34. stranica
još jednom se noć plete po nitima misli, još jednom te osjećam u ovim teškim satima, tiho, iznenada govoriš mi iz nekog skrivenog kuta. zujanje noćne svjetiljke što baca slabu žutu svjetlost i ja te ne vidim, ne osjetim te. udišem otrov i punim si pluća i on ulazi u svaki dio mene, prolazi kroz pore i zagađuje vene. jedan ti neveseo osmijeh poklanja. jedna sasvim luda misao koja pripada nekoj drugoj meni: za čim tuguješ? jedan sasvim nesuvisao odgovor: volim. kroz vjeđe škiljim pokušavajući te zamisliti.
naposletku , ti si dobro znala tko sam ja,
čemu suze, lepa ženo?
ne vidim svoju ljepotu. ne osjećam sebe. kao da mi se tijelo uvlači, implozija je neizbježna. jedan ugriz čiji trag nije ostao i dugačak uzdah dok je nastajao, nestajao. voljela bih da si me ozlijedio, da mogu ozlijede čuvati sa sobom, da tvoji tragovi mogu imati oblik, da budem sigurna da si bio tu.
Ne, ovako ne mogu dalje,
o Bože moj, što mi ga šalješ...
zanosim se maštanjim, lutam svojim oblacima, zamišljam bajke... suviše je bolno zamišljati im kraj. pokušavam se uvjeriti u razum i logiku, pokušava postvariti realnost... ali na kraju dana, dok se mučim da zaspim bez misli o tebi, ti još jače prodireš u mene i uzimaš me. uzimaš me kada to hoćeš, kako to hoćeš i koliko to hoćeš. oduzimaš me.
jedina, još te ima posvuda,
svaki dan je osuda najgora,
prstima kosu sam ti češljao...
hladno mi je. fali mi ruka u tvojoj jakni. fali mi ljubiti ti sljepoočnice. i vrela krv što ti teče u žilama. ne znam više biti što sam bila. užasava me to što znam da si znao da neću znati i što si znao tko ću biti. užasava me što me poznaješ i znaš stvari o meni koje ne mogu niti naslutiti. najviše me užasava što to voliš, što me voliš takvu. jesi li uspio to što ja nisam mogla? gledati iza maglenog zastora? vidjeti me u svim mojim fazama? i kako si me uspio voljeti, mene u mijenama, mene u budućnosti, mene u prošlosti? ne znam bih li mogla da me ne voliš više. čak i ovo mi je dovoljno, da negdje budeš, pa čak i sretan, dokle god me voliš.
