Rat belih čarapa
Bez velikog uvoda: ovo je zapis telefonskog intervjua sa Branimirom Štulićem - Johnnyjem, vodjen u noći kad je skupština bosanskih Srba odlučila da izoluje svetsku zajednicu.
D.TODOROVIĆ: Dzoni, u trenutku dok razgovaramo, na radiju, ovde, prenose skupštinu bosanskih Srba koja, praktično, odlučuje o ratu i miru svih nas. Kako tebi sve ovo izgleda sa distance od 2.000 kilometara?
ŠTULIĆ: Zavisi odakle se posmatra, jer situacija je fluidna i mijenja se iz časa u čas. Tamo gdje ima 827 rezolucija, može biti i 8.000 rezolucija. Zadnjih 48 sati doslovno nisam želio gledat televiziju... Nastojim to izbjeć' gdje god mogu, jer uticat' čovjek ne može, a ide mi na ganglije. Nastojim da to zaboravim, a onda mi pukne film i opet... Jebi ga, ne mož' to izbjeći. Uvjek se to prenosi.
D.TODOROVIĆ: Da li si možda u kontaktu sa ljudima koji žive ovde, sa ljudima iz Zagreba, Sarajeva, Beograda?... Kakve su razlike u njihovim psihičkim stanjima?
ŠTULIĆ: Ponekad me zovu, sada im je to jako skup sport. Ranije sam ja zvao, ali posto mi budžet to više ne dozvoljava, sada je "don't call us, we'll call you"... Sav svijet o tome razgovara, to je idealna materija za tračeve. Večeras je tu bilo neko društvo, Holanđani i naši. Ti Holanđani koji su dolazili u kontakte sa našima, a sada je ovdje puno izbjeglica, složili su se da naši, Jugosloveni, puno pate od historije, dok ovdje za to nikoga nije briga. Ja to gledam ovako: kod svih sisavaca, kad umru, pa im otpadnu koža i meso, skeleton koji ostane, glava i kosti, podseća na spermatozoid. Zapravo je sve po istom kalupu napravljeno. Kad sam miksao te dvije stvari, da su naši zaokupljeni historijom, a ovi ovdje ne, ispada da smo mi malo više uspravljeni, čim gledamo gore, prema Bogu. Naša je religija potekla od paganske, a vrhovni je paganski bog uvijek bio onaj koji je pucao gromovima, munjama, i sasvim je prirodno da čovjek gleda gore. Budisti traže Boga u sebi, ali mi to već znamo, čim imamo onaj termin "ubiju Boga u tebi". Historija je riječ koja označava traganje, nešto kao Šerlok Holms.
D.TODOROVIĆ: Da li si u situaciji da srećes naše ljude koji su izbegli u Holandiju?
ŠTULIĆ: Pa, sada ne toliko, jer radim Homera, pa sam se skroz pretvorio u historiju. A u principu kažem, to sam i prije govorio - kog vraga sam dolazio kad su opet isti oko mene?! No, ono što vidim - samo u Amsterdamu ima jedna cijela divizija mladih, u prosjeku 20 godina. Bosna, Srbija, Hrvatska... Makedonaca ima otprije...
D.TODOROVIĆ: Kako se oni slažu medju sobom?
ŠTULIĆ: E, to ne znam. Ono što sam čuo je da su prije bili onako...a sad se gledaju ispod oka.
D.TODOROVIĆ: Stiglo je i tamo?
ŠTULIĆ: Ne znam da li je stiglo, ali danas sam čuo rezultate iz godišnjeg izvještaja o kriminalitetu u Holandiji. Šezdeset posto otpada na strance, od tih šezdeset posto na Istočnoevropljane otpada osamdeset posto, a tu Jugosloveni vode.
D.TODOROVIĆ: Ovde se relativno često pominjala organizacija "Mi za mir", koja okuplja mlade Jugoslovene i navodno je vrlo aktivna u borbi za mir u bivšoj Jugoslaviji. Koliko ti znaš o tome?
ŠTULIĆ: Nesto sam čuo o tome, ali to u svakoj zemlji funkcionira, pa nisam obračao pažnju. Mir je aktivna stvar, mir uopće nije pasivna stvar.
D.TODOROVIĆ: Koliko se dugo baviš Homerom?
