Azra & Johnny Štulić
31.03.2006., petak
Nebo iznad Trnskog
|
Zadnji put je nebo iznad Trnskog Izgledalo licem kao cjelina Sa posteljinom i jastukom Skinuto do gole koze Pitala si zasto trazim grotesku u svakom detalju I da li je ikad bilo bolje Kao da sam svemoguc I otkud to da pamtim tvoje snove Kazi barem pravu rijec I uzduz ulice poteci ce moj dah Famozni pukovnik koji zivi danas u Moskvi 1 i 90 visok Lijepo izgleda Uvijek me kopkalo cime se zanimaju kodi i njegovi Kad su u penziji Moj slucaj je inace rijesen Ceka se neka zgodna prilika Nebo iznad Trnskog Nebo Iznad uspavanog Trnskog Samo nebo Iznad uspavanog Trnskog Kazi barem pravu rijec I uzduz ulice proteci ce moj dah. |
Ne želim ništa loše da ti uradim
|
Ja sam klasno deklasiran sirovi tip Al ne zelim nista lose da ti uradim Ja sam svjesno revoltiran urbani kit Brinem svoju nevolju, to me veseli. Ja sam vazan cinilac To je moja trajna orjentacija Ja sam profaniran i hocu da znam Da li me volis i onda kad ti ne trebam. Ja sam brutalan i uvijek u spidu Ti bi htjela da te grlim Da te grlim i ljubim u kinu. Ja te gubim, u tome je stos Ti uzivas da vodis ljubav Ljubav sa mnom dan i noc Jer ja ne zelim nista lose da ti uradim. |
Ne reci mi dvaput
|
Ne reci mi dvaput, ne reci mi nikad Generalske zvijezde za njenu ljubav Medalja na cesti, samotna sjena Izvezena pruge iznad moga ramena kanalom sto protice iz srca neona Stigla je veceras kulisa od znoja A dolje u svjetlosti zvuk kamiona Hladno se drzala moja hotelska soba Hotelska soba |
Ne mogu pomoci nikome od nas
|
To nije stil stari moj Ljubio sam hrpetinu zena Al nijedna nije bila kao ona Oo-oo, kao ona. Volio sam sve na njoj Stanovala je preko puta Imala me uvijek kad je htjela Oo-oo, kad je htjela. Ulica, naduvani grad Cudne misli u njenoj glavi Svijet je ni dobar ni los Nema mjesta za nove ideje Za nas. Ljudi me zovu po imenu Ja im odgovaram u dobrom raspolozenju Proklete lazi za naivne I nije me briga i nije me strah Ne mogu pomoci nikome od nas I nije me briga za gadarije, prepucavanje I lovu bez koje se ne moze I nije me briga, ne bojim se Ne mogu pomoci, ne mogu pomoci Ne mogu pomoci nikome od nas. |
Naizgled lijepa
|
Kazes, sanjala sam te sinoc Pitas me kad cu ti doc Kazes, zeljela sam te pred zoru Osjecam, ljubav je to. Hej, stidljiva zeno Na licu sjeta ostavlja trag Hej, stidljiva zeno Izdaje te iz ociju sjaj. Govoris ni mnogo ni malo Sve onako slucajno Igra svjetla u tvojoj kosi Naizgled lijepa si. Hej, stidljiva zeno Na licu sjeta ostavlja trag Hej, stidljiva zeno Izdaje te iz ociju sjaj. |
28.03.2006., utorak
MSP
|
Da je igra zamisljena da zabavlja djecu To znate jel' da A da na djeci ostaje da mijenjaju stvari I to znate jel' da Da drugi misle za vas To vas ne smeta Navikli ste se A da postoje zakoni jaci od propisanih To ne znate To su heroji govorili Kad su bili mali Lose, lose MSP Who cares Uzas (Maloumno Ponizavajuce) Da je lijepo biti jak u krevetu i na pistolju To smo culi jel' da D je lijepo prevariti glupljeg od sebe I to smo culi jel' da A gledati trunku u tudem oku A ne vidjeti balvan u svom I to znamo jel' da A da je hrabrost braniti sebe od drugog A cojstvo druge od sebe E to ... Lose, lose MSP Who cares Uzas A da su ljudi pingvini Pa kad jedan padne da ostali skacu A da su ljudi dupini Pa da se nijemo dogovaraju A da su ljudi ptice Pa kad odlete da zadnji svijecu gasi A da nigdar nije a da nekak nije I da nigdar ne bu a da nekak ne bu E to se bute uvjerili Lose, lose MSP Who cares Uzas |
Mon ami
|
Kakav je slucaj biti roden na istoku Ne znam Ali osjecam se upravo tako Kakav je slucaj biti rupa na palubi Ne znam Moj osjecaj je beskrajna samoca Kakav je osjecaj biti obojena slika Izlozena na Saint Germain des Pres Slucaj Mon ami Sjedeci dugo na obali Trazio sam vezu s tobom I kako to da povorke ljudi cudnih sudbina Nikad porazene necim Sto nije strah, ljubav ili bijes (Ili mozda ljepotom naslaganih godina) Mirno plove izmedu klosara Ziveci u proslosti Slucaj Mon ami Ziveci u proslosti Iza osvijetljenih lada I kako to da drveni podovi Tako obicno skripe Dok se neko sprema na odlazak Po kisi I kako to da su suze stvarne I tihe i uporne i mazne i ljepljive Bas kao i zena Poslije rastanka Kad ostane sama Slucaj Mon ami Sve su to naslagane godine Iza osvijetljenih lada |
Mito bekrijo
|
Ponoc vec je prosla vreme da se spije Srce jos je burno davnu zelju krije Ej kraj pendzera stojim Eekam da ti vrata otvorim Zasto duso ne dodjes Da me kuci povedes Da ti svoje srce predam Da ti staru majku gledam Mito, Mito bekrijo |
Meni se dušo od tebe ne rastaje
|
Nije vazno odakle sam Sve dok znades kuda putujem Deralo me sedam mora Gorka kora ljute nevolje To sto brodi ne mogu da prevale Covijek umije Men' se duso od tebe ne rastaje Tamo gdje se vali lome Ostavljaju prostor otvoren Ispada se vrlo lako No se zato tesko uspinje Moj se napor odbija od stijene Hridi kamene Men' se... I wouldn't have believed it You want me to poetry you do Speeking freely enyone Who studies us from various points of view Will find that we resemble mildew in Ever'thing we do Sorry babe it's the way how you treat me too |
Marina
|
Na neku cudnu foru Marina misli da zna Sto sve treba da cini U drustvu frajera Suvise je obicna I prazan joj je hod Al' nuzda me nagoni Da spavam sa njom Dovoljno je da je vidim Da mi kaze Miki kako si i vec se osjecam bolje i odmah je na cesti pozelim Oooo ojeee Ja sam samo jedan Od mnogih koje zna Sarmiran je uporno Laskam izdaleka Ona se na nista ne zlai O nicem nema sud Ali nuzda me nagoni Da spavam sa njom Dovoljno... Sinoc sam iz stosa Zazelio na tren Da mi bude nesto vise Da mi postane frend A Marina ko Marina Negirala me skroz A meni se samo prohtjelo Da spavam sa njom Dovoljno je ...... |
23.03.2006., četvrtak
Ljudi samoće
|
Ooo, netko me voli Sanja o meni Gleda me kradom Ali ne znam tko. Ooo, neko me voli Dok lutam gradom Prelazi cestu Isto kao i ja. Zavirujem u gomilu Promatram svijet Neko me trazi Ali ne, ne znam gdje. Ooo, neko me voli Dusu mi nudi Neko je stranac Isto kao i ja. Ooo, produzi dalje Neonska svjetlost Izdaje te Zelja u ocima. Veceras se ponovno Raspitaj za me Stavi ruke u dzepove I kreni, kreni u noc. |
Linda Lane
|
Linda Lane, Linda Lane, I wanna see you again I wanna kiss you again My Linda Lane Proveo sam dugo s onu stranu svijeta sanjajuc toplinu sto domovina daje Prestao sam lutat od cvijeta do cvijeta sve sto ljubav trazi Linda imala je U toplini sobe zagrljeni mastom plovili smo Hvarom, Dubrovnikom, Baskom U dusama nasim U ocinjem vidu Sjaji moja zemlja s postera na zidu Linda Lane, Linda Lane, I wanna see you again I wanna kiss you again My Linda Lane I danju i nocu ucila je mene sa strpljenjem tihim zaljubljene zene Opet u svom gradu u krugu prijatelja Al' nema moje Linde mog njeznog ucitelja... Through the snow Through the rain I am flying my plane To meet you Uuuuuuuu.....eeeeeeeeee.... |
Lijepe žene prolaze kroz grad
|
Lijepe zene prolaze kroz grad Ja na uglu stojim sasvim sam prolaze one i gledaju mene vec dugo ja ne vidjeh hrpu tako lijepe zene Nema sumnje lijepe su ko san Dignem glavu a tamo Maja Prist Ona bi htjela da joj griznem list Ona bi htjela da zasljivi mene Malo morgen pokraj hrpe tako lijepe zene Nema sumnje lijepe su ko san Duda Duda duda zakaj me ne zoves Duda duda Duda si zabila moj broj Duda Duda Duda vrag ti mater zemi Ak me zoves bil bum tvoj Ak me zoves ak me zoves il bum tvoj O da samo tvoj |
15.03.2006., srijeda
Izabrani isječci iz YU-tiska
|
"Pogledi", 15. maj 1990. - Svojevremeno si pokušao napolju i nisi napravio mnogo. Šta te je zaustavilo? - Konkretno, na zapadu kategoriziraju muziku ili bilo koji ljudski rad. Platon je govorio da je muzika vrlo nezgodna za svako društvo jer razbija disciplinu kod omladine. A to se zapadu dogodilo 60-tih i onda su oni odlučili da se to više nikad ne sme ponoviti, da izgube kontrolu. I makli su sve najbolje. Pobili su one koji su vredeli, a na njihova mesta doveli svoje i odlucili da sviraju najgoru mogucu muziku. Čovek je otprilike ono što jede, a još više ono što čita ili sluša. Tako da nikad nikom ne padne na pamet da je ono što nije. Sva ta muzika je muzika za robove. Kao što televizija radi ljude robovima. To je sve pod strogom kontrolom i strogo usmereno. I šta bih ja tu mogao da napravim? To je osnovna stvar zašto nisam uspeo vani. - Po tebi su njihovi najznačajniji angažovani autori plaćenici? - Springstin, U2, Gabrijel, svi su oni obićni plaćenici. Kurac. - Ima li po tebi neko ko je O.K.? - Verovatno postoji, ali mi ga ne znamo. Ali ni on ne može da prođe baš kao ni ja. "Ćao", 1990. - Očekivao si svetsku slavu, nemaš je? - Meni je to govorio zdrav razum. Sada mi taj zdrav razum govori da tamo ima isto toliko zdravog razuma koliko i ovde. Ovde sam čućao u prašini trideset godina pre nego što sam išta napravio, znači da bi i tamo morao čućati trideset godina. Toliko vremena nemam, niti hocu da čekam. "Ćao", 25. novembar 1991. - Volis li ti slučajno cveće? - Da, vrlo. Volim vrlo ekologiju. Pre par godina bio je veliki požar na kinesko-mongolskoj granici, izgoreli su milioni hektara, ali na svu sreću nije bilo ljudskih žrtava. A boga ti, mi imamo više ljudi nego drveća na ovom svetu! Ljudi nam ne trebaju jer samo dišu taj kisik, i sad ko je vredniji na ovom svetu? Ne znam. U tom smislu sam ja vrlo veliki ekolog. "Ilustrovana politika", 24. septembar 1991. - Koliko naši današnji nesrećni događaji utiču na jednog pisca? - Ništa. To nema veze sa mojim pisanjem. Pisanje, kad ne bi bilo više od događaja, bilo bi dnevno pisanje, ili komentarisanje, ili ne znam šta već. Ono što smo zvali "zdanovljevska umetnost". Sve je to unutra, ali je van toga. Čovek mora da bude van toga na neki način. Ako hoce da se drzi istine i pravice u umetnosti. "NIN", 30. avgust 1991. - Da li smatraš tragičnim za ovu kulturu činjenicu da si ti - zvanično tek pre nekoliko meseci prodao milioniti primerak nosača zvuka sa svojim pesmama, dok je recimo Lepa Brena verovatno prodala četiri puta više? - Ne, nikad nisam bio takmičarski raspolozen. Meni je kriterij uspešnosti za neku ploču to ako