Up's and Down's

Prošli tjedan su na ulicama kenijskog glavnog grada Nairobija prosvjedovale stotine AIDS aktivista.
Razlog za to je bilo okrutno ubojstvo Isaiaha Gakuoya, 15-godišnjeg dječaka kojeg je u Nyeriu, gradu u središnjoj Keniji, vilama bio raskomadao njegov ujak. Povod okrutnom zločinu bio je HIV-pozitivni status nesretnog dječaka.
Iako u Keniji HIV-pozitivne osobe danas čine 7 posto populacije, što je znatno manje od 10 posto kasnih 1990-ih, one se u tamošnjem društvu tretiraju kao građani drugog reda. U odnosu na HIV-pozitivne osobe u zapadnim zemljama, kenijski nositelji smrtonosnog virusa mnogo brže i češće umiru zbog lošeg zdravstvenog sustava u toj afričkoj zemlji, kao i nedostupnosti čak i onih najelementarnijih lijekova.
Osim smrtonosnog virusa, HIV-pozitivne osobe se moraju suočavati i s predrasudama okoline, tako da nije rijedak slučaj da ih se odrekne i najbliža obitelj. Nesretni Gakuoyo, inače siroče, je tako stradao ubrzo nakon što je njegov ujak saznao za njegovu bolest.

To je članak kojeg sam tek nedavno primjetila na Indexu i naravno da sam ga morala objaviti i ovdje. Šokirao me. Bilo bi nepotrebno i beskorisno napisati sve misli koje su mi prošle glavom.
Ljudska vrsta je jedina vrsta na Zemlji koja tako ubija vlastiti rod.
Kako god mi mislili da smo civilizirani, duboko u nama ostaje onaj iskonski pračovjek vođen nagonima. Koliko to uspijemo sakriti i koliko dopuštamo da izađe na vidjelo, ipak ovisi o individualcu.

Evo me napokon. Ajme, 4 dana nisam pisala post. Sad se već stvarno sramim. Mislila sam da ću na praznicima dobiti više vremena, ali dogodilo se upravo subrotno. No, kako bilo da bilo... vratila sam se:-))

Slijedi nova tema, a to su japanski običaji. Neki su stvarno smiješni, ali u to se uvjerite sami.
* Prvo pravilo vreba već na kućnim vratima. Kad ulazite u kuću morate izuti cipele i obuti već unaprijed pripremljene papuče. Krenete li na WC morate ih zamijeniti posebnim papučama namijenjenim samo za tu prostoriju.
* Mljackanje i srkanje tijekom jela uopće nisu nepristojni. To je znak ugode i zadovoljstva.
* Želite li započeti s jelom samo recite "itadakimasu", što u prijevodu znači "ja jedem". Kad završite recite "gochiso sama deshita".
*Jedete li rižu, morate obratiti pozornost da štapiće odložite sa strane i ne zabodete ih u rižu jer to Japance podsjeća na mirisne štapiće koje pale za pokojnike, a to donosi nesreću.
* Alkohol se u veselom društvu ne može izbjeći. Ako želite nazdraviti s "čin-čin" bolje da odustanete jer se na japanskom dječjem jeziku tako naziva muški spolni organ. Stvarno vam savjetujem da pazite. Ako to napravite Japanci bi se stvarno naljutili. Nemojte riskirati da ostanete bez čin-čina:-))
*I pri kupanju postoje određena pravila. Sapunanje u kadi smatra se barbarskim. I sapunanje i trljanje obavlja se izvan kade i tek se potom ulazi u nju.
* Tko ide na javni wc ne smije se čuditi što za žene i muškarce postoji samo jedan zajednički toalet. Pisoari se nalaze u prvoj prostoriji kroz koju žene prolaze ne obazirujući se na muškarce koji obavljaju nuždu.
* Toaleti u domovima su ponekad i preluksuzni. Senzori aktiviraju zahod, pali se posebna rasvjeta, čuje se glazba, zahodska daska je zagrijana, a topa zrak suši vlažne dijelove tijela. Sad znam što ću nabaviti ako ikad dobijem na lutriji. :-)

