ponedjeljak, 30.01.2006.
Kniga, dio drugi
Obitelj Night tek se doselila u viktorijansku kuću u ulici Houghton. Wendelin Night bila je prelijepa žena u ranim četrdesetim godinama. Relativno nisku i vitku figuru krasilo je lice profinjene, antičke ljepote. Imala je čist i otvoren pogled, sive oči, punašna usta koje je premazivala ružem boje kave. Blijeda, savršena put bila je kao podsjetnik na neke antičke ljepotice ili pak nedodirljive filmske dive dvadesetog stoljeća. Obiteljsko nasljedstvo bila je plava sjajna kosa koju je Wendelin donedavno ponosno nosila spuštenu, blago nakovrčanu. Otkad je ostala bez životnog pratioca, svijet je pošteđivala svoje ljepote. Njezina je kosa bila već neko vrijeme spletena u jednostavniju punđu, a njezine obline bile su gušene jednostavnom odjećom tamnih, mrtvih boja.
„Silazite li dolje, djevojke,“ uzdahnula je majka, „ili ću opet morati podgrijavati doručak?“ Sestre su veselim i živahnim koracima zauzele svoja nova mjesta u blagovaonici.
„Onda?“ upitala je majka, „Sviđa li vam se ovdje?“
George se punim ustima borila da baš ona bude prva koja će progovoriti. Ionako je u svemu morala biti prva i glavna...
„Naravno,“ nerazumljivo je uzviknula, „već sam upoznala neke susjede. Čine se u redu!“
„Ne trudi se dalje, Gee. Svi znamo o kome ti zapravo pričaš. Riječ je o onom narkosu preko puta, je li?“ zafrknula je Dave.
„Molim? Misliš na...“
„Ne, mama, ne misli ona na nikakvog narkomana pošto istih niti nema ovdje! Jedina je istina da u našem susjedstvu žive dva dečka,“ Georgia je to izgovorila s posebnim sjajem u očima, „i oni nisu nikakvi narkomani!“
„Svejedno!“ odbrusi joj Dave „Ionako nema ni traga intelekta u njima! Glupi su kao i cijela okolica. Pogledaj nam samo susjede!“
Majka je nesretno uzdahnula.
Daveigh se ispričala i požurila u svoju sobu odjenuti i spremiti za školu. Georgia je i dalje nastavila pričati o Jakeu i Zacku, svojim novim susjedima „narkićima“.
Kako je ušla u sobu, shvatila je da je svoje izjave mogla izreći puno nježnije, s više pažnje prema majci. Znala je da je pogriješila i bila pregruba. No zašto bi se pravila da je nešto u redu kad to doista nije? Mrzila je sve vezano za ovu kuću; mrzila je što se morala oprostiti od svoje stare kuće, sobe, očeve radne sobe gdje je najradije provodila slobodno vrijeme otkad je on... Nije željela razmišljati više; nije mogla. Ionako je bio novi užas na pomolu – nova škola. Teško se snalazila i u staroj, a ovo je sad puno veća škola, a svi su joj nepoznati. Kad bi barem Dean bio pored nje... On je uvijek znao što reći...
Razmišljajući o prošlosti, počela se spremati. Odjenula je tamnoljubičasti svileni top s izvezenim crnim čipkastim rukavima. Navukla je na sebe crne traperice. Stavljajući tuš na oči, pregledavala je svoje duge ljubičaste nokte. Bila je nevjerojatno spretna i vješta u šminkanju pa joj nekoliko takvih radnji istovremeno nije predstavljalo veći problem. Brzim je potezima nekoliko puta prešla kroz svoju platinastu, ravnu kosu te se odmaknula od ogledala. Već sa školskom torbom u ruci, pogledima je prelazila sobu nekoliko puta.
„Ah, tamo je!“ pomisli Dave i lagano potrči do noćnog ormarića gdje je bila odložena ogrlica. Spomenuta ogrlica nije ni najmanje nalikovala na običnu, mladenačku. Bio je to zapravo poveći stakleni privjesak ispunjen plavičastom maglicom ns podužem brončanom lančiću. Imao je i bravicu. Daveigh je privjesak naslijedila od svoje pokojne bake. Privjesak joj je dala na samrti rekavši:
„Znaš, Daveigh, ti si posebno dijete. Čuvala sam ovo godinama za tebe.“ Iz prašnjave kutijice baka Wilma izvukla je platnenu vrećicu. Predavši to Daveigh, nastavila je:
„Ovo je u obitelji već generacijama. Kao što vidiš, to je malena glazbena kutijica. Postoji legenda o njoj. Tvoj daleki prek taj je privjesak donio iz Norveške. Rečeno mu je da je jedini ključ koji otvara ovaj privjesak potpuna sreća vlasnika. Kutijica nikada nije bila otvorena, barem ne u našoj obitelji. Moja je dužnost da ti ju predam i zaželim ti da budeš prva koja će ju otvoriti...“
- 21:41 -