Kutak za žene
subota, 01.08.2009.
Halo, koliko to može biti teško?
Postoji period u našim životima u kojem otkrijemo čari telefona. Ono kreće negdje oko naše dvanaeste i traje do ranih dvadesetih. Kod nekih počinje ranije, kod nekih traje duže, ali tu negdje, u tom periodu ostatak svijeta bi mogao pomisliti kako nam je telefonska slušalica zalijepljena za šaku, kako je to dio neke spačke, a ne naš osobni izbor da visimo na telefonu skoro pa 24 sata dnevno.
U to vrijeme za svaku sitnicu zovemo najbolju frendicu. Da pitamo koje boje da našminkamo oči, koje čarapice nam pašu uz gaćice i da li stvarno misli da se onom dečku iz 8.b sviđamo. Biramo tih šest ili sedam brojeva za svaku glupost koja nam padne na pamet jer nam je nemoguće zadržati to pitanje do idućeg druženja. To je pitanje života i smrti i uvjeravajući se u to, već napamet biramo broj.
Pitam se što se promijeni u nekoj kasnijoj životnoj dobi da to okretanje, koje više ni nije okretanje nego tipkanje tih par brojeva postaje toliko teško. U pedesetima prolaze mjeseci da se ne čuješ sa frendicama, sa poznanicama ili nekoć najboljim prijateljicama. Tvoj život ti je bitan, muž i djeca i iako provodiš sate navečer uz televizor, nikad ne uzimaš telefon u ruke da ju pitaš kako je. Što više vremena prolazi postaje sve teže pričati o svakidašnjim stvarima.
Gledam svoju baku koja ne zove svoju, još jedinu živu, a ujedno i najbolju frendicu. Ne, gospođa čeka da se nju nazove. A iza ugla, druga gospođa čeka, zamislite, istu stvar. I ni jedna ne zove. Kao da se radi o svađi pa nitko neće pregaziti ponos, kao da ne shvaćaju da im svaki dan može biti poslijednji i ne cijene da ipak još uvijek imaju jedna drugu. I dok prolazi večer, svaka na svom djelu grada bulji u šarene boje na televiziji, pitajući se kako je ova druga, no telefon stoji nedirnut. Da im je dvanaest već bi pričale satima...
Sa druge strane gledam svoju mamu. Ista je. Po mnogo stvari sve sličnija baki pa eto i po toj divnoj osobini. Vjenčanu kumu nije čula cijelu godinu. Koliko je potrebno za jedan informativni bok-kako-si razgovor, 10 minuta? Koliko minuta dnevno trošimo na apsolutne gluposti kojih se sutradan više nećemo ni sjećati? Pa svejedno ne diže slušalicu. Vjerujem da ju zanima što se dešava u njenom životu, žali se da nema s kim na kavu, u grad ili u shopping, no svejedno oko toga ne poduzima apsolutno ništa. Još jedna večer prolazi pred televizorom, daleko od svih ostalih. A telefon je umjesto za ruku, zalijepljen sam za sebe i prikuplja prašinu.
Nekako se dogodi da nam postane sve teže družiti se, sve teže nekuda otići ili nekoga nazvati. Želimo to, nedostaje nam, ali ipak to ne radimo. Shvaćam da kasnije u životu nemamo vremena za zajedničke vikende, dugonoćna druženja usred tjedna ili kasnonoćne razgovore. Ali, zar ne idemo iz krajnosti u krajnost?
