim u prostranoj, bijeloj sobi na crnom stolcu visoka naslona. I sve se vrti ... okreće oko mene ...

I moj život tako prolazi, prazan i pust poput bijele sobe sa pokojom crnom mrljom na duši i vrti se bez kraja i početka. Prolazi negdje daleko od mene ...

Praznina, hladnoća, gubim se u beskrajnom prostranstvu svojih misli i lebdim nad svojim životom ne namjeravajući se spustiti i spasiti ono što se još spasiti da.

I ponovo pada kiša, spušta se labirintom do moga srca i ulazi i u najmanju pukotinu i izjeda ga, razdire kao da to nije moje srce i moja kiša slanih suza pomiješana sa pokojim kapi vode iz tuša ...

kako je sve ovo počelo? Tko je stavio crne zastore na prozor moje duše? Tko je zabio hladan kristal u moje srce da ne mogu voljeti više nikog, nikog poslije njega?!

ponedjeljak, 05.03.2007.

Maska je ostala postrani

Čitam Lebowskog ovih dana. Tako me srušila i pogodila priča o Maši Starčević :(
Kao da je odavno prestala živjeti, zatvorila se u svoja četiri zida i čekala smrt, a onda kad ju je smrt sustigla, poželjela je živjeti ...

Nije uopće važno da li je to tako Lebe napisao ili ne, ja sam to tako pročitala :(

U mom životu nekako je sve otišlo k vragu. I ljubav i obitelj, i posao i novci, život i sve ... u Maši sam prepoznala sebe.
Sjedim u svoja četiri zida i čekam da se nešto dogodi, da me nešto pokrene ili da nestanem, jednostavno nestanem ...

Nisam navikla svoje bitke voditi sama, jer nisam ni vojskovođa, ni ratnik. Nisam spremna prihvatiti uzde svog života i upravljati njima ... nisam spremna, nemam snage, znanja, ... a volja me odavno napustila ...

Kreše me tuga ovih dana. Nemam snage ni volje čak ni masku staviti na lice, čak ni masku za publiku :(



Ako se pitate koliko još depresivnih tekstova mogu napisati, bojim se da sam tek počela :(

05.03.2007. u 08:45 • 3 Komentara • Print • # • ^

petak, 02.03.2007.

Grad u magli ... zora ... sloboda?!

Oh, da, sjećam se još, toga dana grad je bio prekriven srebrnkastom maglom koja se polako rasplinjavala. Budila se i zora, lijeno je protezala svoje ručice kao da ne želi, kao da nije dosta mraka, tame, hladnoće,...

Bilo je divno šetati Zagrebom i ne misliti ni na što. Bio je to kraj već davno završene priče, ali i novi početak nalik novom rađanju, ali ovoga puta rađanju u slobodi.

Poželjela sam trčati, željela sam cijelom svijetu reci: "Ja sam slobodna!"
Željela sam vrištati, htjela sam da moj glas dopre do svakog uha, da se probija planinama, da se okupa u hladnom jezeru, da putuje s vjetrom i zamrsi kosu nekoj plavookoj djevojčici.

Prvi puta u životu osjećala sam se slobodno, trebala sam biti tužna, ali u meni je bilo previše radosti da bi skupila snage za pokoju suzu. Osjećala sam da su napokon spali okovi sa mojih ruku, okovi koje sam sama sebi nataknula.

Napokon je istrunulo to masivno željezo, pretvorilo se u mekanu, ljepljivu masu, u veliko ništa.
Napokon sam mogla širiti ruke, predati ih ovom tek rođenom suncu.

I kao da je cijelo vrijeme bio mrak, ulice kojima sam prolazila - rovovi puni vode. Sve je mirisalo na prljavštinu, nemoć,...
Zaista sam mislila da bijegom iz jednog ništavila dolazim u neki drugi svijet i ponovno se rađam, zajedno sa suncem tako moćnim da prkosi svima...

Tada nisam ni shvatila da izlaskom iz jednog mraka, ulazim u drugi, još dublji, još gušći... Nisam primijetila da tonem sve dublje, nestajem kao slava neke ostarjele glumice ...

Pamtit ću taj trenutak, iskricu slobode, pamtit ću tu maglu, to novo rođeno jutro i pticu s kojom su odletjele sve moje nade, svi moji snovi ... pticu s kojom sam odletjela i ja ....

Sve što je ostalo bilo je pitanje: "Gdje je sloboda zapravo?!" - umrljano kapima krvi.

02.03.2007. u 08:02 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>