Macane, bracane! Lija me davi. Dođi! Mene izbavi! Dva su razloga za tugu: neznanje ili nada. Oni koji žive od nade teško se prilagođavaju svijetu gdje dobrota ustupa mjesto velikodušnosti, nježnost muškoj šutnji, zajedništvo osamljenoj hrabrosti. Unizit će veličinu koja ih vrijeđa: Nešto nema. Nogu? Udovit je od neimanja. Vidi mu se po očima da je grst. Slabić, idealist ili svetac… Tumačiti i zaključivati je beskorisno. Promatrati i ocrtavati prihvatljivo je pomirljivo; upotrijebiti privid i prekriti slikama ono čega nema. Ocrt nastupa tamo gdje misao završava. Kao glazba lišen je pouke i bezrazložan da je blizak matematici. Prilažem: 1. Rese ga (još): a) diskrecija koja nadrasta vještinu. b) zera žaljenja, tog drugog oblika nade. 2. Veličina nekog osvajača bila je zemljopisne naravi; mjerila se veličinom osvojenih područja. Danas je veličina promijenila tabor – ona je u prosvjedu i živi bez budućnosti. 3. Čovjek je samo svoj vlastiti cilj. |