uspem da snimim to najbliže nekoj mojoj ideji vodilji i da pri tome pobedim ono što me sprečava. Uvek su mi govorili da ja moram, recimo, promovirati ploču, da se moram slikati, davati intervjue, snimati... Kao što to radi prva liga. Ali sam ja znao da sam samo po tiražima prva liga, a po svemu ostalom underground. Pa sam ih pitao: "Jeste li čitali Dostojevskog?". Vele "Jesmo!". "A jeste li ga kad videli?" "Ćao", 11. novembar 1991. - Šta ti, Džoni, nalazis baš ovde, u našim krajevima? Šta je to što tebe vuče, što mi ovde imamo, a ti nemaš? - Ja sam rođen u Skoplju, znači južnije. - Dobro, a što nisi sada u Skoplju? - Pa šta da radim kad nema medija, nema ništa. Ipak je Beograd centar! - Mozda si baš mogao da pomeriš tu učmalost, da digneš... - Ma neću da dižem... Hoću da kažem, kad je Aleksandar Makedonski došao u Indiju, oni mudraci su ga pitali koji kurac tamo dolazi. Šta će on tu?! Onda jedan da mu zorno pokaze šta misli, stavi veliku volovsku kožu negde na livadu, i sad taj jedan mudrac je išao po rubovima, i tamo gde on dođe, tamo to splahne, ali se podigne koža na drugom kraju. Tako par puta, i onda je on došao u centar. Pa šta ja onda da radim u Skoplju kad je Beograd centar Balkana, a nije Skoplje. "Ćao", 7. maj 1990. - Jesi li pokušao da uradiš nešto na zapadu, da proguraš neku svoju pesmu tamo? - Pa nisam, nisam se baš nešto pretrgao. - Što? - Pa, nije mi se dalo - Bojiš se toga? - Ne, nego nije mi se dalo. Ne jebem ja njih pet posto, inače. "Pop rock", 2. maj 1990. - Na koncertima sve više improvizuješ. To je sasvim nespojivo sa počecima tvoje karijere. Zašto? - Zašto? Ma, ja jedva čekam da otpevam što imam pa da počnemo da sviramo. I to traje već godinama... Naročito volimo da improvizujemo (prosviramo) na tonskim probama. To ti je zagrevanje. K'o pred fudbal. Neko trči, neko udara petom, neko sedi i puši, neko drka... Svako se zagrijava na svoj način, kao Spartanci pred bitku. Neko se češlja, a neko piše ženi pismo. "Ćao", leto 1990. - Koje je najblesavije pitanje koje su ti postavili? - Pre neki dan su me pitali da li znam nekog invalida koji je uspio u životu. Ja velim: "Znam! Broj 1!" - Šta ćeš da kažeš za kraj? - Evo da povežem sa ovim. Jednom sam ispričao onu priču kad su Persijanci provalili u Grčku, pa ih je Leonida sa Spartancima dočekao u Termopilskom klancu. Kad su videli da su opkoljeni, onda je izdao dnevnu zapovest koja je izgledala ovako: "Doručak ovde, večera u Hadu". To je bilo sve. I ako su takvi ljudi mogli da poginu, e, stvarno me zabole kurac za sve na ovome svetu. Toliko, da se razumemo. |
12.03.2006., nedjelja
Johnny Štulić i D. Todorović
|
Rat belih čarapa Bez velikog uvoda: ovo je zapis telefonskog intervjua sa Branimirom Štulićem - Johnnyjem, vodjen u noći kad je skupština bosanskih Srba odlučila da izoluje svetsku zajednicu. D.TODOROVIĆ: Dzoni, u trenutku dok razgovaramo, na radiju, ovde, prenose skupštinu bosanskih Srba koja, praktično, odlučuje o ratu i miru svih nas. Kako tebi sve ovo izgleda sa distance od 2.000 kilometara? ŠTULIĆ: Zavisi odakle se posmatra, jer situacija je fluidna i mijenja se iz časa u čas. Tamo gdje ima 827 rezolucija, može biti i 8.000 rezolucija. Zadnjih 48 sati doslovno nisam želio gledat televiziju... Nastojim to izbjeć' gdje god mogu, jer uticat' čovjek ne može, a ide mi na ganglije. Nastojim da to zaboravim, a onda mi pukne film i opet... Jebi ga, ne mož' to izbjeći. Uvjek se to prenosi. D.TODOROVIĆ: Da li si možda u kontaktu sa ljudima koji žive ovde, sa ljudima iz Zagreba, Sarajeva, Beograda?... Kakve su razlike u njihovim psihičkim stanjima? ŠTULIĆ: Ponekad me zovu, sada im je to jako skup sport. Ranije sam ja zvao, ali posto mi budžet to više ne dozvoljava, sada je "don't call us, we'll call you"... Sav svijet o tome razgovara, to je idealna materija za tračeve. Večeras je tu bilo neko društvo, Holanđani i naši. Ti Holanđani koji su dolazili u kontakte sa našima, a sada je ovdje puno izbjeglica, složili su se da naši, Jugosloveni, puno pate od historije, dok ovdje za to nikoga nije briga. Ja to gledam ovako: kod svih sisavaca, kad umru, pa im otpadnu koža i meso, skeleton koji ostane, glava i kosti, podseća na spermatozoid. Zapravo je sve po istom kalupu napravljeno. Kad sam miksao te dvije stvari, da su naši zaokupljeni historijom, a ovi ovdje ne, ispada da smo mi malo više uspravljeni, čim gledamo gore, prema Bogu. Naša je religija potekla od paganske, a vrhovni je paganski bog uvijek bio onaj koji je pucao gromovima, munjama, i sasvim je prirodno da čovjek gleda gore. Budisti traže Boga u sebi, ali mi to već znamo, čim imamo onaj termin "ubiju Boga u tebi". Historija je riječ koja označava traganje, nešto kao Šerlok Holms. D.TODOROVIĆ: Da li si u situaciji da srećes naše ljude koji su izbegli u Holandiju? ŠTULIĆ: Pa, sada ne toliko, jer radim Homera, pa sam se skroz pretvorio u historiju. A u principu kažem, to sam i prije govorio - kog vraga sam dolazio kad su opet isti oko mene?! No, ono što vidim - samo u Amsterdamu ima jedna cijela divizija mladih, u prosjeku 20 godina. Bosna, Srbija, Hrvatska... Makedonaca ima otprije... D.TODOROVIĆ: Kako se oni slažu medju sobom? ŠTULIĆ: E, to ne znam. Ono što sam čuo je da su prije bili onako...a sad se gledaju ispod oka. D.TODOROVIĆ: Stiglo je i tamo? ŠTULIĆ: Ne znam da li je stiglo, ali danas sam čuo rezultate iz godišnjeg izvještaja o kriminalitetu u Holandiji. Šezdeset posto otpada na strance, od tih šezdeset posto na Istočnoevropljane otpada osamdeset posto, a tu Jugosloveni vode. D.TODOROVIĆ: Ovde se relativno često pominjala organizacija "Mi za mir", koja okuplja mlade Jugoslovene i navodno je vrlo aktivna u borbi za mir u bivšoj Jugoslaviji. Koliko ti znaš o tome? ŠTULIĆ: Nesto sam čuo o tome, ali to u svakoj zemlji funkcionira, pa nisam obračao pažnju. Mir je aktivna stvar, mir uopće nije pasivna stvar. D.TODOROVIĆ: Koliko se dugo baviš Homerom? ŠTULIĆ: Prvi sam ga put pročitao 1987. godine. Ne sječam se da mi ga je u toku školovanja bilo tko spominjao. Vrlo mi je bilo teško kroz to prolaziti, jer ne može da se čita, takav je prijevod. Tada sam već znao da to mora biti nekako drugačije. Čitao sam ga, znači, poslije tri i po godine holandske pauze, ovdje sam od 1984. Tada nisam imao što radit', pa sam kupovao knjige, ali sam gledao da ih ne kupim previše, jer ja ovdje nisam bio primabalerina, nego običan gastarbajter. Kad se selim, u jednoj ruci nosim gitaru, u drugoj...Ako uzmem nosaca, viču "Gledaj ga, buržuj!". Znači, fizički sam mogao kupovat' samo to što nikoga ne smeta u podstanarskom odnosu. U to vrijeme bio sam k'o na brodu, u lagoskoj luci, čekas na gigove ("tezge" - D.T.), al' ne znaš hoće l' to biti šest mjeseci. Sve sam dotle čitao, bilo mi je dosadno, pa sam uzeo Homera. Godinu dana poslije toga na taj isti fazon sam kupio "Homersko pitanje". Istovremeno sam kupio engleski prijevod, da vidim što se to zapravo dogadja, i onda sam te tri stvari spojio. Kužio sam da to mora biti drugačije...Posebno jer su južnoslovenski narodi najbliži toj oralnoj poeziji. Homer je najbliži indijskim vedama, samo je ovo kao oni romani "300 ćuda": doktor i doktorica se ispod oka gledaju dvadeset godina, pa onda se spoje i srećan završetak. D.TODOROVIĆ: Kako si došao do toga da se sam bavis prevođenjem Homera? ŠTULIĆ: To je prepjevavanje. Novi pjev. Jer je "poet" grčka riječ za pjevača. Sve je u našoj kulturi postavljeno na tome, na Homeru...Imao bih ja još teorija o tome, ali te bih teorije mogao samo ozbiljnim ustanovama za velike novce da govorim. No, stvarno mislim da sam postao veliki stručnjak za gospodina Homera. D.TODOROVIĆ: Dokle si stigao sa prevođenjem? ŠTULIĆ: Četrnaest pjevanja sam završio. Još mi treba deset, a to je dvije godine. D.TODOROVIĆ: Kad smo već kod knjiga, sećam se da si mi pre rata u Bosni pričao da je u Sarajevu jedan tvoj rukopis. Šta je s njim? ŠTULIĆ: Ne znam, bilo je tu svakakve muljavine...Poslije svega, koga brine jedna aktovka sa 250 strana u rukopisu? Ja to nisam mogao napraviti u Beogradu, nisam mogao u Zagrebu, nisam mogao nigdje...To je već bio raspad sistema. Svi su imali bijele carape, primjetio sam ih još dvije-tri godine prije. Kad se pojaviš, svi te tapnu po ramenu, drago im je da te vide, plate ti piće, ali treće već ne smiješ uzeti, jer te teraju u pizdu materinu. Ja sam to znao i dobro sam prošao. Uvijek sam se zadržao na jednoj cugi. Svi su se bili obogatili za popizdit'. Mene su gledali kao da sam stari Džek Đempsej, tako su mi davali cugu. Valjda zato što nisam imao bijele čarape, nosio sam crne. Slušam Radio Zagreb, Sarajevo...Nikad nema mojih pjesama. Uvijek netko drugi. Mi volimo da podignemo nekoga, pa da onda učimo djecu: "Gledaj ga i nemoj takav da budeš!". Ali ja sam srećan što me nema na zvaničnom radiju. Znaći, sve je u redu. D.TODOROVIĆ: Koliko pišes sada? ŠTULIĆ: Mislis na nasiliju? D.TODOROVIĆ: Šta ti je to nasili? ŠTULIĆ: Pa, sve je puklo, nema više srpski i hrvatski jezik, samo nasili, kao svahili...Pišem, pišem. Posljednja koju sam napisao je "Juriš lake konjice", radio sam je prema nekoj čuvenoj slici istog imena. U stvari, pročitao sam u nekoj kulturološkoj analizi da je neko rekao, "Da, ali takve slike uvijek prikazuju prerano. Nitko nije prikazao šta je bilo tri minuta poslije juriša lake konjice". D.TODOROVIĆ: Ti si prošao svasta u životu. Oženjen si već neku godinu...Kako ti se zove žena?... ŠTULIĆ: Džozefina. Džoze. D.TODOROVIĆ: ...Pozdravi je. Šta je za tebe ljubav, danas? ŠTULIĆ: Ljubav je strast za životom i dok god čovjek ima nju, i ljubav će biti tamo. D.TODOROVIĆ: Sudeći po tvojim pesmama, koncertima, intervjuima, uvek si bio dobar borac. Kako je danas borcu u dosadnoj zemlji Holandiji? ŠTULIĆ: Pa, ja mislim da sam sada još bolji borac. Promenio sam kategoriju. Nisam više bantam, nego sam prešao u polutešku. Što se zemlje tiće, osječam se kao slobodan čovjek. Još su Grci to tako definirali: slobodan čovjek se bavi onim što najbolje zna. Ja se bavim umjetnošću, a privatno sam historičar. D.TODOROVIĆ: Jesi li ikada nastupao po Holandiji? ŠTULIĆ: Jesam. Nekoliko gigova, po kafićima. Jednom