Uz Dan očeva

Dijete, dok je još mekano i krhko, ako doživi takav osjećaj, taj snažan strašan osjećaj nastao u dubokom drhtavom udahu koji raširi pluća do pucanja, zauvijek će tragati za ispunjenjem praznine, beskrajnog bezdana kojeg je taj osjećaj iskopao u njegovoj nutrini. Osjećaj kojeg ne zna imenovati.
Dijete, koje nije doživjelo osjećaj ispunjenosti, sigurnosti, spokojne smirenosti, slatke sitosti, mekane topline, mirisne mekoće, radosti, sigurne i nepomućene mirnoće, možda nikad neće doznati da mu nešto nedostaje, neće to znati detektirati ni imenovati, ali će hodati uokolo kao da je upravo primilo udarac u trbuh i stiskat će ramena i ruke kao da mu je hladno. Rasti će takvo pogrbljeno, blijedog lica, pomalo sivkastog, glave uvučene u uzdignuta ramena. Skršeno.
Možda se netko i potrudi popraviti stvari, možda pokuša nadoknaditi pokoju svečanu nedjelju uštirkanim vezenim stoljnjakom ili halijicom sa šlinganom kragnom i volanima. Možda čak i pomisli da je uspio.
Nitko s rupom ne zna krpati rupe, a oni bez rupa izbjegavaju. Jedino to je moguće. Pobjeći. Pobjeći, jer jedni drugima pravimo rupe a silno se trudimo svoje pokrpati.
I tako, hodaju okolo ljudi s prazninama koje je nemoguće ispuniti.
Šepesaju uokolo kratkim koracima drhturavi starci koji su se pogrbili čim su prohodali. A kad su ojačali, čim su ojačali, čim su mogli udariti, zagrmiti glasom, broj grbavih je nastavio rasti. I sve se vrti u krug kroz vijekove. Evo, već tisuće godina.
I ništa se tu ne može.
Znate li o čemu govorim?
Bolje za vas ako ne razumijete.