Tko je istukao dečka u Zadru?

Pitate se tko su divljaci koji su tukli i na kraju pretukli dečka u Zadru?
Tko je odgovoran za nanošenje teških ozljeda koje bi mogle završiti i smrću?
Tko je odgovoran što je siledžija tetovirao kalašnjikov na vratu? Što se ekipa bahati javno i bez kočnica tako kako se bahati?
Tko snosi odgovornost što prolaznici na željezničkoj stanici nisu zaustavili i dečka koji je tukao i drugu osobu koja je snimala scenu makljaže kao iz trilera?
Svi mi!
Svi mi nismo spriječili i svi smo ga mi istukli!
Svi mi koji vidimo.
Zastrašivanje ljudi i podizanje generalne razine ljutnje i straha na sve načine a najočitije, što i oni koji ne vide mogu vidjeti, kroz vijesti na televiziji, kroz emisijeu najgledanijim terminima, kroz naslove u medijima.
Svi mi koji znamo da komentari ispod članaka na internetu neće postati pristojniji i civliziraniji nego će opasno narasti, kao kamenčić bačen niz snježnu padinu koji na kraju postane lavina i ubije selo u dolini.
Svi mi koji vidimo da se se svakog dana novi kamenčići kotrljaju niz padinu, koji znamo da ne padaju sami nego da ih netko odozgo baca a ne mrdamo prstom da pronađemo, da zaustavimo budalu, svi mi smo istukli tog dečka u Zadru.
Svi mi koji vidimo i znamo da popis večernjeg programa godinama debelo vodi ovoj i svim takvim makljažama koje će se dogoditi. I mi koji smo znali kamo će dovesti moć koju smo dali anonimnim prijaviteljima i opravdali laž, dozvolili da izađe među ljude, i pustili je da se širi i djevojačkim tračevima i predizbornim skupovima i svugdje, svugdje. I u reklamama za lažne lijekove, i u reklamama koje nas vuku za nos.
Svi mi koji znamo da je to što rade internetski portali, i to što rade predsjednici svega i svačega, i mjeraši i protumjeraši, i maskeri i antimaskeri i vakseri i antivaskeri, i svi pravednici kolumnisti i komentatori i prolaznici, svi smo mi istukli tog dječaka.
Svi mi koji znamo kako to funkcionira. Jer znamo. I svi oni koji su na misama, i oni koji drže propovijedi, i oni koji čitaju iz Biblije ispred odlata i oni u zadnjem redo koji se ne mole na glas, svi znaju. A ništa! I svi Siječnji i sve Veljače, i svi koji ih tuže i svi kojih brane. Galame, ali bezveze. Kao bore se za pravdu, za demokraciju, za istinu, za obitelj, za život, za vamo tamo, a ništa! Tu su da bacaju pijesak u oči. Možda oni to ne vide, ali, znaju to oni koji ih vode.
Svi koji vidimo a nismo prstom mrdnuli, da ne budem prosta, znate što sam htjela reći, čime nismo mrdnuli.
A oni koji ne vide, oni nisu krivi. Oni su tu da budu na broju.
A mi, mi koji smo istukli tog dečka, štogod da je skrivio ili nije, nas neka je sram! Jest da se od srama ne umire, i neće pomoći, al ajd, bar nešto učinimo. Umrimo od srama!
A sustav? Gdje je tu odgovornost sustava? Gdje su sad Centri za socijalnu skrb, škole, pedagozi, psiholozi, dječji vrtići, policija? Pih! Šaka jada! Uhljebi i džabalebaroši!
Ne brinite, ne mogu oni nama ništa!