ŠTULIĆ: Prvi sam ga put pročitao 1987. godine. Ne sječam se da mi ga je u toku školovanja bilo tko spominjao. Vrlo mi je bilo teško kroz to prolaziti, jer ne može da se čita, takav je prijevod. Tada sam već znao da to mora biti nekako drugačije. Čitao sam ga, znači, poslije tri i po godine holandske pauze, ovdje sam od 1984. Tada nisam imao što radit', pa sam kupovao knjige, ali sam gledao da ih ne kupim previše, jer ja ovdje nisam bio primabalerina, nego običan gastarbajter. Kad se selim, u jednoj ruci nosim gitaru, u drugoj...Ako uzmem nosaca, viču "Gledaj ga, buržuj!". Znači, fizički sam mogao kupovat' samo to što nikoga ne smeta u podstanarskom odnosu. U to vrijeme bio sam k'o na brodu, u lagoskoj luci, čekas na gigove ("tezge" - D.T.), al' ne znaš hoće l' to biti šest mjeseci. Sve sam dotle čitao, bilo mi je dosadno, pa sam uzeo Homera. Godinu dana poslije toga na taj isti fazon sam kupio "Homersko pitanje". Istovremeno sam kupio engleski prijevod, da vidim što se to zapravo dogadja, i onda sam te tri stvari spojio. Kužio sam da to mora biti drugačije...Posebno jer su južnoslovenski narodi najbliži toj oralnoj poeziji. Homer je najbliži indijskim vedama, samo je ovo kao oni romani "300 ćuda": doktor i doktorica se ispod oka gledaju dvadeset godina, pa onda se spoje i srećan završetak.
D.TODOROVIĆ: Kako si došao do toga da se sam bavis prevođenjem Homera?
ŠTULIĆ: To je prepjevavanje. Novi pjev. Jer je "poet" grčka riječ za pjevača. Sve je u našoj kulturi postavljeno na tome, na Homeru...Imao bih ja još teorija o tome, ali te bih teorije mogao samo ozbiljnim ustanovama za velike novce da govorim. No, stvarno mislim da sam postao veliki stručnjak za gospodina Homera.
D.TODOROVIĆ: Dokle si stigao sa prevođenjem?
ŠTULIĆ: Četrnaest pjevanja sam završio. Još mi treba deset, a to je dvije godine.
D.TODOROVIĆ: Kad smo već kod knjiga, sećam se da si mi pre rata u Bosni pričao da je u Sarajevu jedan tvoj rukopis. Šta je s njim?
ŠTULIĆ: Ne znam, bilo je tu svakakve muljavine...Poslije svega, koga brine jedna aktovka sa 250 strana u rukopisu? Ja to nisam mogao napraviti u Beogradu, nisam mogao u Zagrebu, nisam mogao nigdje...To je već bio raspad sistema. Svi su imali bijele carape, primjetio sam ih još dvije-tri godine prije. Kad se pojaviš, svi te tapnu po ramenu, drago im je da te vide, plate ti piće, ali treće već ne smiješ uzeti, jer te teraju u pizdu materinu. Ja sam to znao i dobro sam prošao. Uvijek sam se zadržao na jednoj cugi. Svi su se bili obogatili za popizdit'. Mene su gledali kao da sam stari Džek Đempsej, tako su mi davali cugu. Valjda zato što nisam imao bijele čarape, nosio sam crne. Slušam Radio Zagreb, Sarajevo...Nikad nema mojih pjesama. Uvijek netko drugi. Mi volimo da podignemo nekoga, pa da onda učimo djecu: "Gledaj ga i nemoj takav da budeš!". Ali ja sam srećan što me nema na zvaničnom radiju. Znaći, sve je u redu.
D.TODOROVIĆ: Koliko pišes sada?
ŠTULIĆ: Mislis na nasiliju?
D.TODOROVIĆ: Šta ti je to nasili?
ŠTULIĆ: Pa, sve je puklo, nema više srpski i hrvatski jezik, samo nasili, kao svahili...Pišem, pišem. Posljednja koju sam napisao je "Juriš lake konjice", radio sam je prema nekoj čuvenoj slici istog imena. U stvari, pročitao sam u nekoj kulturološkoj analizi da je neko rekao, "Da, ali takve slike uvijek prikazuju prerano. Nitko nije prikazao šta je bilo tri minuta poslije juriša lake konjice".
D.TODOROVIĆ: Ti si prošao svasta u životu. Oženjen si već neku godinu...Kako ti se zove žena?...
ŠTULIĆ: Džozefina. Džoze.