Lady je dobila novu knjigu o našem čudesnom svijetu i odsad će vas gnjaviti njezinim sadržajem.
Prvo su na redu Amazonke.
Priče o njima postoje na cijelom svijetu, a mnogo činjenica ukazuje na to da su stvarno postojale.
Legenda kaže da bi se samo jednom godišnje udostojale susreti s muškarcima. Tad bi svladavale svoje junačke ideale i predavale se muškarcima da bi osigurale potomstvo.
Tako je jednog dana Aleksandra Velikog posjetila lijepa uglednica u čijoj se pratnji nalazilo 300 djevojaka te mu saopćila da od njega želi dijete premda ga je smatrala niskim i mršavim. Njezin štit oblika polumjeseca i otkrivena plosnata dojka pokazivali su da je riječ o kraljici Talestri, vladarici Amazonka. Slijedila je 14-dnevna orgija u kojoj su sudjelovali Aleksandrovi najbolji ljudi i spomenutih 300 djevojaka. Ako je nakon takve pijanke na svijet došao dječak, u najboljem slučaju poslale bi ga k ocu, a nerijetko bi ga ubili. Kćerke su, međutim prihvaćane s radošću, ali su ih već u djetinjstvu okrutno pripremali za vojnu službu i to tako da su im spaljivali lijevu dojku tako da im grudi ne bi smetale pri zatezanju luka i bolje bi mogle držati štit.
No, najvjerojatnije je da su Amazonke, ako si i postojale, živjele prije Aleksandrovoga vremena.
Druga legenda govori da su Amazonke prijetile Ateni i da je njihova vojska gubila sve dok se nije pojavio Ahilej koji je smrtno ranio Pentesileju, skinuo joj zlatnu kacigu i tad se u nju smrtno zaljubio. Kasnije je Pentesileja postala simbol ljubavi koja preživljava smrt.

Iako su se legende o Amazonkama često odbacivale kao maštanja ipak tome proturječe grobni nalazi na Crnom moru i u Ukrajini, u kojima su žene pokopane u punoj ratnoj opremi i s oružjem.

Sumnjičavost i slijeganje ramenima bile su najčešće reakcije kad je George Gershwin naumio napisati prvu suvremenu američku operu. Porgy i Bess je prvi puta izvedena 1935. godine i oduševila publiku.

George se inače rodio u ruskoj emigrantskoj obitelji. Otac mu je bio sklon izazovima i radio je svakakve poslove no neuspješno. Imao je pekaru, saunu, salon za biljar, mali lanac restorana, pa čak i kladionicu za utrke konja.
George je odmalena pokazivao glazbeni talent i jako se brzo proslavio. Neke tekstove mu je čak pisao brat Ira. Proslavila ga je slavna "Rapsodija u plavom".
Kad je pitao slavnog francuskog skladatelja, Mauricea Ravela bi li mogao studirati kompoziciju kod njega, ovaj mu je odgovorio:
"Dragi kolega, uz mene biste možda postali drugorazredni Ravel, ali vi jeste i morate ostati prvorazredni Gershwin."

Ljubavni život mu je bio šarolik. Izlazio je sa svakakvim damama. Od anonimnih zvjezdica pa do holivudskih glumica. No, ljubav njegova života je bila Paulette Goddard, žena Charlieja Chaplina. Ona se nikad nije htjela razvesti, ali s prekidima, ostali su zajedno do kraja njegova života.

