Lagana i Veliki Brat

Kad je bila još sasvim mala, Lagana je imala jako velikog Velikog Brata. U vrijeme kad je Lagana bila Mala, Veliki Brat je zbog dugog školovanja živio u dalekom Velikom Gradu.
Mala je s majkom ponekad posjećivala Brata u Velikom Gradu. Putovale bi dugo, dugo, vijugavim cestama u smrdljivom autobusu u kojem su ljudi s žutim prstima pušili Drinu ili Filter 57 i gasili opuške u malim metalnim pepeljarama. Pepeljare bi zaškripale kad bi ih otvarali i taj je metalni zvuk bio znak Maloj da može početi povraćati.
Putovanja u Veliki Grad nije pamtila po mučninama, to je bilo nužno zlo koje treba otrpjeti.
Pamtila je bezbrojna svjetla grada. Grad se prostirao pod prozorom kao najzvjezdanije nebo koje možete zamisliti. Pamtila je mnoštvo urednih i pristojnih ljudi na ulicama i tramvajima i kovanu ogradu đačkog doma u kojem je stanovao njezin uvijek nasmijani brat. Brat bi je vodio iz muzeja u muzej, iz kazališta u kino, a ona je kratkim dahom trčkarala u novim cipelicama za njim. Od svega, najviše voljela brižljivi stisak njegove velike šake kad bi prelazili zebru ulice s drvoredom, istu onakvu zebru s omota ploče Bitlesa. Bila je sigurna da je i njezin brat Bitles, tajni član, da, bila je više nego uvjerena u to.
Brat je u Velikom Gradu učio velika znanja, a najvće od svih znanja bila je elektrotehnika, nauka budućnosti. Znao je kako rade odašiljači i antene, kako radi televizor i kakve sve cijevi u njemu postoje, kako se glas prenosi telefonskom žicom, kako telegraf čita rupice na papirnatoj traci, kako se izdađuje pojačalo za električnu gtaru, da se više neće snimati zvuk na ploče nego magnetizirati nekakve trake. Veliki brat je znao sve i sve je objašnjavao Maloj, a ona ga je slušala i sve je uvijek zapamtila, pa bi pričala drugim djevojčicama pod školskim odmorima jer, druge djevojčice nisu imale takvog brata a osjećala se da je njezinaprijateljska dužnost podijeliti s njima tako važne stvari, stvari koje će promijeniti svijet. Braća drugih djevojčica bili su obična braća, godinu- dvije mlađi ili dvije- tri stariji. Njezin brat bio je najstariji od braće svih djevojčica i bio je najjači i najpametniji i najljepši od svih.
Mala je ubrzo shvatila da druge djevojčice ne vole slušati priče o njezinom Velikom Bratu, da uopće nisu oduševljene velikim znanjima o kojima joj je pričao, čak ni o muzici s ploča koje je slušao, to im je bilo dosadno i glupo, pa je prestala o tome pričati. Nije joj to bilo teško. Lako je čuvati blago. Lako je imati takve tajne.
Ljeta su bila najljepša kad su svi bili na školskim ferijama. Veliki Brat je skoro svaki dan vodio Malu na kupanje. Naučio ju je plivati, skakati na glavu na puno načina, čak i s prevrtanjem u zraku, naučio ju je veslati, roniti s maskom, pecati i sve što je mislio da bi Malu moglo zabaviti i da bi joj moglo koristiti. Pričao bi joj o velikom svijetu u kojem je bio i o onom u kojeg bi volio otići. Donio joj je iz dalekog grada prve rošule u ulici, prve traperice za male djevojčice i najljepšu crvenu torbicu na jedno rame i fantastičnu muziku na velikim gramofonskim pločama.
Ponekad mu je išlo na živce kad bi uhvatio Malu kako kopa po njegovim ladicamai i čita njegove stripove i priručnike za Judo i knjige Von Daenikena i nekakve knjige s važnim naslovima koje nije razumjela ali ih je ipak sve pročitala dok njega nije bilo doma. Ponekad bi joj uspjelo pokidati žicu na gitari, ponekad slomiti gramofonsku iglu, ponekad proliti uljane boje po nedovršenom platnu, ponekad uliti u pliticu benzin umjesto firnesa ili alkohol umjesto razvijača za fotografije. Brat bi to sve otrpio jednim dubokim uzdahom i riješio kratkom prodikom s Konfucijevom ili Lao Tseovom izrekom na kraju.
