post šesnaesti
voljela ga je više od života
i zbog njega mogla je sve da proguta
dani su joj bili sunčaniji čim bi ga vidjela
imao je nešto u sebi što još nije doživjela...
kako se to izbriše? delete-empty recycle bin? kad prestaneš tražiti? koliko jasno mora biti? skidam šminku, kasan je sat. vidim ti obrise u crnilu. ovdje si, u tragovima koje nitko ne vidi. u onom jedinstvenom trenutku kad znam da misliš na mene. u gestama koje radiš i kad te ne vidim. u svakom odvratnom danu.
odlučio sam da te volim
nadam se da ovo nije pjesma...
davno sam odlučila. sad sam odluku promijenila. čudno kako mi je malo trebalo da donesem prvu i koliko malo treba da me pokoleba u drugoj. zašto ti se vraćam? zašto se vraćam svakom jadnom pokušaju života s tobom. ti si prokleti nišan na licu moga anđela. ti ćeš uništit sve što volim, jer ti to jesi, makar značilo da ćeš nas oboje raznijeti. onaj romantičniji dio mene ispio bi otrov s tvojih usana. ja ne. oprosti mi što odlazim. zaista sam htjela ostati.
izmisli, Bože, novi svet za nas
jer ovaj se već potrošio,
izlizao i na smrt razboleo
a tko ga ne bi voleo,
usvoji me, razmazi me
ko anđela svog ti pazi me,
izmisli, o Bože, novi svet za nas,
odgovor, Bože, odgovori mi
ti možeš me ubediti
da će se iz pepela poslednjeg
na kraju ljubav roditi,
izmisli, Bože, novi svet za nas....
znam da... ne, ne znam to. al ne mogu vjerovati da je moguće na kraju od tebe i mene izroditi sretan završetak. ne mogu dozvoliti sebi niti na sekundu pomisliti da će nestati naši šamari i ugrizi i noći i omamljenost, da će ludost jednom proći. morat ću prihvatiti da mi jesmo ludost, predivna, bolna ludost koja vuče na dno. ljubav i mržnja i snaga i bol - sve smo to mi odjednom. i nemoguće nas je preživjeti. mi nas ne možemo preživjeti. moguće je ljubavlju uništiti svijet, a mi smo naš pošteno dotukli. nema cvijeća za nas, nema livada, nema rijeka, samo ispucala suha zemlja. bolesna i neplodna. nema zgrada, gradova, cesta, ljudi,samo ti i ja u posve praznom mjestu. kako je otuda moguće voljeti?
jednom kad noć ukrade nebu
sve što si voljela na njemu
bit će ti žao, bit će ti žao što nisam tu
ruke pamte samo ljubav najbolju...
najbolju? hm. najintenzivniju, to da. gorku. snažnog mirisa. očajnički poljubac na rastanku. stiskanje tijela da se ne vide skalpeli koji nas odvajaju. isprepletene ruke skrivaju čelik. više se ne sjećam što je bilo i kako je bilo. nijedne riječi. kada bih pričala priču o nama, ona ne bi mogla imati početak. a kraj je preveć tužan a da bihga ikad mogla izustiti.
a ja sam želio da budem sa njom,
da zavirim malo u njezine sne,
da zauvijek zaspem
da je zauvijek ljubim
i da nikad ne odem od nje...
stranica 15.
ne, neću nikome reći da mi nedostaješ ponekad, kad se nebo zamrači i svijet postaje malen i zagušljiv. da mi nedostaju smirujući otkucaji tvojega srca. da si ostao potmula bol koja čuči negdje duboko u meni i javlja se iznenada, kucka mi u glavi, ne da mi disati. i sve mi se vraća, sve slike koje sam brižno odložila u ladicu, jednu malenu ladicu skrivenu iza police s knjigama. ne volim te više, ne volim te, ne volim te....koliko puta je potrebno ponoviti da se vratiš natrag u tu ladicu? Bože, kako mi nedostaješ, moj mučitelj i uznik. kakvo si to prokletstvo bacio na mene? nemiru moj... željo moja nikad ispunjena, bilo bi bolje da si ostao u snovima...
24.06.2009. u 11:17 | 0 Komentara | Print | # | ^strana četrnaesta
umorna. od spavanja. od bježanja. umorna od smješkanja. od riječi koje se guše u grlu. napor.
umorna od čekanja. od čekanja na njega, na nju, na sebe. umorna....
ako ćeš već biti žrtva dopusti da te žrtvujem kako se učiniti mora. na kamenom oltaru u praskozorje svijeta. oštricom iskovanom pod zvijezdama, od čarobnog čelika. neka ti krikove odnese Prvi vjetar i zarobi ih u stijenu, da zauvijek stoje nasuprot divljanju valova.
jer ako ćeš mi samo glumiti žrtvu...prestani me umarati. ti i ne postojiš. ne više. izbrisan, poništen. uništen.
dosta je bilo. ne želim više imati krvi na usnama. ne želim spavati. ne želim čekati. ne želim biti strpljiva. ne želim nestajati.
lucky number 13
obožavam ljeto. zašto? ljeto je čisti sex. doslovno. Kad sunce upeče i prži kožu onda ona otpušta zamamne mirise hormona, a da i ne spominjemo gola znojna tijela posvuda. sex i bez sexa. predivno.
još se sjećam mirisa tvoga tijela u ljeto. znoja na bijelim pamučnim majicama. preplanulosti tvoje kože. još se sjećam slanoće tvojih prstiju i ostataka alkoholnih isparavanja u tvom dahu. još se sjećam ludila, našeg ludila, koje bi se ljeti pojačavalo. sjećam se svih perverznih igrica u danima koji su, ionako dugi, trajali dane i noći i vječnosti. sjećam se grubosti i divljaštva i sjećam se poljubaca i ugriza. još se sjećam šamara i udaraca i plavica i vrtloga svega toga, kaše strasti, ljubavi i mržnje, koja miriše na ljeto i na sunce i na more.
opet te poželim gušiti željeznim stiskom, opet te poželim ozlijediti samo kad se sjetim, a još se sjećam. poželim da mi opet tečeš venama i da mi opet puštaš krv u nadi da će ovisnost nestati.
ali, ne, ne dođu mi suze niti dođe bol niti dođe nedostajanje. samo luđačka želja da te u jednoj suluduj noći kao i mnogo puta prije oduzmem samoj sebi i vratim te tebi.