A kraj njegova života je bio dramatičan.
Georgea su duže vrijeme mučile glavobolje kojima se nije znao uzrok. Tek kad se 9. srpnja 1937 onesvjestio ustanovilo se da ima tumor na mozgu. Cijela se Amerika digla an noge da mu pomogne. Intervencije su stizale i sa samog vrha, Bijele kuće. Htjeli su angažirati dr. Waltera Dandyja, najboljeg neurokirurga no on je bio na jedrenju. Izravno iz predsjednikova kabineta je stigao nalog mornarici da ga pronađe i brzo prebace u Los Angeles. No, Dandy je znao da neće doći na vrijeme pa je preporučio drugog neurokirurga. Operacija je trajala 5 sati no George nije izdržao. Umro je 11. srpnja s nepunih 39 godina.

Biografi su kasnije o njemu pisali kako je volio život, blještave provode i putovanja.

Stiže Uskrs, a najbolji dio tih dana su praznici. Zapravo, svi mislimo da ćemo se moći odmoriti, ali na kraju ispadne suprotno. Koliko su god blagdani lijepi toliko su i zamorni.
Evo mali i skraćeni plan Uskrsa u mojoj obitelji.
Veliki Petak: Post. Nema mesa. Meni to osobno ne smeta, ali moj tata i brat hodaju po kući kao da imaju apstinencijsku krizu. Slijedi uskrsno čišćenje. Ja sam ove godine izbjegla mali dio jer sam tragala za materijalom za maturalni rad.
Velika subota: Nastavak uskrsnog čišćenja. Sve mora blistati. Zatim slijedi bojanje jaja. To je najljepši dio dana. Tata stavi kuhati jaja zajedno sa onim "korama" luka pa jaja ispadnu bakrene boje. Onda slijedi ukrašavanje voskom. I na kraju dobijemo savršena jaja. U subotu se obično peče pravi domaći kruh. Obožavam miris vrućeg svježeg kruha.
Nedjelja (Uskrs): Odlazak u Crkvu. U 7:00 počinje jutranja misa i mama me redovito odvuće sa sobom. Tad je i blagoslov hrane, pa se svakakvi mirisi šire, a moj želudac uvijek nastrada. Poslije slijedi svećani obiteljski ručak. Ponekad odemo do bake, ali ove godine ostajemo kod kuće. Šunka, francuska salata, domaći kruh, juha, kolači... Poslije svi redom otkopčavamo hlače:-))
Eh da, zaboravih na jedan krasan običaj kojeg se pridržava moja baka. U zdjelu stavi vode, kamilice, proljetnog cvijeća i jednu pisanicu. Zatim se time ujutro umije. Kaže da je to za zdravlje i ljepotu tijekom cijele godine.
Uskrsni ponedjeljak: Prvo slijedi oporavljanje od nedjeljnog ručka i onda odlazimo baki i djedu na obiteljsko okupljanje. Pojave se rođaci koje vidim jednom na godinu. Svaki od njih kaže: "O, kako si se promijenila od prošle godine. Jel imaš dečka?" Ja odgovaram ne, oni me optužuju da lažem itd. itd. I tako svake godine.

Jedino što me stvrano smeta je činjenica da se na taj dan (kao i na Božić) svi prave velikim kršćanima, a ostala 362 dana rade i ponašaju se kako žele.
No, sve u svemu, ipak je to lijepo vrijeme.
Želim svima lijep Uskrs, nemojte pretjerati s kolačima i odmorite se koliko možete:-)

Čitala sam članak o holivudskim dobrotvorima.
Iskreno, meni se gadi licemjernost koja krasi mnoge te "anđele". Većina tih zvijezdica to radi samo kako bi se pokazala u što boljem svijetlu. Zato daju koju tisućicu u dobrotvorne svrhe (iako pola toga zapravo ide u nečiji drugi džep) i odmah se nazivaju velikim dobročiniteljima.
Ne bih to pisala da nisam pročitala kako se baš takvom proglasila Lindsay Lohan (još jedna zvijezdica kratkog sjaja koja dane provodi radeći budalu od sebe) i Paris Hilton. I to ista Paris Hilton koja 24 sata na dan tulumari u najotmjenijim klubovima, nosi najskuplju odjeću (a vjerojatno joj je i wc papir dizajnerski), hoda uokolo u gaćicama i grudnjaku i koja je rekla da pored njezinog talenta Mozart izgleda kao konjski izmet. Mene samo zanima koji je to talent. Puzanje četveronoške iz noćnih klubova?

