ponedjeljak, 30.01.2006.
Kniga, dio drugi
Obitelj Night tek se doselila u viktorijansku kuću u ulici Houghton. Wendelin Night bila je prelijepa žena u ranim četrdesetim godinama. Relativno nisku i vitku figuru krasilo je lice profinjene, antičke ljepote. Imala je čist i otvoren pogled, sive oči, punašna usta koje je premazivala ružem boje kave. Blijeda, savršena put bila je kao podsjetnik na neke antičke ljepotice ili pak nedodirljive filmske dive dvadesetog stoljeća. Obiteljsko nasljedstvo bila je plava sjajna kosa koju je Wendelin donedavno ponosno nosila spuštenu, blago nakovrčanu. Otkad je ostala bez životnog pratioca, svijet je pošteđivala svoje ljepote. Njezina je kosa bila već neko vrijeme spletena u jednostavniju punđu, a njezine obline bile su gušene jednostavnom odjećom tamnih, mrtvih boja.
„Silazite li dolje, djevojke,“ uzdahnula je majka, „ili ću opet morati podgrijavati doručak?“ Sestre su veselim i živahnim koracima zauzele svoja nova mjesta u blagovaonici.
„Onda?“ upitala je majka, „Sviđa li vam se ovdje?“
George se punim ustima borila da baš ona bude prva koja će progovoriti. Ionako je u svemu morala biti prva i glavna...
„Naravno,“ nerazumljivo je uzviknula, „već sam upoznala neke susjede. Čine se u redu!“
„Ne trudi se dalje, Gee. Svi znamo o kome ti zapravo pričaš. Riječ je o onom narkosu preko puta, je li?“ zafrknula je Dave.
„Molim? Misliš na...“
„Ne, mama, ne misli ona na nikakvog narkomana pošto istih niti nema ovdje! Jedina je istina da u našem susjedstvu žive dva dečka,“ Georgia je to izgovorila s posebnim sjajem u očima, „i oni nisu nikakvi narkomani!“
„Svejedno!“ odbrusi joj Dave „Ionako nema ni traga intelekta u njima! Glupi su kao i cijela okolica. Pogledaj nam samo susjede!“
Majka je nesretno uzdahnula.
Daveigh se ispričala i požurila u svoju sobu odjenuti i spremiti za školu. Georgia je i dalje nastavila pričati o Jakeu i Zacku, svojim novim susjedima „narkićima“.
Kako je ušla u sobu, shvatila je da je svoje izjave mogla izreći puno nježnije, s više pažnje prema majci. Znala je da je pogriješila i bila pregruba. No zašto bi se pravila da je nešto u redu kad to doista nije? Mrzila je sve vezano za ovu kuću; mrzila je što se morala oprostiti od svoje stare kuće, sobe, očeve radne sobe gdje je najradije provodila slobodno vrijeme otkad je on... Nije željela razmišljati više; nije mogla. Ionako je bio novi užas na pomolu – nova škola. Teško se snalazila i u staroj, a ovo je sad puno veća škola, a svi su joj nepoznati. Kad bi barem Dean bio pored nje... On je uvijek znao što reći...
Razmišljajući o prošlosti, počela se spremati. Odjenula je tamnoljubičasti svileni top s izvezenim crnim čipkastim rukavima. Navukla je na sebe crne traperice. Stavljajući tuš na oči, pregledavala je svoje duge ljubičaste nokte. Bila je nevjerojatno spretna i vješta u šminkanju pa joj nekoliko takvih radnji istovremeno nije predstavljalo veći problem. Brzim je potezima nekoliko puta prešla kroz svoju platinastu, ravnu kosu te se odmaknula od ogledala. Već sa školskom torbom u ruci, pogledima je prelazila sobu nekoliko puta.