je neka škola nešto slavila. Imao sam čak dvojicu posjetilaca. Od njih dvojice, jedan je bio za miks-pultom, ha ha ha! Ali to sam imao i u Petrinji, kad je Azra bila trio, 1979.. Došla su dvadestorica ljudi i za dvadeset minuta samo su dvojica ostala. Skinhedsi, tetovirani. Meni pukne žica i ja prekinem koncert, jer tad nisam imao rezervu, samo to što je na gitari. A ionako su samo dvojica bili. I ja mislim, sad će oni mene tući. Kad ovaj jedan veli, "Čuj, da l' si ti ikada slušao Pink Floyd?" Ja kažem da nisam. A on će, "Čuj, ti strašno sviraš tu gitaru". Ja se veselim svirci! A kad sam bio u vojsci, nisam mogao klubu ni prići od ovih "hahara" ("hahar" je Džonijev termin za smešne ljude - D.T.). Bojali su se mene, pa su bježali. Poslije sam ja bježao od njih... D.TODOROVIĆ: Posle toliko godina u Holandiji, da li ponekad osetiš nostalgiju? ŠTULIĆ: Sada ne, jer znam da sam doma. Ali prije mi je zemlja falila. Kad kažem zemlja, mislim miris. Svuda sam lutao i uvijek sam volio mirise. A ljudi mi nisu falili, jer više su mi bili losi nego dobri, mada se to ne smije reč' generalno. Falili su mi mirisi, onaj tempo zivota, moj posao...A sada, što sam napravio? Evo ih opet isti ljudi oko mene! Sad već intenzivno razmisljam kud ću dalje. Ne odmah, ali kad mi se ukaže prilika. Više ne moram nosit' ni gitaru. Sve je digitalno, dovoljno je da poneses kreditnu karticu. Moram bježati! Živ sam čovjek, radim dobre stvari, imam pravo bježati jer želim da živim od svoga rada!... A znaš šta mi je najveći problem? Kako da ne uspijem, jer poslije ne znam što raditi sa svom tom lovom. Ne da se ja pokvarim, nego oko tebe su kvarni ljudi, ne možes da živis, ne možes normalno da ideš ulicom. Sad bih želio da kupim knjigu, recimo, ali nemam para. No, kad ih zaradim, uvijek ih zaradim previše. Zato više volim da putujem, nego da se tućem za jedno mjesto. D.TODOROVIĆ: Kako izgleda jedan tvoj dan? ŠTULIĆ: Stalno pretresam tu "Ilijadu". To ti je kao brod: farbam je, izbacujem vodu, mijenjam konope, jer to gnjije. Ali osjećam da sam blizu. U službenom prijevodu ima 15.600 i nešto linija, a kod mene će ih biti bar deset posto više. Biće to kao ona pjesma "With A Little Help From My Friends" u izvedbi Beatlesa...Ovo moje ce biti ta pjesma u izvođenju Joe Cockera. D.TODOROVIĆ: Šta posle? ŠTULIĆ: Ništa, poslije ću zaradit pare i otići u Peru. D.TODOROVIĆ: Zašto Peru? ŠTULIĆ: Zato jer imaju Alpe, imaju 2.000 kilometara obale, mora imaju 200 nautičkih milja; bogata zemlja, nema dosta ljudi... D.TODOROVIĆ: Kad kazes "nema mnogo ljudi", i pominješ potrebu za bekstvom, ima li to veze sa mizantropijom? ŠTULIĆ: Pa sigurno da ima. Možda je to podsvjesni strah, jer koga zmija ujede, taj se i guštera plaši. Kad sam 1981. došao u Beograd da sviram, svuda na radiju su nas pitali, "Zašto vi tako crno pjevate?". Pa i jeste bilo crno, grozna represija, duh ti vrijeđaju, moraš se boriti sa svima oko sebe. Ljudi to zaboravljaju, ali moraju se sjetiti. I sad se to prelama poput zraka kroz vodu. Ako je rat vođenje politike drugim sredstvima, onda je politika vođenje rata drugim sredstvima. D.TODOROVIĆ: Kad pogledaš svoju celokupnu karijeru, kako ti se sada čini? ŠTULIĆ: Pa, zadovoljan sam, mada nemam neki čvršći sud. Što se tiče avangarde, znam da sam dosta učinio. Mogao bih sebe da poredim sa Pikasom, po utjecaju. Bregović je bio Betoven, Houra (Jasenko Houra, lider grupe Prljavo kazalište - D.T.) kao Mocart. Ja sam ponešto Pikasa, pomalo Dostojevskog i možda malo Miro i Mao Cedung. Ali meni nije bilo teško, ja sam se na Tita naslonio, on je bio najveći zapadni anarhist. Bio je strašan kit! D.TODOROVIĆ: Možda si mogao neku zbirku poezije da objaviš?... ŠTULIĆ: Treba tona ruža za jednu bočicu kolonjske vode. D.TODOROVIĆ: Bila je jedna zemlja u kojoj si ti bio zvezda. Sad ta zemlja ne postoji više. Dve godine u njoj besni rat. Ima li u tebi besa? ŠTULIĆ: Kako nema! Pojede me to, čovjece! Zato sam i morao raditi ovu "Ilijadu". To je mene i prije jelo, jer sam osjećao što se događa, a sad mi je puno lakše. Prije sam kroz sve to prolazio sam. Sad se to razblažilo, prenjelo se na milione ljudi. D.TODOROVIĆ: Gde žive tvoji roditelji? ŠTULIĆ: Mislim da su još uvijek u Zagrebu. D.TODOROVIĆ: Da li se čujes s njima? ŠTULIĆ: Vrlo rijetko. Kad se čujemo, onda je to "pomagaj!". Mi smo vrlo interesno orijentirana samoupravna porodica, uvijek bili. D.TODOROVIĆ: Ovde su već godinama unazad u modi nacionalna izjašnjavanja.Kako si ti u nacionalnom smislu opredeljen? ŠTULIĆ: To je vrlo teško. Ne da sam ja puno miješan, ali mi nemamo pisane rodoslove. Nikakvih tragova nije ostalo. Na našim prostorima uvijek je bilo puno mostova i ljudi su bili naviknuti da žive tu gdje se trenutno nalaze. Volio bih da imam neke pismene nalaze. Kad sam prije dvadeset godina, kao ovlas, pitao svoje roditelje tko sam, nitko neće da mi kaže, niti se tko interesira za to. Sad me strah da kopam po tome, jer bi se vjerojatno falsificiralo. Kad bih prešao na srpsku stranu, odmah bi se naslo da je neki moj predak poginuo na Kosovu, ako ne Obilić, onda sigurno Branković, posebno ako ne bih dobro odigrao svoju ulogu. Isto me čeka za ovu zapadnu stranu, samo što oni nemaju Kosovo, nego Krbavsko polje, ali tu nije bilo baš neke slave...Dobro, možda bi se našlo da mi je predak Grgur Ninski. Moji su iz Nina...Ali tamo se niko ne usudi Grgura pomjenuti, valjda jer je izgubio na zasjedanju mjesne zajednice u Dioklecijanovoj palači, po istom obrascu po kojem se to stalno dogadja, i ne samo tu. Ja ne znam čemu jedan isti roman na latinici i ćirilici. Ponekad uzmem da čitam na srpskom jeziku, posebno prijevode starih djela, jer je hrvatski ionako težak, a još kad se počnu frljati s jezikom, ne razumijem. A Srbi kad pišu imaju ono zgodno pravilo "kartu čitaj, seljaka pitaj". Dobro, možes praviti humor na to, ali to ne znači da nesto na šta se pravi humor - ne valja. Mislim, historijski izvori su dosta mutni oko razgraničavanja Hrvata i Srba. Ima bilježaka da su se mješali, da su jedni drugima pomagali, da je pismo bilo mjesano...To su ti sve posrbljeni Hrvati i pohrvaćeni Srbi. Ima i drugih dokaza za to. Znas ono, "Nema mržnje do bratske mrznje"...Ovakvi tragični događaji i služe za to da se te stvari zataškaju. Brača se sude oko nasljedstva, hiljadu takvih malih pora daju vrijednosni sistem u društvu i onda se zato i kaže, "kakav narod - takva vlast". Kad gledamo te hiljadugodišnje međusobne odnose, vidi se da su sukobi trajali, sve skupa, u jednom minornom periodu. Nema razloga da to ne bude tako i dalje. Do kraja stoljeća nece biti ni Srba ni Hrvata, garantirano. D.TODOROVIĆ: Kakve ti asocijacije i osećanja bude imena poput Tuđmana, Šešelja, Miloševića, Parage?... ŠTULIĆ: Pa meni je to malo smiješno, ali ja - mada bez namjere - ovu božansku "Ilijadu" gradim nekako oko njih. I ovi su tragični k'o oni tamo...i komični, ali i ja se malo zajebavam jer radim nešto što se da čitati. Face su jasne, već sam ih prije vidio. Znaš, ti majmuna možes staviti tri minuta na televiziju i da ga propagiraš i da on napravi veliki uspjeh. U moje vrijeme nije bas tako bilo, ali je negdje od 1983. počelo. Primetio sam to na turnejama. Krenule su, kao, neke informacije da truju već zatrovan narod, sve to lijepo iz jednog centra, da bi došlo do ovoga. Gledaj, mi u populaciji imamo više starih nego mladih ljudi, a malo je mjesta na vlasti. A što ce raditi čovjek koji je već jednom nogom u grobu, nego se tući za vlast? Narod je pokvaren, to znamo, pa će ih podržati... Kako mi padaju političari? Uspevaju uglavnom mediokriteti, koji su glupi ali ih možes kontrolirati. I to mi je, sve, rak-rana, cijelog svog života tu plačem, vrištim, kidam, ali ne mogu ništa napraviti. Imam ja i drugih lica, ali ako me pitas iskreno, ako otvaramo bolne kaverne, to je to: bijes! Taj rat, koji je bedasta stvar: ubijaju se ljudi koji proizvode, a ove bespotrebne pizde tu žive! Na starom delfijskom hramu dvije su poslovice: "Upoznaj sebe" i "Ničeg previše". Ljude će prodati za šaku iluzija...Imam u pjesmi "Big Bang", mislim, ove stihove: A u tvojem glasu, dušo, loši maniri, i poraz što se nezaustavljivo širi kao smrad... JURIŠ LAKE KONJICE Da mi je ćuti udaljene bubnjeve Juriš lake konjice pobjede Voljena zemljo, gdje su tvoji sinovi sunce kad se pomoli, kad zarudi Netko će reći tema ubava dvije-tri riječi al' pjesma rđava i baš je mene dopala Ne vrijedi ti slušat na ovoj glasnoći Prolazi ljubav u čistoj hladnoći samoći, prostoti, krasoti Ponekad ćutim zapravo se odmaram Čemu da se umaram Propadam Netko ce reći tema ubava Dvije-tri riječi Ma, šepava Da mi je ćuti vajne bubnjeve miris lake konjice pobjede Branimir Štulić, 1993. ILIJADA Dragi moj, kad bismo se nas dvojica ovom ratu ukloniti mogli, pa da nam se viječno življenje zalomi potom, bezvremeno i besmrtno...Ne bih ti se onda ja ovdje među prednjim borcem borio, niti se na bitku u kojoj čovjek slavu tuče nagonio. No, kad je već tako kako je, što god mi poduzeli, smrtne sudbe nad nama haraju, tisuće uroka kobnu moru skrivaju kojima se smrtnik ukloniti ne može, niti ih se spasti. Naprosto, ne mere se iz svoje kože. Pođimo, dakle, te - il' ćemo slavlje priuštiti nekom drugom, il' će tko drugi nas svojom obradovat' tugom. Homer: Ilijada, XII pevanje prepev Branimira Štulića |
11.03.2006., subota
Johnny Štulić: Nemam pasoš, nemam novac i nemam se gdje vratiti
|
