Najbolji

Najbolji

Nije dobro izdignuti se iznad prosjeka. Biti najbolji. Biti nekakav pobjednik, prvak, glavni, šef, tako nešto.
Ljudi pomisle da imaš supermoći, da nešto možeš što oni ne mogu, što bi oni htjeli.
Prvo ti se osmjehuju, nastoje umiliti, kao da te vole. Dolaze ti, dodiruju te, grle oko ramena kao da ste stari kompe, kao da im se jako sviđaš, kao da se svoji, kao da ste naši.
Zašto što ste naši, čim im nešto zatreba, od tebe traže da im daš ono što im treba, da im svojim moćima to priskrbiš.
Kad im to ne daš jer nemaš te moći koje ti oni pripisuju, optuže te da im ne želiš dati, da to što im ne želi dati da je to njihovo, da im pripada. Ne samo da im ne daš, nego ti to njima otimaš, to je njihovo.
Dogodi se da imaš nešto što oni nemaju, nešto više od nih. Veći auto, skuplje zavjese, pametniju djecu. Ti to imaš zato jer si iznadprosječan pa si znao raditi iznad prosječno zahtjevne stvari, radio si više, posao ti je bolje uspio i bolje pa su te platili pa imaš više. Pošteno.
Ali oni to ne vide tako. Oni vjeruju da to zapravo njima pripada da si ti to njima uzeo. Da si varao.
I odmah te žele srušiti s tog tvog trona i dokazati da nisi ništa bolji od njih nego da si sumnjiva osoba o kojoj kruže priče. Treba te kazniti. Ima da te nema.

A svi bi htjeli biti iznadprosječni. Najbolji. Makar u nečemu.
Opasno je to.
(slučajno obrisala post pa sada vraćam. Pokušat ću vratiti i komentare)