„Ah, tamo je!“ pomisli Dave i lagano potrči do noćnog ormarića gdje je bila odložena ogrlica. Spomenuta ogrlica nije ni najmanje nalikovala na običnu, mladenačku. Bio je to zapravo poveći stakleni privjesak ispunjen plavičastom maglicom ns podužem brončanom lančiću. Imao je i bravicu. Daveigh je privjesak naslijedila od svoje pokojne bake. Privjesak joj je dala na samrti rekavši:
„Znaš, Daveigh, ti si posebno dijete. Čuvala sam ovo godinama za tebe.“ Iz prašnjave kutijice baka Wilma izvukla je platnenu vrećicu. Predavši to Daveigh, nastavila je:
„Ovo je u obitelji već generacijama. Kao što vidiš, to je malena glazbena kutijica. Postoji legenda o njoj. Tvoj daleki prek taj je privjesak donio iz Norveške. Rečeno mu je da je jedini ključ koji otvara ovaj privjesak potpuna sreća vlasnika. Kutijica nikada nije bila otvorena, barem ne u našoj obitelji. Moja je dužnost da ti ju predam i zaželim ti da budeš prva koja će ju otvoriti...“
- 21:41 -
subota, 28.01.2006.
Gitarijada N° 2.
Dakle, uvod ste već imali (dva posta niže). Danas sam bogatija... I to za odgovore na otprije postavljena pitanja. Još uvijek nismo užasima nadmašile (Ana, In Flames Girl i ja) 7.10. (Gitarijada) ili, još gore, zadnji dan škole, 17. lipnja... Ipak, petak ne bi bio petak, onaj naš dobri, stari petak da je sve bilo u redu. I kada je sve u redu, opet nije u redu jer se mi bojimo što će se dogoditi, odnosno što bi se moglo dogoditi. Okay, 'nuff of that, moving on...
Po dogovoru, nakon škole koja, usput budi rečeno završava u 20.00, otišle smo sve tri nešto... Ovaj, pojesti =) Tko bi rek'o, 'a? No, da ne dužim, odmah smo kasnije produžile do Točke. Ušle smo negdje u 22.40, nisam sigurna... Svirao je neki dječji (!) bend, nisam ni ime zapamtila, znam da je nešto s M. Prepoznale smo da je gitarist je'an tip iz II.e razreda naše škole. Ja ga se, naravno, ne sjećam. Pjevala je neka tipica, ali ipak mislim da se malo previše razbacivala svojim pjevačkim (ne)sposobnostima, jer neke je dijelove odradila solidno, a za vrijeme nekih dijelova smo bile primorane doslovno začepiti uši. Još bi to sve bilo podnošljivo da jedan ovakav jučer-smo-ga-osnovali bend nije odsvirao svoju kvazi-obradu Troopera. Mislim, ku'iš ono – NE. Umišljeni Karlo iz Downfall-a je začepio uši. U međuvremenu su bila još dva meni oke benda, no nisam im popamtila imena, ali Mario je rastur'o =) Samo ga da herc ne strefi, haha! Koliko taj čovjek ima godina uopće?! Ostalo je bila zajebancija, mislim, što i očekivati? Upoznala sam još i dvije stanovite osobe uživo i tako to... Ah, pa da!! Moj, to jest naš petak ne bi bio čaroban i petkovski da nam se nije pojavila ekipa dinastije Kvazimirovića! Nakon što sam stanovitom osnivaču odbila dati ruku jer nisam imala višeslojne gumene rukavice zaštićene premazom 70-postotnog alkohola, zauzele smo mjesto desnog krila Točke i smijale se vladarima već spomenute dinastije i njihovim... Ovaj, fuficama. Stella, koja ide u moju školu, nemilosrdno je uvlačila jednog od vladara koji mi se oduvijek činio najnormalnijim. A jadan, Ana je rekla da ju je pogledao milim pogledom, u stilu 'razrješi me ove kazne, štrkljava me lignja guta'. Ah, ta je cura prešla... Ovaj, vojske i vojske! Haha, i sve Kvazimiroviće. Nakon što su još neke ufurane šmelerske prvašice iz moje škole (riječka gimnazija) još jednom ostale bez seksualnog zadovoljavanja jer je osnivač dinastije Kvazimirovića pronašao novu zanimaciju, posegnule su za cigarama koje čak ne znaju ni držat'! Nas tri smo se, of kors, parale od smijeha, pogotovo kad smo vidjele njihove unezvjerene poglede i suze kada su skužile da je osnivač dinastije u... Ovaj, poslu =)
No dobro, povere ragazze, naučit će s vremenom. Svi smo naučili, nažalost! Ipak, neki su „patili“ malo neprimjetnije, nonšalantnije i PONOSNIJE, no ima i ovakvih.