D.TODOROVIĆ: ...Pozdravi je. Šta je za tebe ljubav, danas?
ŠTULIĆ: Ljubav je strast za životom i dok god čovjek ima nju, i ljubav će biti tamo.
D.TODOROVIĆ: Sudeći po tvojim pesmama, koncertima, intervjuima, uvek si bio dobar borac. Kako je danas borcu u dosadnoj zemlji Holandiji?
ŠTULIĆ: Pa, ja mislim da sam sada još bolji borac. Promenio sam kategoriju. Nisam više bantam, nego sam prešao u polutešku. Što se zemlje tiće, osječam se kao slobodan čovjek. Još su Grci to tako definirali: slobodan čovjek se bavi onim što najbolje zna. Ja se bavim umjetnošću, a privatno sam historičar.
D.TODOROVIĆ: Jesi li ikada nastupao po Holandiji?
ŠTULIĆ: Jesam. Nekoliko gigova, po kafićima. Jednom je neka škola nešto slavila. Imao sam čak dvojicu posjetilaca. Od njih dvojice, jedan je bio za miks-pultom, ha ha ha! Ali to sam imao i u Petrinji, kad je Azra bila trio, 1979.. Došla su dvadestorica ljudi i za dvadeset minuta samo su dvojica ostala. Skinhedsi, tetovirani. Meni pukne žica i ja prekinem koncert, jer tad nisam imao rezervu, samo to što je na gitari. A ionako su samo dvojica bili. I ja mislim, sad će oni mene tući. Kad ovaj jedan veli, "Čuj, da l' si ti ikada slušao Pink Floyd?" Ja kažem da nisam. A on će, "Čuj, ti strašno sviraš tu gitaru". Ja se veselim svirci! A kad sam bio u vojsci, nisam mogao klubu ni prići od ovih "hahara" ("hahar" je Džonijev termin za smešne ljude - D.T.). Bojali su se mene, pa su bježali. Poslije sam ja bježao od njih...
D.TODOROVIĆ: Posle toliko godina u Holandiji, da li ponekad osetiš nostalgiju?
ŠTULIĆ: Sada ne, jer znam da sam doma. Ali prije mi je zemlja falila. Kad kažem zemlja, mislim miris. Svuda sam lutao i uvijek sam volio mirise. A ljudi mi nisu falili, jer više su mi bili losi nego dobri, mada se to ne smije reč' generalno. Falili su mi mirisi, onaj tempo zivota, moj posao...A sada, što sam napravio? Evo ih opet isti ljudi oko mene! Sad već intenzivno razmisljam kud ću dalje. Ne odmah, ali kad mi se ukaže prilika. Više ne moram nosit' ni gitaru. Sve je digitalno, dovoljno je da poneses kreditnu karticu. Moram bježati! Živ sam čovjek, radim dobre stvari, imam pravo bježati jer želim da živim od svoga rada!... A znaš šta mi je najveći problem? Kako da ne uspijem, jer poslije ne znam što raditi sa svom tom lovom. Ne da se ja pokvarim, nego oko tebe su kvarni ljudi, ne možes da živis, ne možes normalno da ideš ulicom. Sad bih želio da kupim knjigu, recimo, ali nemam para. No, kad ih zaradim, uvijek ih zaradim previše. Zato više volim da putujem, nego da se tućem za jedno mjesto.
D.TODOROVIĆ: Kako izgleda jedan tvoj dan?
ŠTULIĆ: Stalno pretresam tu "Ilijadu". To ti je kao brod: farbam je, izbacujem vodu, mijenjam konope, jer to gnjije. Ali osjećam da sam blizu. U službenom prijevodu ima 15.600 i nešto linija, a kod mene će ih biti bar deset posto više. Biće to kao ona pjesma "With A Little Help From My Friends" u izvedbi Beatlesa...Ovo moje ce biti ta pjesma u izvođenju Joe Cockera.
D.TODOROVIĆ: Šta posle?
ŠTULIĆ: Ništa, poslije ću zaradit pare i otići u Peru.
D.TODOROVIĆ: Zašto Peru?
ŠTULIĆ: Zato jer imaju Alpe, imaju 2.000 kilometara obale, mora imaju 200 nautičkih milja; bogata zemlja, nema dosta ljudi...
D.TODOROVIĆ: Kad kazes "nema mnogo ljudi", i pominješ potrebu za bekstvom, ima li to veze sa mizantropijom?