Branimir Džoni Štulić godinama uporno izbjegava medije s prostora bivše Jugoslavije. Tek na kašičicu pojavljivao se ljetos u nekim hrvatskim listovima. Ipak, "Avaz" je uspio doći do frontmena kultne zagrebačke grupe "Azra", koji od početka devedestih živi u Holandiji. U tome nam je pomogao Điđi Jankelić, bubnjar "Bijelog dugmeta", koji nam je dao broj Džonijevog telefona u Utrehtu. Kada smo legendarnog Štulića prvi put pozvali, javila se njegova supruga, koja nam je rekla: - Ako ste novinar, mislim da zovete uzalud. On zaista nerado govori za medije. Nakon našeg insistiranja kazala nam je da je onda najbolje da pozovemo u ponoć, jer je Džoni jedino noću budan. Bili smo bezmalo iznenađeni kada nam se lično Štulić na sljedeći poziv, jučer oko 16 sati, javio. Ne treba slinaviti U ekskluzivnom jednosatnom telefonskom razgovoru upitali smo ga i da li će se večeras zaista obratiti publici u sarajevskoj "Slozi", gdje će biti održan koncert "Tribute to Azra". Naime, Zdravko Grebo, jedan od inicijatora i izvođača programa u "Slozi", trebao je obezbijediti živo Džonijevo telefonsko javljanje u sarajevski klub. Tako je barem najavljivano u sarajevskim medijima. - Ne, to je kao da gledaš slike iz djetinjstva. Mi sad tu trebamo slinaviti i onda ću ja pokazivati svoje nove cipele. "Azra" - to sam doslovce i bukvalno ja. Ima li treća riječ - odgovorio je rezolutno i čak pomalo ljutito Štulić. Ne mislim da slinavite, već da se prisjetimo lijepih pjesama "Azre". - Mene niko ništa ne pita, a čim se nešto nekome sviđa, to znači da se niko ništa ne pita i da to pripada svakome. Ali mene to uopće ne obavezuje. Koliko je to ugodno ljudima, toliko je i neugodno, ali što se to mene tiče. Naravno da nešto moraš raditi na ovom bijelom svijetu, ali ja nisam jo-jo loptica. Da li ipak ponekad slušate pjesme "Azre"? - Iskren da budem, nisam ih slušao posljednjih nekoliko godina. Čini se da sam ih više slušao kad nije bilo ovih pozdrava. To mi je ogadilo pjesme. Koju muziku slušate i da li Vas to uopće još zanima? - Posljednju godinu za svoju dušu slušam narodnu makedonsku muziku. Uvijek stvaram i nešto novo, ali problem je što moram pamtiti, baš kao na početku karijere. To je grozna gnjavaža. Sam sa sobom Mogli biste dobiti silan novac kad bi se "Azra" ponovo okupila i zasvirala, a vi to ne želite? - Novac me ne zanima, nikad me nije ni zanimao! Da li će se "Azra" ikada okupiti? Hoćete li ikada više održati koncert? - Ne znam, to ne mogu reći, jer to je u Božijim rukama. Ne kažem da to treba tako objašnjavati, ali ja to tako gledam. Šta vam više od toga mogu reći? Samo kažem kako se meni čini, a sad kako to ko razumije, to je njegova stvar. Vaša supruga kaže da ste budni jedino noću. Šta zapravo radite? - Noću pišem, jer danju čovjek ne može raditi. Pišem puno knjiga, čiji je osnov povijest. To me zanima. To je, recimo, ovo što se smatra klasicima, kao Homer. Njihovi radovi nisu povijest, ali kad nešto preživi 2.500 godina, onda spada u povijest. I to je ono što me zaokuplja posljednjih 15 godina. Da li pišete ne hrvatskom jeziku? - To nije hrvatski jezik, to je književni srpski. Koliko često idete u Hrvatsku ili bilo gdje na prostore bivše Jugoslavije? - Posljednji put sam bio prije deset godina u Beogradu. Stječe se dojam da izbjegavate dolazak? - Nije da izbjegavam, ali kako da kažem, meni to nije moguće. S jedne strane su kao osjećaji, a s druge stvarnost. Prvo nije moguće zbog stvarnosti. Nemam pasoš, nemam novac i nemam se gdje vratiti. Imao sam jugoslavenski i istekao mi je. Jugoslavije više nema, to je isto kao kad se rodiš i kažu ti: ovo ti je tata, ovo ti je mama, pošto, prema Homeru, niko ne zna kad se rodi, ko ga je rodio, bar prve tri godine. I sad ja nemam tatu i mamu i zbog toga sam sretan. Nemate hrvatsku putovnicu? - Ne želim je ni u ludilu. Da li s nekim održavate kontakt, možda sa članovima grupe? - Ne! Ja sam uvijek bio sam sa sobom. I sada ste sa suprugom u Holandiji. S Vama možda i nije jednostavno živjeti? - To treba pitati nju. Ovaj svijet je takav kakav je, tu čovjek ne može baš puno birati. Vrhunac neukusa Neki hrvatski mediji pisali su da su Vas posjetili u Vašem domu u Holandiji. - Bili su, ali dvije ekipe su de facto provalile unutra. Nisu provalili kroz prozor, ali niko ih nije zvao, sami su se ubacili. To je vrhunac neukusa, ali to je njihov odgoj. Šta ja imam s tim. Fudbal igram noću Da li ste još fudbalska zvijezda u mjestu u kojem živite? - Fudbal igram iz zeze. Noću, da se i ne vidi. Ali nikad nisam ni za koga navijao. Na TV-u volim gledati kad se dobro igra, ali to je isto kao i sve ostalo. Vrlo su rijetke dobre utakmice. Koncerti sa dva čovjeka Posjećujete li koncerte u Holandiji ? - Ma kakvi, ne volim da se gužvam. Moji najbolji koncerti u životu su oni na koje su došla samo dva čovjeka. Imao sam takva dva. Ja imam sram "Azrina" muzika i dalje se sluša. - Sluša se zato što je najbolja, to je uvijek tako i bilo. Ne bih je ni radio da nisam znao da vrijedi, jer ja imam sram, ali ne tiče me se. Više dobrih albuma nego pjesama Šta Vam je najdraže što ste radili u "Azri" - To je vrlo teško reći, ali ako upotrijebimo mjeru, naći ćemo više dobrih albuma nego pjesama. Izdao sam desetak albuma, ali četiri-pet su stvarno izvrsni, što je velika stvar. To su "Sunčana strana ulice", "Filigranski pločnici", "Balkanska rapsodija", "Krivo srastanje" i "Zadovoljština". Brega nikad nije imao dovoljno pjesama Znate li da se "Bijelo dugme" okupilo i odsviralo tri koncerta? - Da, znam. Ali za mene je "Dugme" samo Bebek. I Bregović, naravno. Ta prva faza im je najbolja, ali nije samo što je Bebek otišao, već što Brega nikad nije imao dovoljno pjesama. Vrijeme se promijenilo i automatski se pokazalo ono što jeste i zato je Bebek otišao. Smisao mašte Hoćete li više ikad išta snimiti? - "Smisao mašte", šteta što je ta grupa već postojala u Sarajevu, inače bih je odmah tako nazvao i onda bi to bilo u skladu. |
09.03.2006., četvrtak
Branimir Štulić-Đoni-Čupko
|
POLET, Zagreb, 30. 1. 1980. GRČEVITI NOVOVALNI SEVDAHDŽIJA Naš urednik Sven Semenčić i šef "Azre" Branimir Štulić nadvikivali su se u magnetofon (po onoj: ko jače njegove gaće!) Iako ste u "Poletu" bezbroj puta mogli pročitati ime "Azre" ovo je, u stvari, naš prvi intervju s Branimirom Štulićem-Đonijem-Čupkom. Njegova gotovo karizmatska pojava može se, mirne duše, poistovetiti s "Azrom", svojevrsnim poligonom za prelamanje njegovih nebrojenih hirova. Mislim pri tome na mnogobrojne postave koje je Đoni izmijenio oko sebe, težeći, kako sam kaže, profesionalnijem odnosu spram muzike. S druge su se, pak, strane čule primjedbe da je baš njegova egocentričnost bila preprekom za dulje trajanje nekih postava, a prvenstveno ciljam na njegovu nekadašnju ekipu koja danas ima najozbiljnije komercijalne predispozicije pod imenom "Film". No unatoč neopipljivom priznanju "enfant terriblea" zagrebačke scene, Štulićeva "Azra" kroz prilično drug period ne uspijeva prekoračiti status Lokalne senzacije na relaciji Klub studentskog centra - - Lapidarij. Međutim, u suradnji s Huseinom Hasanefendićem, Štulićem polazi za rukom napraviti prvi singl, koji je, kao što znate, naišao na pohvale recenze- nata. Njegov nedavni nastup u Klubu zagrebačkog Studentskog centra također je povoljno ocijenjen i to je bio samo razlog više za razgovor koji bih, u stvari, prije nazvao nadvikavanjem, nego li intervjuom. Štulić govori brzo i nervozno i vrlo je emocionalan i uporan sugovornik, koji vas pošto poto želi uvjeriti da je u pravu. Ali, intervju je ovdje pa vi sami presudite da li je uvjerljiv. "BEATLESI" PRIJE SVEGA Polet: Ti imaš dvadeset i sedam godina pa bi bilo zanimljivo čuti odakle si ti krenuo i kakvi su bili tvoji prvi kontakti s glazbom? Đoni: "Beatlesi" uvijek i svuda. Kada sam ih 1964. godine prvi put čuo, a bio sam tada u Jastrebarskom (moj stari je bio vojno lice pa smo se stalno selili) nijedna mi stvar u životu nije bila jasna i ništa nisam znao. Ni u školi nije bilo nikoga tko bi znao neŠto više. Možda shvaćaš kako je to kad na radiju čuješ nešto što uopće ne razumiješ, ali te ponese. Čim sam to čuo, riknuo sam. U to vrijeme sam često dolazio u Zagreb. Imao sam ovdje tetu. Još se sjećam onih prvih čupavaca. Sjećam se ulice pored "Opatija" kina. Dan danas tamo na nekom zidu, piše "Kinks", "Rolling Stones"... To je za mene bio poseban ugođaj. Sve me to privla- čilo. Sjećam se tako jednog dana. Pošao sam u kino "Opatija" na matineju, kad su prošla tri kita u trapericama. To je bilo opće čudo, rulja se okretala za njima. Već tada sam sanjao o bendu, ali otkud mi lova za blanju? A ni ljudi oko mene nisu bili previše zainteresirani za to. Ipak, u prvom gimnazije, počao sam svirati akustičnu gitaru. Prije toga sam želio biti pjevač, no tada sam mutirao i neki kažu da ni do dan danas nisam izmutirao. Da nema tog "novog vala" vjerovatno nikad ne bih ni zapjevao. "Polet": Nedavno sam s kazete slušao tvoje čisto akustičarske stvari iz tog vremena. Kad si već bio oduševljen "Beatlesima", zašto nisi pokušao osnovati grupu? Đoni: Muziku sam prestao slušati kada su "Beatlesi" otišli sa scene i kada je splasnuo napon beata. Došao je heavy-metal, a to nisam mogao slušati, kao ni sve kasnije genijalce. Simfo-rock mi je uvijek bio stran. Patio sam malo za Alvinom Leejem, radio sam vježbe za lijevu ruku, ali sam i to brzo napustio. Onda sam prvi puta čuo na radiju Charlesa Byrda. Bila je to neka kompilacija akustičnih gitarista, nekakav barski štimung. Na Charlesa Byrda sam doista bio pao. Mislio sam: budem li svirao električnu gitaru neminovno ću ovisiti od drugih, a to nisam htio. Onda sam gdje god sam stigao slušao isključivo klasičnu gitaru. Kada sam završio gimnaziju, otišao sam u vojsku da bih mogao na miru uvježbavati tu gitaru. Cijelo to vrijeme radio sam pjesme po modelu "Beatlesa". Uvijek sam razmišljao kako bi to oni odsvirali. Zamišljao sam prateće vokale i u glavi sam slagao cijele aranžmane. Pa i dan danas su svi ti prateći vokali kod nas "Azrina" furka. Mi smo to prvi ubacili na onu staru bitničku foru. Kada sam, 1972. završio gimnaziju počeo sam se muvati po Filozofskom fakultetu. Imao sam kasnije svoju "katedru" u podrumu Filozofskog faksa. Bilo je to svakoga dana od dva do devet. Hektolitri vina su se tamo popili. IZ ISTOČNE FILOZOFIJE U SEVDAH "Polet": Koliko se sjećam prvih manjih "Azrinih" nastupa neke su od tvojih tadašnjih stvari naginjale folku. Đoni: Baš tada sam bio lud za narodnom muzikom. Svirao sam sevdah. Imao sam kući tridesetak albuma sve sama narodna kola i slično. Išlo je to po ofucanom sistemu: u gimnaziji sam čitao istočnu filozofiju da bih bio pametniji no što jesam, pa sam preko posjećivanja nekih predavanja o ciganima stigao i do sevdaha. To me držalo više od svega. Nikako nisam mogao složiti neki ozbiljan bend. To je uostalom i sada problem, nitko neće