Priznajem da ima slavnih koje stvarno bezuvjetno pomažu ljudima i svaka im čast na tome. Nije im cilj biti na naslovnici nego pomoći ljudima. Najbolji primjer je možda bila Audrey Hepburn, jedna od rijetkih glumica kojoj se divim.
Najnesebičniji čin što se tiče dobrotvorstva je anonimno pomaganje. Tu ne treba dokaz da to ljudi rade samo da bi pomogli.
Da sam ja bogata, a to se neće dogoditi osim ako ne osvojim na lutriji, ne bih dala novac nekoj organizaciji (možda sam malo nepovjerljiva) nego bih osobno nabavila hranu, ljekove, platila račune i sl.
Svi znamo da u poslijednje vrijeme se često skuplja novac za humanitarne svrhe. Nema dana a da nema nekog takvog događaja. Mene zanima kamo, dovraga, taj novac ide kad je još cijela Afrika i pola Azije i J. Amerike gladno.

No, slažem se s autorom tog članak koji je napisao: "Svakoga dana 30.000 djece umre zbog razloga koji bi se mogli spriječiti ili iskorijeniti – ako Lindsay Lohan spriječi bar jedno od njih, neka bude na naslovnim stranicama koliko god hoće."

Loše uspomene dobra su škola za budućnost.
Tako glasi ime jednog istraživanja. Naime, osjećaj sreće se ne zapeče u memoriji jer nije tako važan za budućnost.
Također se prisjećanje na uspomene iz djetinjstva često povezuje s mirisom. To je vjerojatno zato što dijete pamti mirise prije nego što progovori. Određeni miris može prizvati cijeli spektar osjećaja i slika.
To je znanstveni dio i onaj manje zanimljiv.

Ali ono što mi se sviđa je istinitost poslijednjeg dijela. Mirisi, okusi, pa i sluh nam stvarno pobuđuju sjećanja i uspomene na prošlost.
Ako je tko od vas čitao Combray od Prousta sjetit će se da je cijela knjiga bazirana na lipovom čaju i kolačićima madleine jer su to podražaji koji vraćaju Marcela u prošlost. Meni je osobno ta knjiga bila užasna, ali ima i onih kojima se sviđa.
No, da se vratimo uspomenama.
Čaj od kamilice. To je miris koji me podsjeća na najranije djetinjstvo kad sam pila čaj s djedom svako jutro. Naravno, djed je svoju šalicu uvijek "začinio" rumom.
Feferoni.Ne pitajte zašto, ali kao klinka sam se zarazila začinjenom hranom. Možda sam taj gen naslijedila od tate jer bismo se znali natjecati tko će pojesti više ljutog čipsa, a da mu neće zatrebati vode. Prvi puta sam ga pobijedila kad sam imala 8 godina. :-)
Profesor Baltazar. To je crtić kojeg sam svako jutro gledala u emisiji "Dobro jutro hrvatska". A onda bih se divila onim tetama pod vodstvom Vesne Mimice kako su vježbale.
Ananas. Moja ga je mama stalno jela dok je bila trudna. Tako sam ja postala ovisna o njemu. Ja ga sad obožavam, a moja mama ga više ne želi okusiti. Kaže da sam ja kriva jer sam i kao fetus bila izbirljiva u hrani:-))

Eto tu su moje uspomene. Kao da gledam kroz neki prozor u prošlost.
Znam da ih imate i vi, pa tko želi neka podijeli.
A ja se sad moram vratiti u sadašnjost...

