četvrtak, 02.02.2006.
Puloverka
Priča kaže sledeće...
Mnogi će znati o kome je zapravo riječ... Mnogi koji poznaju nestanovitu djevojku. Možda će je prepoznati u nekim od svojih poznanica... Također će to isto mnoštvo shvatiti moju potrebu za pisanjem ove tužne priče. Darko, oprosti što oduzeh ime koje joj ti nadjenu.
Riječ je ovdje o jednoj djevojci, mirnoj i sramežljivoj... No samo na prvi pogled! Ona je zapravo – neobična! Poznam je već neko određeno vrijeme i sa sigurnošću mogu reći da ta djevojka skriva mnoge tajne.
Sam njen izgled prilično je zapanjujuć. Kako joj i kolega nadjenu ime Puloverka, zapravo se radi o djevojci opjednutoj puloverima svakojakih boja... Žute, crvene, ružičaste... Sve su one otkrivale užase koje stvara djevojačko tijelo bez potpore grudnjaka. Kada nanosi i ono malo šminke (puder), radi to krajnje nespretno i nestručno. A već joj je šesnaest i pol godina... Na pitanje da li je ikad brijala, u čudu se nasmiješila kao i uvijek (!) i pomalo nespretno odgovorila “A što je to?”. Da, da... To je komentar skore sedamnaestogodišnjakinje. Kada su se neki određeni učenici na još određenijem školskom predmetu šalili na račun sadržaja mnogih časopisa tipa Smokvin list, njen je začuđen izraz lica odao njenu – abnormalnost. Postavila je pitanje: “A šta je to neki časopis za mlade?”
Iz pouzdanih izvora doznajem da djevojka nema hobi. Nema život. Nema osobnost. Soba, djevojačka soba u njenom vlasništvu odviše je bezbojna i tmurna. Izolirana i sterilna. Ako ste već dobili dojam da se ovdje radi o najkristalnijem primjeru “štrebera”, grdno se varate! Štreberi imaju kakav-takav hobi: porno stranice, internet, knjige, SF, sakupljanje narkomanskih igala u parku V. Nazora, samostalno istraživanje svemira... Ona nema ni to.
Žalosno! Znam da takva osoba nije sretna! Zapravo... Ona ne zna da nije sretna jer ne zna što je život. Nije vidjela ni kantu za smeće popularno zavnu “baju” ispred svoje kuće, a kamoli svijeta. Roditelji, kakva li će to biti osoba za nekoliko godina?! Stalno drži ruke na leđima jer “je bole križa”. Ima šesnaest godina. Šesnaest! Oko nje se širi miris starih ljudi, stare beživotne djevojčice... Kada jednom bude ostala sama, neće se znati zbrinuti. Ljudi je izbjegavaju jer se boje njenog ispraznog pogleda u kojem se u tračku sekunde može razabrati trulost. Gorčina.
Vjerujem da je sada prekasno. Nije ovdje riječ o uvažavanju, odnosno izoliranju ljudi. Ona nije izolirana, niti bi to bila da se sama ne izolira. prilazi vam uvijek s leđa. To nitko ne voli. Ipak, i mi smo samo ljudi, a rođeni nismo zato da bismo trpili nešto ili nekoga tko nam ne paše...
Zašto postoje takvi “hermetički” roditelji koji pokušavajući spasiti svoje dijete od pitaj Boga čega, a zaboravljaju da ga zapravo uništavaju? I to nepopravljivo...
***Svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna. Svi su likovi, uključujući i mene (hehe) izmišljeni.
- 20:44 -