ozbiljno raditi. Svi bi se htjeli jednom tjedno naći, malo zasvirati i gotovo. Ja sam se stvarno htio samo time baviti. Želio sam vježbati dan i noć. "Polet": Kako si zamišljao svoj bend? Đoni: Lud sam bio, a i danas to jako volim, za nekakvim kabaretskim štimungom. Svejedno je obrađuješ li neku klasičnu ili kakvu drugu stvar, samo da joj daš kabaretsku patinu. Htio sam napraviti glazbu koja bi odgovarala atmosferi krčme. a u krčmi ne možeš svirati "Emerson, Lake & Palmer." Te su stvari trebale biti ritmizirane, da možeš stepavati nogama i pucketati prstima. Susreo sam tada Paola (Sfecci, bubnjar "Aerodroma", op. a.). On je svirao tarabuku. To ti je makedonski izraz za nešto slično bongosu, što se vadi od devine kože. Imali smo i pjevaljku. Tako je izgledala moja prva prava trupa. Zvali smo se "Balkan sevdah bend". Snimili smo tada ne neke demo-tapeove "Balkana" koji je prošao mnoge oblike do ovoga na singl ploču. Da danas netko to čuje, popljuvao bi me tako da bi mi bilo neugodno izlaziti iz kuće. Ali nije bitno, bio sam čist kao djevica. Balašević je zadnji rocker prema onome što smo mi tada radili. Ja u stvari nisam brutalan čovjek, to su me tek kasnije naučili. "Polet": Unatoč svojoj gotovo fanatičnoj odluci o profesionalnom bavljenju glazbom, upisao si se na fakultet. Đoni: Kada sam došao iz vojske upisao sam fonetiku i povijest ali to sam napravio isključivo zato da bih imao alibi pred starcima. Morao sam nešto raditi, meni je život kod kuće oduvijek bio pakao. U njoj sam se osjećao kao stranac. Upisao sam se, dakle, da bih dobio na vremenu, jer nisam mogao očekivati da ću odmah moći živjeti od muzike. LUD PA ŽIVI "Polet": Ti si gotovo agresivno uporan kad pokušavaš nekome nešto objasniti ili u tome da ljudima u prolazu odrecitiraš pjesme koje si napisao u posljednjih mjesec dana. Đoni: To je tako, a ljudi su mislili "lud pa pusti ga da živi". Ja sam rulji zaista svirao i svirao u mozak. Prvu "Azru" sam konačno složio 1975. godine. Svirali smo uglavnom balade, gdje se pazilo na slaganje vokala, ali sve je to bilo diletantski. Kad sam prvi put na sebe stavio električnu gitaru, pitao sam Paola, koji je već bio bubnjar, kako mi stoji, a on je rekao: "Kao sedlo na devi". Nakon dvije godine složilo se drugo jezgro grupe. Ta postava je današnji "Film" Stalno smo se pomalo svađali. Htio sam istjerati svoju ideju do kraja, pa da je, ako ne vrijedi, mijenjamo. Uvijek guram svoje, pa ko' živ ko' mrtav. "Polet": Čini se da si se od tada promijenio? Đoni: U jesen 1977. godine čuo sam new wave. To je velike zasluge imao Juričić (gitarist "Filma", op. a.), on je htio da radimo tako nešto. Ja sam to shvatio kao potenciran stari beat i oduševio sam se u istoj mjeri kao kada sam prvi put slušao "Beatlese". Ponovo sam čuo klasične prateće vokale, klasičnu solo-gitaru, shvatio sam da je nakon drugog vremena pravi ugođaj ponovo stigao. U to se opet moglo vjerovati. Mi u "Azri" smo u to vrijeme počeli pročišćavati i nanovo aranžirati stvari, potencirati ritam, glas... Ubacili su mi onda neki kompleks da ne znam pjevati, to su bile paranoje. Bilo je kad imaš krive zube pa ih s dvadeset godina počneš ispravljati. "Polet": Ti si, dakle, svojim starim stvarima pokušao odjenuti neko novovalno ruho. Đoni: To su na kraju ispale nove stvari. Jedine stare stvari, koje se i danas sviraju su "Balkan" i "Jablane" (snimljen na LP-ju "Parnog valjka" koji se u originalu zvao "Anarhist" i bio je klasična stara balada. "Polet": Očito je da su sve tvoje postave bile kratkoga vijeka. No, prije godinu dana imao si jedan sasma solidan bend. Đoni: Mene je uvijek smetao njihov odnos prema tome. Ja sam napustio sve, htio sam samo svirati, a svi oni su imali milijun drugih preokupacija. Sada je drukčije. Oni imaju "Film" i puno su odrasliji nego u vrijeme kada smo bili zajedno. Ja sam svoje odlučio već prijedeset godina. Bio sam stariji od njih pa je logično da sam brže od njih htio nešto postići. Kada je bend već imao profil, pozvali smo Juru Stublića, koji danas vodi "Film", jer su sa svih strana na mene navaljivali da moram uzeti pjevača. Tada je utrčala i ona "Poletova" turneja; no mene je sve to smetalo, osjećao sam neku odgovornost, kao, "Polet" stoji iza mene, a ja nisam još osjećao da je bend spreman podnijeti taj teret. Nisam htio ljude varati, iako mislim da smo napravili par dobrih koncerata po Hrvatskoj. Želio sam da sve to izgleda puno profesionalnije. "Polet": Stalne promjene su ti, međutim, onemogućile da konačno počneš nešto sistematski raditi. Đoni: Svaki klinac na potezu od ITD-a do Trga Republike zna za "Azru", ali za nju ne znaju svi koji bi morali. Ploča je prva karika ka tome. Kada sam radio singl "Azru", u grupi smo bili Lejner (bubnjar iz sadašnje postave, op. a.) i ja. No znao sam da će to pokrenuti stvar. Mišu (basista, op. a.) sam uzeo kasnije. Konačno imam nešto najslužbenije u ruci, jer što mi vrijedi da već godinama sviram po svim rupama u gradu i da imam neki jebeni lokalni kult status. MALO SE SRAMIO "Polet": Kakva je stvarna pozadina tvog prošlogodišnjeg flerta s "Parnim valjkom"? Đoni: Kada se Hus (Hasanefendić, op. a.) vratio iz vojske, predložio sam mu da dođe u "Azru". Škrga (Milan Škonjug, menedžer "Valjka", op. a.) je rekao da to baš ne bi išlo i pozvao me u "Parni valjak". Ja sam rekao O.K., idemo probati, i svirali smo pola Husovih, pola mojih stvari. No ja nisam baš bio podesna osoba za drugu gitaru. Pokazalo se na demo-snimkama da nisam dovoljno čvrst. No, to nije bila glavna prepreka. "Valjak" je Husov bend kao što je "Azra" moj. Ni ja ne bih trpio da meni netko dođe u bend i ubacuje mi svoje stvari, kad i sam imam hrpetinu vlastitih. Na kraju je iz svega ispalo da je "Valjak" snimio "Jablane" na "Gradske priče", a za uzvrat je Hus producirao naš singl. "Polet": Nisam siguran da je takav potez bio u skladu s tvojom navodnom beskompromisnošću. Đoni: Meni je ipak stalno bilo nekako krivo zbog toga. Sam sam sebi govorio da se prodajem. No kratko je trajalo. Uvijek sam u stvari znao da moram izgurati s "Azrom" do kraja. I napravit ću to. Neosporno je, međutim, da je s Pikom, Fumom i Husom pravo zadovoljstvo svirati. Oni su doista profesionalcim kakve sam prije rijetko sretao. "Polet": Smatraš li da tvoja egocentričnost može osigurati povoljne uvjete za rad unutar grupe. Đoni: Doista volim da me u bendu slušaju. Ja nisam genijalac za svirku, ali znam kako to treba zvučati. Tražim bolje od sebe da to oni odsviraju. Samo neka dođu, neka to naprave, neka šute i rade. Ništa više. Dok sam, recimo, bio s "Parnim valjkom" ja sam stalno šutio i pazio na svoj instrument. "Polet": Gledao sam mnogo vaših nastupa i gotovo te nijednom nisam vidio opuštenog na sceni. To je uostalom i glavna zamjerka upućena na tvoj račun. Đoni: Moram paziti na masu stvari: da li će mi onaj odsvirati što smo se dogovorili ili neće, moram pjevati, moram pjevati, moram svirati, držati atmosferu na "stageu", paziti da netko ne ispadne iz ritma. Strašno mi je teško. Mislim da sada "Azra" radi kako valja i da sam manje grčevit... Poznata je stvar, zatim, da razglasi ne valjaju, a ja hoću da me se uvijek dobro čuje, pa se derem. A onda, i te stalne promjene postava me pomalo tjeraju u ludilo, uvijek imam nekog novog u bendu. To su objektivne okolnosti, a ako ćemo pravo, i po prirodi sam rastrgana osoba. "Polet": Kako radiš na nekoj stvari, što te uopće motivira da napišeš pjesmu? Đoni: Ja uvijek imam najprije melodiju. Još davno, kao klinac pročitao sam da je Smetana danima pamtio melodiju sve dok mu ne bi došle riječi. Jer sama riječ ima svoju ritmiku, svoju melodiju. Tako i ja radim. Nekada sam morao isti dan na melodiju napraviti tekst. Sada je to već spontano. No drugačije tekstove od onih koje radim ne mogu pisati, jer ja to stvarno živim i gotovo. ĐONI NE ROBUJE "Polet": Ogromna je razlika između zvuka tvog prvog singla i onoga koji si, recimo, prikazao pred desetak dana u Studentskom centru. Đoni: Ja koristim svirače koliko mogu. Studijske će se snimke i dalje razlikovati od one koju ću izvoditi na koncertima. Jer ne možeš ti sve te ljude, koje mislim koristiti na ovome albumu koji ćemo sada raditi, dovući na pozornicu. Tako i ovaj single shvatiću kao dokument. Ipak, za prvi singl sam svjesno i namjerno odabrao stvari s takvim tekstovima za koje se uopće ne bi čudio da su na njih opalili porez. To sigurno nisu moji najbolji tekstovi, ali ja iza tog singla svejedno stojim. Rekao sam da je to dokument, ali on me ne predstavlja u potpunosti. No zbog toga me i ne obavezuje ni na što. "Polet": Gdje smještaš "Azru" unutar naše "novovalne" scene danas? Đoni: Na "Prljavom kazalištu" su se lomila ideološka koplja. To je, uostalom, gotovo redovito slučaj s nečim novim kod nas. Uopće ne sumnjam, međutim, da će te komisije vrlo brzo biti ušutkane. Uvijek to ide tako, to je već neki ustaljeni redosljed. No "Azra" je po ideji prvi naš "novovalni" bend. Po ideji, kažem jer što se tiče svirke, ja ću raditi ono što mi se bude radilo. Ako netko za ovaj singl kaže da nema veze s novim valom, to je njegovo pravo i ja mu ga ne osporavam. Tu su "novovalni" elementi iskorišteni u kontekstu, koji možeš nazvati kako hoćeš. Da ne robujem ni disco-kućama, ni ljudima, ni tržištu - to je po meni poštena ideja "novog vala". Mislim da je šminka vikati neke parole i pod etiketom "novog vala" imati alibi za neke isforsirane stvari. Ja sam čitav život plazio po cesti i poznam svako zagrebačko dvorište, a "Azru" sam napravio po sebi. To je ulični bend, "Azra" je u stvari artistički ulični bend i to je SVE. Sven Semenčić *** Slijedeći dijelovi predstavljaju izvatke iz različitih interviewa koji su članovi "Azre" devedesetih godina davali hrvatskome tisku. |
06.03.2006., ponedjeljak
B. J. Štulić - Nemam više s kim ni protiv koga
|
evo ovdje možete skinuti knjigu: http://www.filefactory.com/get/f.php?f=8121941b0a70d398f8c40ee5 |
05.03.2006., nedjelja
Johnny Štulić: Vidimo se u Zagrebu
|