Mala je najviše od svega voljela kad bi je Veliki Brat nosio niz stepenice okrenutu naglavačke, ili vozio na volanu bicikla. Najmoćnijom se osjećala kad bi uspjela pravilno izvesti joko-geri, obranu od gušenja ili pad na glavu s kolutom narijed i dizanje na noge, u jednom pokretu.
Judo je bila još jedna velika stvar koju je Veliki Brat donio iz velikog svijeta. U njihovom malom gradu u to vrijeme još nitko nikad nije čuo za tako veličanstvene tajne. Baka s modrom maramom na bijele točkice nije mogla vjerovati da mala djevojčica može na pod srušiti velikog čovjeka i možda ga čak i onesvijetiti, ako ga pogodi prstom u pravo mjesto. Bake su u to vijeme plele čarape sa pet igala i nisu se bavile obaranjem i onesvješćivanjem velikih muškaraca. Ni mama joj nije vjerovala da je moguće to što joj je Brat rekao, da se može jednim jedinim udarcem slomiti čvrstu dasku kuhinjskog stola ako se pravilno ukruti dlan i snaga izvuče iz trbuha. Majke su se u to vrijeme bavile nagovanjem očeva da kupe televizore na kredit, i ne bi bile zadovoljne kćerima koje razbijaju stolove izvlačeći snagu iz trbuha, jer su dobro znale da trbusi djevojčicama trebaju služiti za druge stvari.
Ali, Mala je vjerovala da može lomiti daske i pobjeđivati zločeste ljude ako se bude dovoljno trudila i reodvito vježbala, poštivala moralni kodeks ponašanja i umijela pravilno udahnuti i ispuhnuti zrak iz točke u dnu trbuha uz kliktaj kiai. Vjerovala je da može postati jednako snažna i pametna i velika i važna kao Veliki Brat, bude li se dovoljno trudila i bude li do kraja dosljedna, samo još mora čekati da naraste.
Narasla je, iz Male se preobrazila u Laganu.
Veliki Brat se vratio u njihovo Malo Misto. Jednog dana, nakon što se vratio s željezničke stanice i potrgao voznu kartu, ušao je u svoju sobu u kojoj je, koliko je Mala uspjela vidjeti kroz ključanicu, grlio jastuk i plakao. Kad je izašao, prestao je pričati priče o dalekim svjetovima i odlučio život provesti žureći na posao i pričajući sasvim obične priče o tome tko se s kime ženi, o cijeni pelena, cementa, struje.
Lagana je ipak nastavljala vježbati i truditi se. Uoprno i predano. Ne samo lomiti daske i obarati napadače, već je i pokušavala sjediti na čavlima, savijati žlice pogledom, hodati po krhotinama stakla, mislima pokretati vjetorove i rastjerivati oblake.
Vidjela je da je Veliki Brat odustao ali nikad nije ništa rekla. Ponekad se pitala jesu li sve one njegove priče bile samo velike bajke za male djevojčice i jesu li stvarno moguće sve one velike stvari od kojih je on odustao.
Osjećala se kao čuvarica njegovin snova. Kao svećenica u tajnom hramu. Činilo se da je i on sam zaboravio. Nakon što su svi počeli čuvati svoje unuke, Lagana se shvatila da nitko od njegovih ne zna za sve one priče o nemogućem koje je moguće.
Tu i tamo uhvatila bi gorčinu u pogledu svog Velikog Brata dok bi odsutno zurio pred sebe u prazno, polako žvačući salatu umjetnim zubima ili odustajući od premještanja TV programa na SF filmove koje njegova žena i unici ne podnose. Ponekad bi uhvatila tugu iza debeleog stakla naočala. Kao bljesak blica na fotoaparatu, vrlo kratko, činilo se da bi sjećanje na davne snove unatoč protivljenju razuma ipak blicnulo u umu njezinog brata.
Ni sama ne znajući zašto, i dalje se trudila i vjerovala da će kad-tad uspjeti sjediti na čavlima i lomiti daske. A možda i cigle. Bude li imala dovoljno vremena za vježbanje upornosti. I nikad neće Bratu reći da se sjeća svih njegovih priča o mogućnostima nemogućeg.