Kasnije smo još srele Saleta koji je opustošio naše džepove i ugrabio čak dvije kune. No sve mu je oprošteno pošto je na naše pitanje gdje je stanovita cura pitao „Koja? Šta ona...“ i nastavio širiti ruke oko svojeg tijela pokušavajući nam predočiti enormne mjere i nezgrapan stas stanovite cure za koju smo ga i bile pitale =) Hfala, Salko! To je bilo... POTREBNO!
Ma neću vas gnjaviti više, samo još da napomenem da je Downfall bio strawa, no mali mi se pri... da ne kažem što, jer je ufurani Karlo svake cca. tri minute imao „problema s mikrofonijom“. The point is, svi su imali isti majkrofoun, no samo je on imao problem. Blaahh. Kasnije smo se ionako pokupile nakon što je Ana održala obećanje i priupitala koliko je sati. Bilo je smiješno, no nije posvijetlio (privatna šala).
P.S. Jeste li skužili onog šmelera (da, muškog) sa špičokama?! Bez zajebancije...
- 19:49 -
četvrtak, 26.01.2006.
Knjiga (nema naslov, ander konstrakšn); dio prvi
Novi život obitelji Night
Jarko žute i narančaste zrake neumoljivog sunca bezpogovorno su pozivale stanovnike Houghton ulice na još jedan početak vikenda. Iako službeno neradan, vikend je stanovnicima ove londonske ulice prolazio ispunjeno i – radno. Briga oko okućnice, pogotovo vrtova, nije opravdavala nikakav umor nakupljen tokom radnog tjedna.
Houghton ulica bila je jedna od onih tipičnih londonskih. Uska i poduža, s mnogo obiteljskih kućica, ne viših i većih od dva kata, odavala je najbolji dojam idile. Red obiteljskih kućica nizao se s obje strane zatvarajući užu cestu. Ispred svake od kuća nalazio se travnjak, lijepo i strpljivo uređen i održavan vrt te prilaz za automobil. Unatoč neprekinutom redu savršeno lijepih i održavanih kuća, najviše su se isticale dvije. Po izgledu bi se moglo zaključiti da su sagrađene dva stoljeća unazad. Jedna je bila dosta derutna, sva obrasla bršljenom i grmljem, polomljenim i izderanim trijemom, porazbijanih stakala od vratiju i prozora. Nije bila naseljena otkad pamte stanovnici Hougston ulice. Ipak, uz navedenu, isticala se još jedna kućica udaljena samo nekoliko metara. Iako znatno manja, njezina tajnovitost nije zaostajala s onom od prije spomenute kuće. Ova je kuća izgledala nekako posebno, viktorijanski. Njezin je prilaz bio prekriven gustom, zdravom i svježom zelenom travom iz koje je navirao kameno popločani putić vodeći prolaznike do početka trijema. Do samih su vratiju vodile drvene stepenice omeđene ogradom precizno obrađenih i izrezbarenih blijedih stupića. Trijem je, iako vidno star, bio uredan i čist, sa samo jednom naznakom nepažnje – daska na lijevoj strani bila je malo klimava, no jedan čavao popravio bi cjelokupan dojam. Kuća je imala samo jedan kat. Prizemlje je bilo ukrašeno mnogim kićenim prozorima zanimljivo izrezbarenih okvira tamno zelene boje. Vrata su bila prosječne veličine, vitičastog završetka i također zelenih okvira. Okviri su obrubljivali zamrljana i prašnjava stakla koja su svačije poglede vodila u unutrašnjost kuće. Ipak, znatiželjnike su zaprečavale zelenkaste zavjese postavljene iznutra.
Prvi je kat imao otprilike isti raspored prozora, dok je konstrukcija istih bila identična. Sama je boja kuće varirala, vjerojatno zbog starosti. Izrađena kombiniranjem kamena i drva, kuća je porpimala sivkaste i žućkaste boje s povremeno čisto bijelom bojom. Boja krova bila je neodređena. Iako se na prvi pogled činilo da je to pez pogovora boja najtamnijeg ugljena, tek se pod sunčevim punim sjajem zapravo razbirala najtamnija zelena boja s nekim primjesama smeđe. Iako omeđena tamnim, zatvorenim bojama, kuća je odisala nevjerojatnom pozitivnom energijom i svjetlošću. Što li zbog svog šarenila kojeg je stvaralo najraznovrsnije tek posađeno cvijeće ili pak ostalih kućica u ulici zajedno s veselim stanovnicima, ova je stara kuća odisala neviđenom tajnovitom ljepotom.