Prije svakog Uskrsa moja mama "natjera" cijelu obitelj na ispovijed.
Ja ne volim takve stvari. Vjerujem u Boga i osjećam strahopoštovanje prema njemu, ali ne mogu reći da vjerujem Crkvi i svećenicima.

I tako dođem ja na red k svećeniku. Simpatičan i nasmiješen 40 i nešto-godišnjak. Ja odmah bubnem da ne idem na misu (da se tog "grijeha" odmah riješim). I baš kad sam pomislila da će mi očitati kratku bukvicu i pustiti me da odem, dogodilo se ono neočekivano. Pitanje što je za mene vjera i zašto ne volim Crkvu. S obzirom da je to ispovijed, a i zamolio me da budem iskrena, nisam mogla lagati. Rekla sam mu sve. Da ne volim te konvencionalne molitve koje ljudi izgovaraju kao roboti, da ne volim kad se Crkva miješa u politiku, kad svećenici zagovaraju jedno, a rade drugo, da se više volim sama obratiti Bogu neko preko svećenika-posrednika...
I na moje čudo, nije me prekorio. Priznao je da postoji više vrsta svećenika i da nisu svi isti. Naravno, pokušao me uvjeriti kako je crkva zapravo dobra i kako svećenici šire ljubav, ali to je morao reći. Ipak je svećenik.
Pitao me kamo na faks i kad sam mu nabrojala svojih 5-6 izbora, svaki od njih je prokomentirao. Gdje je posao rizičan, koji donosi stabilnost itd.
I na kraju mi je rekao da izmolim svoju nekonvencionalu molitvu.
Uglavnom, shvatila sam da ima simpatičnih, dobrih svećenika koji su prilično liberalni i otvoreni. Tako da od jučer volim i nekonvencionalne ispovijedi.

P.S: Valjda sam smjela ovo napisati. Ipak nisam otkrila baš sve:-)
P.S.2: Ispričavam se što sam toliko puta upotrijebila riječ nekonvencionalnost, ali nakon što sam mu ja prvi put rekla tu riječ, on ju je upotrijebio još barem 10-ak puta.:-)

Sjetila sam se Hemingwaya dok sam listala po bilješkama lektire. On je za mene pravi pisac. Jednostavne sažete rečenice i odlična radnja.
Frendica mi je donijela kasetu s onim filmom o njegovom životu, U ljubavi i ratu (glume Chris O'Donnell i Sandra Bullock).
U I. svjetskom ratu ranila ga je austrijska granata koja je pala nedaleko njega u trenutku kada je talijanskim vojnicima dijelio čokolade i cigarete. Eksplozija je onesvijetila Hemingwaya, ubila jednog talijanskog vojnika, a drugom je raznijela noge. Što se kasnije desilo teško je s velikom točnošću reći. U pismu Hemingwayevu ocu jedan od vozača ambulatnih vozila napisao je da je Hemingway unatoč 200 šrapnela koji su mu se zabili u noge našao snage da drugog ranjenog vojnika ponese na leđima do prvog mjesta gdje mu je mogla biti pružena pomoć. Prije nego što je stigao do cilja u noge ga je pogodilo nekoliko mitraljeskih metaka.

Negdje u osnovnoj školi sam čitala Starac i more i to mi jedna od omiljenih knjiga.
"Čovjek nije stvoren da bude pobjeđen. Čovjeka mogu uništiti, ali ga ne mogu poraziti"
To je rekao starac Santiago kad je izgubio borbu protiv ribe.

Naravno, i prema tome je snimljen film. I to sa Spencerom Tracyjem.

Hemingway je bio avanturist. Bio je u Africi, obožavao koridu, letio avionom (i tijekom jedne nesreće je i gadno nastradao). Kasnije je pao u depresiju i naposlijetku se ubio.
Dakle, nije baš osobit životni uzor, ali uvijek kažem: Obožavaj djela, a ne njihove autore.