Branimir Johnny Štulić, frontman zagrebačke rock grupe Azra, koja je od objavljivanja prvog singla 1980. do kraja osamdesetih žarila i palila na prostorima bivše države, već petnaestak godina živi u Nizozemskoj bez ikakvog dodira s hrvatskom javnošću: odbija novinare i intervjue, komunicirajući samo s rijetkim prijateljima i poznanicima. >ak i stan, koji u gradiću nedaleko od Utrechta dijeli sa suprugom Josephinom Grundmeiyer, rijetko napušta, ne bez prijeke potrebe. Legendarni roker, danas 52-godišnjak, zapravo se idealno uklopio u ritam života nizozemskog mjestašca u kojem posjetilac nema gdje prespavati jer hotela ondje - nema. Oko 19 sati zatvaraju se sve trgovine i većina kafića, ulice opuste, a Johnnyjevi sumještani kao da se trude da budu što manje vidljivi: izlaze samo da prošetaju pse, joggiraju ili voze bicikl. I nemaju pojma da je taj neupadljivi susjed prije dvadesetak godina prodavao stotine tisuća ploča i na koncertima u delirij bacao tisuće obožavatelja. I da je u svakoj novoj generaciji mnoštvo novih poklonika njegove glazbe koji znaju napamet riječi Azrinih pjesama, ali ne i kako Štulić izgleda. Svejedno smo odlučili - idemo k Štuliću. Moramo mu pokazati film "Kad Miki kaže da se boji: tko su junaci Johnnyjevih pjesama", i to prije premijere na HTV-u, koja se očekuje sredinom listopada, bez ikakvih dogovora s njim, bez najave. Jer, znali smo da Branimir Štulić s nepoznatim ljudima ne želi telefonski razgovarati, a kad mu najavite dolazak, njegova supruga vas na ulaznim vratima ljubazno dočeka - i isprati - riječima da je Johnny nekamo otišao i vraća se za tjedan-dva. Stvar je za nas bila previše važna (a smatrali smo da je važna i za Johnnyja) da bismo sudbinu posjeta prepustili hirovima njegova trenutačnog raspoloženja i unaprijed smišljenoj taktici odbijanja svakog kontakta. Radeći dokumentarac "Kad Miki kaže da se boji..." u produkciji Hrvatske televizije i razgovarajući s četrdesetak junaka njegovih pjesama, prijatelja i osoba iz najbližeg kruga, shvatili smo da se kroz sudbinu Branimira Štulića prelamaju najvažnija događanja u Zagrebu od početka sedamdesetih do kraja osamdesetih. Tako da je priča o njemu, zapravo, priča o Zagrebu toga doba. Osim toga, nakon dvadeset godina je i najvećim Štulićevim osporavateljima postalo jasno da su na novovalnoj rock-sceni osamdesetih najdublji trag ostavili upravo Johnny i Azra. Ekipa filma, redateljica i scenaristica Ines Pletikos, producent Dokumentarno-povijesnog programa HTV-a Hrvoje Habeković i ja, koscenarist Kruno Petrinović, znali smo da nas Johnny neće moći odbiti ako mu se na vratima pojavi i prijatelj. Jedan od protagonista filma, fotograf Mio Vesović, koji je sa Štulićem išao u osnovnu školu u Jastrebarskom i kasnije napravio neke od njegovih najboljih portreta, te snimio naslovnicu Azrinog dvostrukog albuma "Filigranski pločnici", bez razmišljanja je pristao krenuti s nama u Nizozemsku. Naša ekipa imala je još jednog člana - snimatelja Darka Halapiju, jer smo željeli da prvi put nakon petnaest godina Branimir Štulić da izjavu za HTV, i to za Dnevnik, središnju informativnu emisiju. Zdravi zubi i zarazan osmijeh U utorak, 12. srpnja, oko 13 sati na vrata su mu pozvonili Mio Vesović i Ines Pletikos. Nosili su darove: Mio četiri uramljene Johnnyjeve fotografije i deset tvrdo kuhanih jaskanskih jaja, a Ines bocu dalmatinskog maslinova ulja, bademe i suhe smokve. Njegova supruga Josephine ih je pozvala unutra, a dva sata kasnije pridružio sam im se i ja. Johnnyja sam prvi put ugledao u dvorištu, ispod suncobrana, u razgovoru s Ines i Mijom: neposredan i srdačan, živo je gestikulirao. Bistrog pogleda, zaraznog osmijeha i zdravih zubi, u dobroj fizičkoj snazi, Branimir Štulić zapravo izgleda mnogo bolje od većine svojih vršnjaka, a pogotovo kolega s rock-scene. Nije ni čudo, najveći dio svoje mladosti, prije nego što se proslavio, Štulić je potrošio stvarajući i svirajući od jutra do mraka: jagodice na prstima bile su mu crne od vježbanja. Nije pušio, ni pio (omiljena pića bili su mu voda, sokovi i čaj), a prije nego što mu je diskografska kuća Suzy objavila singl "Balkan/A šta da radim" imao je već gotovih 150 pjesama. U to doba Štulićeva najdraža razonoda bio je - kao i danas - nogomet, koji je prema riječima upućenih vrlo dobro igrao. Osim toga, Štulić već godinama živi uredno, bez stresa, u komfornom dvoetažnom stanu, neobično urednom, i mnogo spava. Jedini porok su mu lake droge , čija je konzumacija i prodaja u Nizozemskoj - legalna. Više ne svira, ali zato piše. Prije deset dana mu je, u izdanju beogradskog tjednika Vreme, objavljena knjiga od 450 stranica - autobiografija u stihovima "Smijurija u mjerama", pisana u petnaestercu. Johnny se na promociji knjige nije pojavio. No, otkrio nam je da ima i hrvatskog distributera, tako da će mu se biografija uskoro pojaviti i u našim knjižarama. Prošlost je Štuliću, znači, ipak važna, iako se u početku našeg razgovora, koji nije bio niti zamišljen kao intervju, trudio objasniti da ono što se događalo prije dvadeset i više godina, nema veze s njim danas. Baš u skladu s početnim stihovima njegove prve pjesme "Balkan": Jednog dana nema me da nikada ne dođem, prijatelje koje znam ne poznajem kad pro?em, kao da me nikada na svijetu nije bilo... No, počeo se živo zanimati za film kad smo mu ispričali da smo kao glazbenu podlogu uglavnom koristili akustične snimke njegovih pjesama, kasnije objavljenih na pločama Azre, koje je sedamdesetih skladao u Rijeci. Osim toga, spomenuli smo mu i dvije nikad objavljene pjesme - "Ksenija" i "Divan dan" - koje u filmu izvode Dragan Konstantinović i Boris Ostojić, prijatelji s kojima se družio u Zagrebu sredinom sedamdesetih Zagrebački frajeri Kad su se na ekranu počela pojavljivati poznata lica, uglavnom ljudi s kojima je prijateljevao prije nego se proslavio, a iz tog su druženja nastali tekstovi njegovih najpoznatijih pjesama, Štulić se uzbudio i s usana mu više nije silazio osmijeh. U filmu se, naime, pojavljuju -oko Grgac Anarhist, koji je svoju kćer nazvao Azra, a Štulić mu je posvetio pjesmu "Jablan", javni bilježnik Velimir >erić >era, kojem je posvetio pjesmu "Pametni knjiški ljudi", Mirna Crnobori, junakinja pjesme "Slučajan susret", Drago Mihaljinec Kipo, protagonist istoimene pjesme "Kipo", i Krunoslav Martinčević - Martin Krun, tvorac loga Azre i autor jednog od prvih plakata. Zatim Vedran >oklica Zmaj, Johnnyjev susjed u vojnom neboderu u zagrebačkom naselju Siget, gdje su zajedno odrasli, te braća Zoran i Dalibor Laginja, Marijan Blažina i Goran Lisica Fox, prijatelji iz Rijeke s kojima je godinama ljetovao na otoku Silbi. Nadalje, Johnnyjeve djevojke Branka Bakarić, Snježana Banović i Vesna Pirš, kojima je posvetio mnoge pjesme, te prijateljica Neli Mindoljević, u čijem je podstanarskom stanu na Gornjem gradu provodio dane i noći. Na ekranu su se nizala i druga Johnnyju poznata lica: kolega glazbenik Boris Ostojić, s kojim je 1969. bio na radnoj akciji u Novom Beogradu, gdje je zapravo i zaradio nadimak - Johnny, Dragan Konstantinović, s kojim je osnovao svoj prvi akustični sastav - Balkan Sevdah Band, Branko Manojlović Mance i Dubravko Vilić Dudač, legendarni zagrebački frajeri s kojima se susretao na potezu triju kafića Kavkaz-Zvečka-Blato, fotograf Igor Kelčec, koji ga je pratio od 1987. do 1990., i mnogi drugi. Štulić se za mnoge od njih raspitivao gdje su i što rade, a Krunoslavu Martinčeviću, jedinom prijatelju kojeg je oslovljavao s "kume" (kumstvo je, kaže, više od prijateljstva), poslao je u Zagreb i dar - plakat Azre iz 1980. Pritom je želio ispraviti i jednu pogrešku: kao autor Johnnyjeve fotografije na tom plakatu potpisan je Jasmin Krpan, a Štulić tvrdi da je snimku za nastupa u diskoteci Saloon zapravo napravio Krunoslav Martinčević. Izjavu za TV Dnevnik nije htio dati jer, kaže, nema pojma što bi on to danas javnosti mogao poručiti. Iza sebe je ostavio i mnogo neriješenih stvari, od kojih je, tvrdi, najvažnija neregulirani odnos s diskografskom kućom Croatia Records, bivšim Jugotonom, s kojom nema potpisan nikakav ugovor, a njegovi se albumi i dalje prodaju na našem tržištu. - U svakom intervjuu su izvrnuli smisao mojih riječi ili promijenili kontekst situacije u kojima sam nešto rekao. >ak su potpuno izokrenuli i moju izjavu da pametni rade za svoje dobro, a inteligentni za dobrobit cijelog društva. Ali dobro, ni to više nije važno - rekao je Štulić i producentu Hrvoju Habekoviću poručio da odbijanje izjave za Dnevnik ne shvati osobno - to su jednostavno njegova načela. Pjesma u haustoru - Na području bivše Jugoslavije danas djeluje 36 televizija. Zamislite da mi sad na vrata počnu kucati svi koji imaju neke planove sa mnom ili žele snimiti film o meni. Nakon prve izjave, više nikog ne bih mogao odbiti. Tako bi mi se jednog dana na vratima mogao pojaviti i Emir Kusturica, a s onom svojom velikom glavom ne bi ni mogao proći kroz njih. I što bih onda - pita se Branimir Štulić. Očekujući takvu reakciju, ekipa filma "Kad Miki kaže da se boji..." za svoj dokumentarac nije ni planirala razgovor s Johnnyjem, no željeli smo da on taj film vidi prije nego što o njemu počne suditi javnost i kritičari. U tome smo i uspjeli. A možda nakon drugog, trećeg ili desetog gledanja i u Johnnyjevoj glavi neke stvari više ne budu iste. Naznake za to već postoje. U telefonskom razgovoru s Hrvojem Habekovićem Johnny mu je rekao: "Nema veze što se ovaj put nismo upoznali. Vidjet ćemo se, možda, jednog dana u Zagrebu." Prvi put nakon petnaest godina Branimir Štulić je odškrinuo vrata mogućeg povratka. A to nije mala stvar. Osim toga, fotografu Miji Vesoviću, koji je za boravka u Johnnyjevoj kući snimio četiri njegova portreta, dao je dopuštenje da objavi slike ako smatra da su dovoljno dobre. Osim toga, dopustio je zagrebačkoj Umjetničkoj organizaciji Uradi nešto da objavi CD sa snimkom njegova akustičnog koncerta u Rijeci 1979. CD će se pojaviti ove jeseni uz knjigu "Tko su junaci Johnnyjevih pjesama: prilozi za biografiju Branimira Štulića" nastaloj paralelno uz rad na scenariju filma. Na CD-u će se nalaziti i najveći raritet: prve Štulićeve snimke nastale 1969. u haustoru njegova nebodera u zagrebačkom naselju Siget. |
04.03.2006., subota
Branimir Štulić: Nije da neću doći u Hrvatsku!
