| < | listopad, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
moon phases |
|
13.10.2005., četvrtak znam da je idiotski, ali i ja sam idiot. moja baka rodjena je 1923. god. u selu egzotichnog imena shashinci. mamina mama. pre pet godina, negde oko 29. novembra, po poledici, kishi i magli, negde oko 6 ujutru ishla je da kupi mleko. to je bilo jako hitno, naime morala je da pravi sir. inache je super navike imala. ustane rano kako kokosh, rinta, kuva ruchak, ropcce, dahcce, pa zaspi. onda rucha, malo se socijalishe, pa opet opet zadzzonja, da bi mogla da vileni noccu i gleda tv i nepristojne emisije. a da, kao i svaka baka, reprize, kao i originalna emitovanja, svih shpanskih serija su se redovno gledale. a u medjuvremenu je uvek neshto shila, krpala, suzzavala, shirila. puna kucca nezavrshenih pizzama i cicanih kuccnih haljina. e, onda je ona po toj poledici pala i slomila kuk. to joj i ne bi prvi put, pa je svima preccutala, dok se sasvim nije izbezumila od bolova. buducci da su bili neki neradni dani u pitanju dvorili smo je onako bunovnu i izmuchenu sve dok moja mama, dr.sci. med. van. prof, nije uspela da zakazze rendgen, lezzanje u bolnici, operaciju i zatim rehabilitaciju. kidanje gipsa, chupanje infuzije, dranje i jechanje par dana u bolnici, to mi je bio totalni shok. to je ista ona baka koja je kaskaderski podnela pad sa sedam stepenika, drzzecci u rukama dve staklene chashe, sa naocharima na nosu i glupim izrazom na licu dok se smandrljavala sa istih. proshla je samo sa odranim chelom, podlakticom i ugruvanom trticom. posle toga, svima nam je bilo jasno da za zziveti sama vishe nije sposobna, pa se na privremeno preselila u moju sobu. tu je bila oko mesec i po dana. ja sam spremala ispite ( januarski rok ), mama ju je kupala i drala se na nju, i tako smo ziveli zajedno pazecci da je ne ostavimo samu. malo je plakala, malo se smejala, malo je protestovala da hocce kucci, a malo je vecc pochela da se gubi. ono shto je mene uvek fasciniralo kod moje bake je njena gradja. i njen osmeh. gradjena je tako da je iz profila shira nego iz anfasa. onako kao burence. sa tankim nogama. i prstima kao ccevapi. na daljinskom upravljachu retko je mogla da potrefi samo jedno dugme. a imala je zlatni osmeh. bukvalno. to je ono doba kad su plombe bile zlatne, za one koji su to mogli da plate.imala je chak i jedan ili dva zuba skroz presvuchena zlatom. ma bila je goldie pre goldia. on je samo glupi foler. i ja ccu staviti zlatan zub. tu smo mi odluchili da je smestimo u dom. prvo jutro kad smo je tamo ostavili bilo nam je teshko. cheda, mama i ja. jutro je, a ona je smeshtena u sobi sa jednom gluvom babom i jednom nepokretnom babom koja odbija komunikaciju. chak smo se razmishljali i da je vratimo. no sutradan su je premestili u bolju sobu, na bolji sprat. to je chudan neki starachki dom. kao iz one priche roalda dala? o bolnici u kojoj su na svakom vishem spratu sve beznadezniji sluchajevi. i tu je proshlo godinu, dve, relativno oke. vikendima je dolazila kod nas i kod uje, poseccivali smo je regulare. ona se smejala, malo plakala, malo tulila za svojim stanom ( ma gde da je mislila da je u tom trenutku ), malo se volela sa nama, malo se gubila, ali je vishe bila lucidna i prisebna. non stop je rintala. uvek je negde zzurila, dahtala i znojila se. uvek nas je, sve unuke, negovala kad smo bili bolesni. kada sam se ja rodila ona je otishla u penziju. geodeta. partizanka koja je sa 22, 23 zavrshavala srednju shkolu i neshto od shkole za geodetu. ponedeljkom, dok je bila zaposlena, uvek je ishla na frizuru, tako mi je prichala. i iz kisacha, sa terena, je uvek donosila kobasice. i radila je sa strankama. i uvek, ali uvek je imala prepun frizider hrane. i pravila najbolju reformu na svetu. i kod nje sam se uvek oseccala najkomotnije. ali uvek mi je zgledala bubuljice. i njena legendarna opaska: shteta shto nisi na svoju mamu, ona je bila lepotica. i pamtim doruchke kod nje, uvek isto: mekani, beli sir, sitno seckana slanina, bareno jaje, beli hleb, paradajz. onda je u domu pala i slomila i drugi kuk. procedura ista, samo shto smo ovaj put mislili da necce ustati iz kreveta i u neku ruku smo se oprostili sa njom. no sremica je to, prezzivela je, prohodala je. izgubila se josh vishe. u domu su je opet degradirali, pa je i to malo pogubilo. u trosobnoj sobi, ona je jedina konstanta, a razne tudje bake se smenjuju. zzivopisne ili ne, ali za svakom te uhvati tuga. poneka umre, poneka ode kod boljeg drushtva, a za neke ne znash gde su nestale. trenutno su sa njom ccutljiva baka za koju mi se chini da boluje od anoreksije i agresivna liderka chiji je jedini televizor u sobi i koja poseduje telefon koji ne zna da koristi, pa ja svaki put moram da zovem njene rodjake koji sigurno umiru od zzelje da se chuju sa njom. vikende je sad provodila u domu, sve se polako pogorshavalo. starachka agresija, pa depresija, pa bezzanje iz doma, tragikomedija, ali podnoshljivo dokle kod prihvatash zzivotne neminovnosti. bar je dobro jela. debela moja baka. sve do pre par meseci. mrshava je, onako kako je ja nikada nisam videla. ne ustaje iz kreveta. u pelenama je. ne pricha. ne gleda tv. a ja neccu takve da je se seccam. i mrzim te odlaske u dom. koliko zbog nje, toliko i zbog okolnih staraca. ne interesuju rodbinu, ne interesuju sestre koje bi trebale da brinu o njima, jedu splachine i ne interesuju ni sami sebe. starost je grozna, ma koliko da ja oseccam simpatije prema starcima. druga strana medalje : ima i onih shto uzzivaju. igranke, boccanje, shahovi i sl. te ne poznajem. najnovija epizoda: ove nedelje sam se prikljuchila maminoj svakonedeljnoj poseti. doshla, malo je hranim, malo pricham, malo mrzim zzivot. baka nishta. malo proguta banane. breskve odbija, kolach od vishanja takodje. pitam je neshto, ne odgovara. animiram je, molim je nasmeshi se, molim je da reaguje, pretim i nishta. i tako petnaestak minuta. utom ulazi cheda u sobu (doshao je da nas pokupi), a ona se ozari, odgovara mu na pitanje, dodushe jednoslozzni odgovori su u pitanju, ali ga registruje.ja sam idiot. to me je jako pogodilo. ne znam da reagujem i prihvatim odredjene situacije. ne znam da se oprostim od proshlosti. moram to nauchiti inache ccu stalno icci podvijena repa. ovo sad pishem sat i 25 minuta. nedostaje mi ljubavi. a gle, okruzzena sam istom. nezahvalna sam. - 11:58 - lepe rechi (0) - printaj svakodnevno - # |