U poslijednje vrijeme uopće nisam u toku. Ne gledam vijesti (iako ih nisam ni prije previše gledala) ni ne čitam novine.
Što se mene tiče Hrvatska je mogla ući u EU, alieni su mogli sletjeti, Elvis je mogao uskrsnuti... ja ne bih ni primjetila.
Nije pak da stalno učim jer nikad nisam pretjerivala u tome, ali imam hrpu lektira koje moram pročitati i pisati bilješke o njima.
I testovi....
Svi su profesori mislili dobro pa su nam planirali dati testove sad kako ne bi bila gužva na kraju godine. Ali došlo je do problema: SVI su profesori pomislili isto.

No, čula sam zanimljivu novost. A to je da će muškarci izumrijeti za 50 milijuna godina (ako do tad bude svijeta). Ne bih bila u koži tadašnjih žena:-))
Eto, kakve ja gluposti pamtim...

Moram dalje. Čitati knjige, upijati znanje.. Današnja "žrtva" je Kiklop, a neki dan sam dovršila Derviš i smrt, pa evo mog omiljenog dijela:
"Ime mi je Ahmed Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponuđeno, s ponosom, a sad mislim o njemu, poslije dugog niza godina što su prirasle uza me kao koža, s čuđenjem i ponekad s podsmijehom, jer svjetlo vjere to je oholost koju nisam ni osjećao a sad je se pomalo i stidim. Kakvo sam ja svjetlo? Čime sam prosvijetljen? Znanjem?. Višom poukom? čistim srcem? pravim putem? nesumnjanjem? Sve je došlo u pitanje, i sada sam samo Ahmed, ni šejh ni Nurudin. Sve spada s mene, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono što je bilo prije svega, gola koža i go čovjek.
Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi. A ja tek činim što je trebalo učiniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe."

Do čitanja...

Proljeće je napokon došlo. Već sam pomislila da dolazi ledeno doba.
Jučer je, kako su mnogi okusili na vlastitoj koži, bio prvi april. Da čujem tko je bio žrtva svojih bližnjih.

Slavni Mark Twain je rekao da nas Prvi april podsjeća na to, koliko smo naivni onih preostalih 364 dana u godini.
Lako nasamarene prvoaprilske “žrtve” u Škotskoj nazivaju budalama ili pticama-kukavicama, simbolom gluposti (April gowk, April cuckoo), a poigravanje njima traje dva dana. Drugi dan svodi se na iznenadni udarac nogom u stražnjicu, zbog čega je slikovito nazvan Repati dan (Taily day).

Mene, začudo, ove godine nije nitko napao, ali sam proteklih godina znala itekako nastradati i to ni manje ni više nego od mog tate. Kad su spačke u pitanju, on je tu prednjačio. Bilo je svega. Od kvaka premazanih zubnom pastom, soli u jutarnjoj kavi ili čaju… Jednom mi je čak «popravio» budilicu tako da je zvonila dva sata ranije. Ja sam se spremila za školu, lijepo otišla i završila čekajući dva sata da se otvori.
Bila sam ljuta kao ris. 40- godišnjak me prevario. Poslije je mene okrivio jer (citiram) «Kako sam mogla biti tako smotana da ne zaključim da je vani premračno za to doba dana.» Pa tko bi se toga sjetio u pola 6 sati ujutro? Tko funkcionira tako rano?
Sjećam se da kad smo moj brat i ja bili klinci, uvjerio nas je da ćemo dobiti još jednog seku ili bracu. Moj se brat rasplakao, a ja sam se skamenila. I ovaj brat kojeg imam mi je bio previše, a kamoli da imam još jednog.
Uglavnom, otad ja prednjačim u smišljanju spački za mog dragog taticu. Učenica je postala bolja od učitelja. Hihihi. Nije znao u što se uvalio.