ŠTULIĆ: Pa sigurno da ima. Možda je to podsvjesni strah, jer koga zmija ujede, taj se i guštera plaši. Kad sam 1981. došao u Beograd da sviram, svuda na radiju su nas pitali, "Zašto vi tako crno pjevate?". Pa i jeste bilo crno, grozna represija, duh ti vrijeđaju, moraš se boriti sa svima oko sebe. Ljudi to zaboravljaju, ali moraju se sjetiti. I sad se to prelama poput zraka kroz vodu. Ako je rat vođenje politike drugim sredstvima, onda je politika vođenje rata drugim sredstvima.
D.TODOROVIĆ: Kad pogledaš svoju celokupnu karijeru, kako ti se sada čini?
ŠTULIĆ: Pa, zadovoljan sam, mada nemam neki čvršći sud. Što se tiče avangarde, znam da sam dosta učinio. Mogao bih sebe da poredim sa Pikasom, po utjecaju. Bregović je bio Betoven, Houra (Jasenko Houra, lider grupe Prljavo kazalište - D.T.) kao Mocart. Ja sam ponešto Pikasa, pomalo Dostojevskog i možda malo Miro i Mao Cedung. Ali meni nije bilo teško, ja sam se na Tita naslonio, on je bio najveći zapadni anarhist. Bio je strašan kit!
D.TODOROVIĆ: Možda si mogao neku zbirku poezije da objaviš?...
ŠTULIĆ: Treba tona ruža za jednu bočicu kolonjske vode.
D.TODOROVIĆ: Bila je jedna zemlja u kojoj si ti bio zvezda. Sad ta zemlja ne postoji više. Dve godine u njoj besni rat. Ima li u tebi besa?
ŠTULIĆ: Kako nema! Pojede me to, čovjece! Zato sam i morao raditi ovu "Ilijadu". To je mene i prije jelo, jer sam osjećao što se događa, a sad mi je puno lakše. Prije sam kroz sve to prolazio sam. Sad se to razblažilo, prenjelo se na milione ljudi.
D.TODOROVIĆ: Gde žive tvoji roditelji?
ŠTULIĆ: Mislim da su još uvijek u Zagrebu.
D.TODOROVIĆ: Da li se čujes s njima?
ŠTULIĆ: Vrlo rijetko. Kad se čujemo, onda je to "pomagaj!". Mi smo vrlo interesno orijentirana samoupravna porodica, uvijek bili.
D.TODOROVIĆ: Ovde su već godinama unazad u modi nacionalna izjašnjavanja.Kako si ti u nacionalnom smislu opredeljen?
ŠTULIĆ: To je vrlo teško. Ne da sam ja puno miješan, ali mi nemamo pisane rodoslove. Nikakvih tragova nije ostalo. Na našim prostorima uvijek je bilo puno mostova i ljudi su bili naviknuti da žive tu gdje se trenutno nalaze. Volio bih da imam neke pismene nalaze. Kad sam prije dvadeset godina, kao ovlas, pitao svoje roditelje tko sam, nitko neće da mi kaže, niti se tko interesira za to. Sad me strah da kopam po tome, jer bi se vjerojatno falsificiralo. Kad bih prešao na srpsku stranu, odmah bi se naslo da je neki moj predak poginuo na Kosovu, ako ne Obilić, onda sigurno Branković, posebno ako ne bih dobro odigrao svoju ulogu. Isto me čeka za ovu zapadnu stranu, samo što oni nemaju Kosovo, nego Krbavsko polje, ali tu nije bilo baš neke slave...Dobro, možda bi se našlo da mi je predak Grgur Ninski. Moji su iz Nina...Ali tamo se niko ne usudi Grgura pomjenuti, valjda jer je izgubio na zasjedanju mjesne zajednice u Dioklecijanovoj palači, po istom obrascu po kojem se to stalno dogadja, i ne samo tu. Ja ne znam čemu jedan isti roman na latinici i ćirilici. Ponekad uzmem da čitam na srpskom jeziku, posebno prijevode starih djela, jer je hrvatski ionako težak, a još kad se počnu frljati s jezikom, ne razumijem. A Srbi kad pišu imaju ono zgodno pravilo "kartu čitaj, seljaka pitaj". Dobro, možes praviti humor na to, ali to ne znači da nesto na šta se pravi humor - ne valja. Mislim, historijski izvori su dosta mutni oko razgraničavanja Hrvata i Srba. Ima bilježaka da su se mješali, da su jedni drugima pomagali, da je pismo bilo mjesano...To su ti sve posrbljeni Hrvati i pohrvaćeni Srbi. Ima i drugih dokaza za to. Znas ono, "Nema mržnje do bratske mrznje"...Ovakvi tragični događaji i služe za to da se te stvari zataškaju. Brača se sude oko nasljedstva, hiljadu takvih malih pora daju vrijednosni sistem u društvu i onda se zato i kaže, "kakav narod - takva vlast". Kad gledamo te hiljadugodišnje međusobne odnose, vidi se da su sukobi trajali, sve skupa, u jednom minornom periodu. Nema razloga da to ne bude tako i dalje. Do kraja stoljeća nece biti ni Srba ni Hrvata, garantirano.