|
Novi List, 4.12.2005. Nije da neću doći– to je za naš list u petak navečer kazao Branimir Johnny Štulić, kad smo ga nazvali u njegov dom u nizozemskom Utrechtu. Petnaestominutni razgovor s najvećim umjetnikom hrvatskoga rocka otkrio je duboku Johnnyjevu ambivalenciju prema svemu što je prije petnaestak godina tako zagonetno napustio, ali i potvrdio njegovu odlučnost da ustraje u remboovskoj gesti umjetnika koji, bez objašnjenja i radikalno, prekida dosadašnji život, prepuštajući suvremenicima uzaludan trud odgonetanja što se to, zapravo, događa s Branimirom Johnnyjem Štulićem. Povode za razgovor s utemeljiteljem »Azre« ne treba posebno objašnjavati. Kroničari će jednoga dana vjerojatno zabilježiti da su 2000-te u hrvatskoj pop-kulturi obilježene velikim povratkom »Azre« i Branimira Johnnyja Štulića. Nakon obostrane uvrijeđene šutnje devedesetih, koju je prekidala pokoja Johhnyjeva provokacija i odjek »Azrinih« stvari iz džepova otpora tuđmanizmu, prve godine novoga desetljeća donijele su eksploziju obnovljenoga zanimanja. Azramanija »Azra« se gromoglasno vratila na ulice. Njezin nezaboravni logo opet viče s pročelja gradskih zgrada. »Azre« su se sjetile radio stanice i izdavači – bandovi na Tribute to »Azra« koncertima okupljaju tisuće; posljednjih mjeseci seriozni projekti započinju nešto što se može već nazvati neformalnom »historijom Azre«. »Sretno dijete«, projekt Igora Mirkovića posvećen Novome valu, s onim mitološkim adoriranjem biste Branimira Johnnyja Štulića, može se smatrati karakterističnim početkom procesa koji želi biti kritičarski objektivan, ali ne uspijeva skriti nostalgiju za (boljom?) prošlošću. No, u nervoznom istraživanju, Mirković je već arhiviran: posljednjih je tjedana objavljena bigrafija, još jedan film, uskoro stižu još jedna knjiga i CD, a najavljuju se i znanstveni skupovi – sve o »Azri«! Glazbeni kritičar Hrvoje Horvat nedavno je objavio Štulićevu biografiju »Fantom slobode«, koja prijeti potući rekorde popularnosti. Kruno Petrinović snimio je neobičan, ali zanimljiv film »Kad Miki kaže da se boji«, u kojemu je inspiratore Johnnyjevih pjesama, njegove prijatelje i »suborce gradskosti« sklopio u dokumentarac o prohujalome vremenu i njegovome idolu. Sada Petrinović, kako se čuje, priprema i knjigu, želeći uz nju priložiti i CD s neobjavljenim Johnnyjevim snimkama. Međutim, na sve to – Johnny šuti. Iz samoodabrane izolacije u Nizozemskoj, kamo se povukao kada nam je potkraj osamdesetih svima naglo krenulo nizbrdo, sav taj grozničavi interes promatra kao s druge planete. »Sve to oni rade samo zbog sebe«, kazao nam je, nakon što je teškom mukom pristao na kratak razgovor za naš list. Ne želi razgovarati s novinarima Johnnyja smo nazvali oko 20 sati, unaprijed spremni na negostoljubiv doček, ili ravnodušan odgovor supruge kako »Branimir nije dostupan«. Dogodilo se ovo drugo: javila se Johnnyjeva supruga. Kada smo se predstavili, iza uljudnoga glasa civilizacije nenavikle na grubosti slutila se nervoza: »Branimir je nedostupan«, odgovorila nam je na engleskom jer ne govori hrvatski. »Nedostupan jer ne želi govoriti s novinarima ili nije kod kuće?« »Ne želi govoriti s novinarima. Ali pričekajte, pitat ću ga«. Poslije minutu-dvije, nakon što smo čuli kako ga supruga doziva s pitanjem »želi li razgovarati s novinarom iz Rijeke«, neobičan osjećaj: u slušalici čujemo glas poznat sa svih onih buntovnih i prkosnih ploča koje su nas oblikovale. Nepromijenjen je to glas; da je na pozornici, pomislili smo, zvučio bi podjednako furiozno. I – kad je to, žalibože, nekima u nas tako važno – Johnny ne govori srpski. Govori čisti hrvatski, neku neobičnu mješavinu čiste štokavštine i zagrebačkog slenga sedamdesetih i osamdesetih, koji danas zvuči već pomalo arhaično, ali baš zato nekako otmjeno. Rastrzan ambivalencijom – Da, vidio sam što se piše, ali ne želim o tome govoriti. Nikad tome kraja. Osjećam snažnu averziju prema razgovorima, mrzim govoriti – kazao nam je Johnny, koji, premda samoodabrani outsider, pomno prati što se događa. Ipak, pristao je »odgovoriti na tri pitanja, ako budu kratka«. Zašto ne želi doći, pitali smo ga? Zar nije svjestan koliko i danas njegova glazba znači ondje otkud je otišao? Zar mu nije jasno da tu nije riječ o pukoj estradi, slikanju i pokazivanju, nego o dubokome surazumijevanju istinske poezije, pa, zašto ne reći, i o osjećaju nostalgije koji svi zajedno imamo pravo dijeliti? – Nije da neću doći, započeo je. Ne znam... Nije lako na to odgovoriti... Mogao bih vam cijelu noć pričati. I jest i nije lako – kaže nam Johnny. Potom je, očito rastrzan ambivalencijom, kazao da smo postavili blesavo pitanje, pa se potom odmah ispravio: – Ne, pitanje je sasvim u redu, ali nije lako odgovoriti. Znaš, razumijem ja da sam tim ljudima važan, ali sve to stvarno nema puno veze sa mnom. Uvjerio sam se da je jedno kad se o svemu tome priča, ali nešto posve drugo kad odlučiš, vratiš se, i onda sjedimo u sobi. Ne želim biti ničija jo-jo loptica. Umoriš se brzo i shvatiš da ti je bilo bolje ondje otkud si došao. Da nisi trebao ni dolaziti – objašnjava. Na pitanje prezire li Zagreb i Hrvatsku, slijedi duža šutnja, a zatim odgovor: – Šta ja znam. Ne? Nije to prava riječ. Njome bih im odmah pridao puno pažnje. Johnny važniji od Andrića Što misli o tome da ga ovdašnji sredovječni pisci uspoređuju s Andrićem i Krležom, pa Edo Popović, vjerojatno uime cijele generacije, tvrdi kako mu je »Johnny važniji od Andrića«, a Miljenko Jergović ocjenjuje da je »Štulić za hrvatski rock ono što je Krleža za hrvatsku književnost«? – Nikad nisam o tome razmišljao. Ali ako i jest tako, brzo će doći netko drugi da zauzme moje mjesto – kaže Johnny i podsjeća da je nekada mnogo držao »do Krleže i Crnjanskog«. »Jedan ijekavac i jedan ekavac. Ali to je bilo davno. Nije mi više važno.« A potom se opet vraća stavu radikalnog mrzitelja popularnosti:»Što me manje ima, to se više volim. Što me više ima, to se više mrzim.« I ne misli, što mu podvaljuju kritičarski vladari provincije, ni o kakvoj nacionalnoj pripadnosti. »O tome uopće ne razmišljam. A čiji sam umjetnik? Svoj«, kazao je, odbijajući dalje o tome govoriti. – Dopuštam mogućnost kolektivne pripadnosti, ali ona ovisi o nebrojeno mnogo stvari, i nije je lako objasniti – kazao nam je Branimir Johnny Štulić, vraćajući se natrag u svoju šutnju, taj naročiti oblik govora, u kojemu ostaje važni i mudri fantom slobode. |
03.03.2006., petak
Johnny Štulić za 24 sata: Knjiga o meni je smeće
|
Poznato je da je Branimir Johnny Štulić prekinuo svaku vezu s hrvatskim medijima, koji ipak ne odustaju od frontmena Azre i pokušavaju dobiti bilo kakvu njegovu izjavu. Zanimanje za Johnnyja posebno je poraslo nakon objavljivanja njegove biografije “Fantom slobode” Hrvoja Horvata i dokumentarca Ines Pletikos “Kad Miki kaže da se boji - Tko su junaci Johnnyjevih pjesama”. Nakon sarajevskog Dnevnog Avaza i beogradskih Večernjih novosti Štulić je pristao razgovarati i s RTL-ovom novinarkom Željkicom Makanec putem telefona. Smeta li vam što vas ljudi stalno traže intervjue, što se o vama rade dokumentarci, pišu knjige i rade tribute koncerti? Hm, dvojako. Kao što je uglavnom sve dvojako. Recimo, sada me snimate digitalnom tehnologijom, a prije digitalne bila je analogna. To su već dvije, znači tu je već moguća igra. A možda su i tri. Dobro. Recite nam što radite inače? Uvijek isto. Čula sam da mnogo prevodite i radite noću? Da. A što vam tu trebam dodatno objasniti? Ne morate objasniti, nego me zanima je li istina da se čujete s Juricom Pađenom telefonski jer je u sarajevskom dnevniku Dnevni Avaz pisalo da ne kontaktirate ni s kim iz Hrvatske. Također, je li vas zanimalo kakva je knjiga koju je Hrvoje Horvat napisao o vama? Pa da. To je dokument. Osim onih pjesama, javlja se moje takozvano pismo pa sam morao reagirati. Ta knjiga nije priča već dokument, a ljudi su izmislili to pismo pa sam već i dao jedan ispravak. Htio bih vam ga citirati, ali ga ne znam napamet. Dobro, ali možete li nam reći čime niste bili zadovoljni u knjizi? Ništa mi se nije sviđalo, uopće. Mislim... knjiga je smeće što se mene tiče. A što se tiče tog takozvanog mojeg pisma, ono je napisano '84. te je sprdnja na moj račun. Trebalo mi je sedam dana da to shvatim. Prvo sam rekao da je pismo krivotvorina i da ga nikad nisam pisao. Nakon sedam dana razmišljanja shvatio sam da sam ja napisao desetak tisuća stranica, ali nisam nikada ništa slao. Ja se ne sjećam da sam to ikada ikome poslao. Znači da mi ga je netko ukrao i da je sve bila igrarija. On ga je krivo smjestio u 90-e. Ne znam. Ma to nema veze s 90-om. A i cijelu knjigu bih, ako mogu da kažem, mogao usporediti s legendom o Aleksandru i njegovim dnevnicima, koja je nakon četiri stoljeća u Aleksandriji nastala...ma, to je...ne znam. Pošto ljudi ne znaju povijest, onda bih ja sad morao više pričati. To nije moj rat i schluss! Osjećate li se vi na neki način iskorišteni što stalno netko ima potrebu o vama pričati ili vam je prestalo smetati? Zavisi. Danas sam govorio da nije sve tako tragično jer smo u malom nogometu pobijedili 12:0. To nikad nisam doživio pa sam dobre volje, ali ne bih se ja pouzdao u to. Recite mi ono što većinu obožavatelja zanima. Hoćete li opet doći u Zagreb i hoće li se Azra opet okupiti? Azra, to sam ja. Pa da se ja sam sa sobom nađem, to je... Pa možete se sam sa sobom u Zagrebu naći. Postoji li mogućnost? Da. Ne vem. (Ne znam). |