Sunce, koje se nevjerovatnom uzignulo na zavidnu visinu na nebu, nastavljalo je pozivati ljude na početak još jedog lijepog proljetnog dana. Iako još uvijek utihnula, ulicu su ispunili mirisi raznoraznih kolača koje su vrijedne i uzorne supruge spremale svojim ukućanima.
Blještava i topla svijetlost nije pošteđivala niti jedan prozor, te se tako zaustavila i do najsjevernijeg prozora prvog kata prije opisivane viktorijanske kuće. Doprijela je i do snježno bijelih pramenova svilenkaste duge kose koji su provirivali kroz ljubičasti pokrivač. Daveigh se i ovaj put pobunila protiv svijeta i odlučila ostati sakrivena u svojem toplom krevetu. Ipak, njezina majka koja već nekoliko sati žurno prelazi s jednog dijela kuhinje na drugi, potaknula je svoje dvije živahne kćeri George i Candice da probude Daveigh. Naglo se zalećući prema vratima Daveighne sobe, George se u dijeliću sekunde našla oborena na tlo. Zabacivši svoju raščupanu dugu plavu kosu unatrag, nesigurno se ustala i s namrgođenim licem snažnim je povikom osigurala Daveigh najgore i najneugodnije buđenje ikad. Candice je sa smiješkom na licu i kimanjem glave pozvala George da siđe na doručak. Otvorila su se vrata Daveighne sobe. Uz glasan pozdrav tri su se sestre zajedno stepenicama spuštale prema kuhinji iz koje su dopirali mirisi svježe spravljene voćne salate i zašećerenog prepečenca...
- 22:55 -
utorak, 24.01.2006.
And now I die alone...
Jeste gledali The Ring? Jeste li pozorno gledali The Ring? Jeste li slušali zvukove, ali baš sve zvukove u filmu The Ring? Jeste li doista? Jeste li čuli pjesmicu koju pjeva Samara Morgan? Jeste? Onda znate otkud naslov =) Ah, obožavam taj film.
Svejedno, danas ništa novog... Zašto? Zato što sam sama. Sama? Kako sama? Jer je cijeli grad prazan. Zašto je prazan? Jer su svi u Zagrebu. Zašto su svi u Zagrebu? Pusti, prebolno...
Umjesto da pokupim peticu iz biologije, glupi Pootzey me opet nije stigao ispitati... Mamu mu slovensku! Sad opet čekati petak, kada je baš lijepo sve nakrcano... Isti predmeti kao i onog petka, onog stanovitog petka... I Opet je gitarijada, kao onog petka, onog stanovitog petka... Tko će varati? Tko će plakati? Tko će se grohotom smijati? A tko neće obraćati pažnju? Vidjet ćemo...
Preslušajte si How to measure a planet, CD 1 od grupe The Gathering. Baš neobično, ali oduševili su me =)
Ajd odoh ja, da...
Očekujte uvod u knjižicu very, very soon =)
Lady
- 23:43 -
ponedjeljak, 23.01.2006.
Dobar dan!!
Evo! Hitro i spremno u novi pokušaj otvaranja i, of kors, održavanja bloga. Odmah se ispričavam radi običnosti dizajna, freničica mi obećala da će to malo 'srediti' ovaj vikend.
Pa tako, mrzim pisati prvi post jer nikad ne znam što reći... Pa što reći?
U fazi sam ufuravanja u pisanje nove knjige! Bit će lijepa, objavljivat ćuu na blogu dio po dio pa da vidimo i prve reakcije... Ajde, komentirajte malo, tek toliko da se malo ohrabrim i uključim svoj cinični mozgić da biste vi, dragi čitaoci, imali što... Ovaj, čitati... Lijep pozdrav i vidimo se na Gitarijadi!!!
Lady Goth
- 22:15 -