D.TODOROVIĆ: Kakve ti asocijacije i osećanja bude imena poput Tuđmana, Šešelja, Miloševića, Parage?...
ŠTULIĆ: Pa meni je to malo smiješno, ali ja - mada bez namjere - ovu božansku "Ilijadu" gradim nekako oko njih. I ovi su tragični k'o oni tamo...i komični, ali i ja se malo zajebavam jer radim nešto što se da čitati. Face su jasne, već sam ih prije vidio. Znaš, ti majmuna možes staviti tri minuta na televiziju i da ga propagiraš i da on napravi veliki uspjeh. U moje vrijeme nije bas tako bilo, ali je negdje od 1983. počelo. Primetio sam to na turnejama. Krenule su, kao, neke informacije da truju već zatrovan narod, sve to lijepo iz jednog centra, da bi došlo do ovoga. Gledaj, mi u populaciji imamo više starih nego mladih ljudi, a malo je mjesta na vlasti. A što ce raditi čovjek koji je već jednom nogom u grobu, nego se tući za vlast? Narod je pokvaren, to znamo, pa će ih podržati... Kako mi padaju političari? Uspevaju uglavnom mediokriteti, koji su glupi ali ih možes kontrolirati. I to mi je, sve, rak-rana, cijelog svog života tu plačem, vrištim, kidam, ali ne mogu ništa napraviti. Imam ja i drugih lica, ali ako me pitas iskreno, ako otvaramo bolne kaverne, to je to: bijes! Taj rat, koji je bedasta stvar: ubijaju se ljudi koji proizvode, a ove bespotrebne pizde tu žive! Na starom delfijskom hramu dvije su poslovice: "Upoznaj sebe" i "Ničeg previše". Ljude će prodati za šaku iluzija...Imam u pjesmi "Big Bang", mislim, ove stihove: A u tvojem glasu, dušo, loši maniri, i poraz što se nezaustavljivo širi kao smrad...
JURIŠ LAKE KONJICE
Da mi je ćuti udaljene bubnjeve
Juriš lake konjice pobjede
Voljena zemljo, gdje su tvoji sinovi
sunce kad se pomoli, kad zarudi
Netko će reći
tema ubava
dvije-tri riječi
al' pjesma rđava
i baš je mene dopala
Ne vrijedi ti slušat na ovoj glasnoći
Prolazi ljubav u čistoj hladnoći
samoći, prostoti, krasoti
Ponekad ćutim
zapravo se odmaram
Čemu da se umaram
Propadam
Netko ce reći
tema ubava
Dvije-tri riječi
Ma, šepava
Da mi je ćuti vajne bubnjeve
miris lake konjice pobjede
Branimir Štulić, 1993.
ILIJADA
Dragi moj,
kad bismo se nas dvojica ovom ratu ukloniti mogli,
pa da nam se viječno življenje zalomi potom,
bezvremeno i besmrtno...Ne bih ti se onda ja ovdje
među prednjim borcem borio, niti se na bitku
u kojoj čovjek slavu tuče nagonio. No, kad je već
tako kako je, što god mi poduzeli, smrtne sudbe
nad nama haraju, tisuće uroka kobnu moru skrivaju
kojima se smrtnik ukloniti ne može, niti ih se spasti.
Naprosto, ne mere se iz svoje kože.
Pođimo, dakle, te - il' ćemo slavlje priuštiti nekom drugom,
il' će tko drugi nas svojom obradovat' tugom.
Homer: Ilijada, XII pevanje
prepev Branimira Štulića
Post je objavljen 12.03.2006. u 15:12 sati.