02.03.2006., četvrtak
Jutarnji list: Kad je Johnny ljubio Bakarićevu kćer
|
Kad je Johnny Štulić spremao prvi singl, Jasenko Houra mu je rekao: ‘Ako tvoj ‘Balkan’ ikad postigne uspjeh, ja ću gol trčat od Zvečke do Zdenca i natrag’. ZAGREB - Zagrepčanka Branka Bakarić jedina o svojoj ljubavnoj vezi s Branimirom Štulićem govori otvoreno i čisto, bez pretvaranja i prenemaganja. “Branko je bio iskren, bilo nam je lijepo zajedno, ali nije bilo lako”, kaže Branka, koja s drugim suprugom Teslom živi u Kanadi. Pritom ne mistificira ni ulogu svog oca Vladimira Bakarića, tada političkog svedršca u Hrvatskoj. Njemu se njezino društvo jednostavno nije sviđalo, možda mu se i gadilo, ali kakve je on veze imao s tim. To je bio Brankin život čiji je teret ona sama iznijela na svojim leđima. Kako je Krvava Meri dobila ime? “Branimira sam upoznala 1978., u vrijeme kad sam se razvodila od tadašnjeg supruga. Imala sam 26 godina i šestogodišnju kćer Idu. Jednog dana sam otišla na žurku gdje je bilo jako puno ljudi koje nisam poznavala, uglavnom društvo s Filozofskog fakulteta. Među njima je bio i Branko. Gužva je bila prevelika da uspostavimo prisniji odnos, no nedugo potom smo se opet sreli na izletu koji je organizirala djevojka koju smo moja sestra i ja među sobom zvale Krvava Meri. Tu sam se uspjela približiti Johnnyju i nagovoriti ga da se ponovno sastanemo. Krvava Meri bila je studentica na Filozofskom fakultetu i tako smo je zvali u vrlo uskom krugu. Mislim da ona nikad nije saznala da joj je Branimir posvetio pjesmu. U to vrijeme bila sam zaposlena u Građevinskom institutu, imala sam dijete, mnogo obaveza na poslu i doma, tako da se nismo često viđali. Sastajali bismo se uglavnom jedanput tjedno, i to navečer. Prvih mjeseci uvijek smo bili sami: to malo vremena koje smo mogli jedno drugome posvetiti, željeli smo imati za sebe. I Branimir je bio jako okupiran bendom, probama i svirkama. Spremao je prvi singl i uvježbavao trojku. Svi su ga zvali Johnny, a meni se više sviđalo Branimir. Rekao mi je da je sam po zgradama u Novom Zagrebu ispisivao grafite sa svojim nadimkom kako bi ga ljudi primijetili i zapamtili. Ali meni je Branimir bilo ljepše. Naš prvi sastanak bio je na Mažurancu, gdje je bilo okretište autobusa broj 43, koji je povezivao Novi Zagreb s centrom grada. On je dolazio autobusom iz svog dijela grada, a ja sam ga na Mažurancu čekala u bijelom Spačeku. I onda bismo otišli u noć. Nakon par mjeseci Branimir me odlučio upoznati sa svojim prijateljima i prvi put me odveo kod Neli i Davora. Očigledno sam prošla na tom testu. Naš odnos je bio vrlo blizak i intenzivan. Branimir je bio čarobna osoba: bilo nam je lijepo zajedno, ali nije bilo lako. U ljeto 1979. otišao je na more i kad se vratio, rekao mi je da se ne ljutim, ali da je na Silbi upoznao drugu djevojku. To je bila Gracija. S njim je zapravo bilo lako jer je bio nevjerojatno iskren, a istovremeno prema meni i jako pažljiv. U početku kad živite uz toliku dozu iskrenosti, to možda nije lako izdržati, ali kad se jednom na to naviknete, to je kao droga. Nastavili smo se družiti i razgovarati i nakon rastanka. Odrasla sam u finoj obitelji. Moji roditelji bili su dobri, tolerantni i pametni. Moj prvi suprug se njima nije pretjerano sviđao. Tata mi je rekao: “Ti si odrasla osoba, radi što hoćeš, on je tvoj izbor”. Jednom smo stajali ispred Zvečke u društvu u kojem je bio i Jajo (Jasenko Houra, frontmen Prljavog kazališta), tada velika zvijezda, jer je jedini imao ploču. ‘Nikad ništa nećeš napraviti’ Jaji su se divili, a Branimira su zadirkivali i govorili mu kako nikad neće ništa napraviti. Baš je spremao prvi singl i Jajo mu je rekao: ‘Slušaj, ako taj tvoj ‘Balkan’ ikad postigne bilo kakav uspjeh, ja ću gol trčat od Zvečke do Zdenca i natrag’. ‘Balkan’ je postigao uspjeh, ali Jajo nikad nije gol trčao od Zvečke do Zdenca i natrag. |
01.03.2006., srijeda
Jutarnji list: Burne godine - Rađanje Azre, kulta i mita
|
'Prva stvar koju je profurao bila je ‘Balkan’: svirao ju je na akustičnoj gitari svima koji su ga željeli slušati. Bilo mi je jasno da je muzika njegov život. Čupko je bio totalno iskren. Pjevao je život koji je živio' ... ZAGREB - Svojoj kćeri dao je ime Azra, kao i Johnny bendu. Štulić mu je posvetio pjesmu Jablan. Ipak, na prste jedne ruke mogu se nabrojiti ljudi koji legendarnom Đoki Grgcu znaju prezime. Svi su ga znali po nadimku - Anarhist. Đoko je bio poznat po još nečemu: kad god bi se napio, a to se događalo svaki dan, padao je ravno na glavu. Kao klinac nije stekao taj obrambeni refleks da se dočeka na ruke, jer je zbog rijetke bolesti kralježnice prohodao tek u desetoj godini. I njegova životna priča nije bitno različita. Za grad je, kaže, mrtav od 1991. kad je dobio otkaz u banci (poslodavci su mislili da je Srbin, a vjerojatno i nije bio baš najuzorniji među službenicima) i skinuo se s cuge i dopa. Otad praktički ne izlazi iz stana, a jedini razlog za život bio mu je da još jednom vidi svoju Azru. Kći mu se, 22 godine od njihova posljednjeg susreta, javila iz Splita, gdje ga je s dečkom vidjela na televiziji, u filmu “Kad Miki kaže da se boji”. Početak na Tri dana kulture Kad smo mi, studenti ultraljevičari, početkom 70-ih preuzeli studentsko vodstvo na Filozofskom fakultetu, mogli smo neko vrijeme djelovati politički. Kad nam je taj način djelovanja bio zabranjen, jedini preostali način borbe, kojim smo mogli animirati širi krug studenata, bio je putem kulture. U studenom 1972. Slobodan Drakulić, moja malenkost i još neki drugari organizirali smo Tri dana kulture. U sklopu Tri dana kulture nastupili su grupa Time, članovi grupe Bijafra, došao je kultni tip Harry, koji je snimao vesterne pa Bosni, pa neki lik iz Koprivnice, koji je bio potpuno istetoviran... Uspjeh te manifestacije zapravo je uvjetovao ideju da se na fakultetu počne svirati. Bobo Drakulić koji fantastično pjevao i izvanredno svirao gitaru, jedne je večeri uz svijeće izvodio irske revolucionarne pjesme. Pridružio mu se i Miljenko Mayer, najbolji muzičar u našoj generaciji. Poslije nam se pridružio i Štulić, koji je 1974. došao iz vojske i upisao povijest i fonetiku. Prozvao sam ga Čupko zbog vojničke frizure. Fender gitara - najvrednija Najvrednija stvar bila mu je Fender gitara, a osvojio nas je svojim temama, interpretacijama i obradama narodnih pjesama. Posebno je volio makedonsku i vranjansku muziku, čiji je melos upio za služenja vojnog roka. No, te su pjesme u njegovoj interpretaciji imale rockerski štih. Spontano se priključio svirkama, a između nas je na prvi pogled uspostavljen odnos enormne simpatije. Prva stvar koju je profurao bila je Balkan: svirao ju je na akustičnoj gitari svima koji su ga željeli slušati. Osim toga volio sam njegove obrade narodnih pjesama. Bilo mi je jasno da je muzika njegov život. Čupko je bio totalno iskren. Pjevao je život koji je živio, a svoje je stavove znao iskazati riječima bliskim širokim masama. Kad je Čupko kretao s Azrom, ja sam se oženio s Kejt, svojom najvećom ljubavi. Istovremeno nam je negdje palo, a meni se trebala roditi curica. Kejt i ja nismo bili sigurni da će biti curica, ali nam je palo na pamet da joj damo ime koje će značiti ‘čista’, a da ne bude Katarina, što na grčkom znači ‘čista’. Ne znam tko nam je rekao što na arapskom znači ‘azra’, da je to najčišći pijesak, nastao nakon pješčane oluje, koji još nijedan novi vjetar nije dodirnuo, ni ljudska, ni životinjska noga. To je opisni prijevod, a konkretno riječ ‘azra’ znači ‘čista’. I onda smo se složili kako je pametno da ja dam ime Azra kćeri, a on bendu. Postao sam ovisnik. Zbog alkohola mi se raspao brak. Tada nisam shvaćao da su mi Kejt i Azra mnogo bitnije od mog načina života. Jura Stublić je bio moj prijatelj isto kao i Čupko. Obojica su mi često dolazila kući, mama ih je mnogo puta ugostila... Dolazili su i Miljenko Mayer te Darko Rundek, koji je vrlo interesatna ličnost. Zbog mog načina komuniciranja, totalnog približavanja ljudima, sa mnom ste mogli biti prijatelj ili ne, ništa drugo nije bilo moguće. Bio sam mangup i imao čuku, ali se ne mogu pohvaliti da sam bio neki štemer, jebiga. Ipak, štemeri su me prihvaćali. Ne sluti na dobro... U Zagrebu sam bio dobar s dečkima iz Trnja, s kojima sam igrao nogomet, a posebno dobar sam bio sa Željkom Frelihom - Bakalarom, legendarnim ‘martićevcem’ (tako se u Zagrebu zovu pripadnici klana iz Martićeve ulice, čija je specijalnost u vrijeme Đokine mladosti bila prodavanje cigli prolaznicima na ulici, nap. a.), s kojim sam završio u ‘Versaju’ (duševnoj bolnici u Vrapču, nap. a.), na liječenju protiv ovisnosti. Volio sam nogomet, u duši sam i danas ‘grobar’, navijač FK Partizana. I Johnny je sjajno igrao nogomet. Bio je napadač, fantastičan dribler, bogomdani talent. Naš zadnji susret bio je 1989. u Zagrebu. Ugledao sam ga u bijelom odijelu, kako sjedi sam u OKC-u, prilično neraspoložen, utučen. “Ne sluti na dobro”, rekao je, a isto sam osjećao i ja. Razgovarali smo kako od našeg sna o ljubavi među ljudima na našem prostoru, izgleda, neće biti ništa. |
