utorak, 11.11.2014.

Potsdam - palače neobičnog kralja poljoprivrednika, mjesto za inatljive političare i opet o krumpirima

Ako vam Potsdam nije drugačije poznat, sigurno ste učili o Potsdamskoj konrerenciji, na kojoj su Ameri, Englezi i Rusi podijelili Europu i stavili točku na i ratu koji je netom bio opustošio popriličan dio svijeta. No, ovo nije post o politici, nego o putovanju, pa se stoga zavalite i uživajte!

Potsdam je nevelik grad, glavni grad njemačke savezne države Brandenburg, odlično povezan s Berlinom, odakle smo ga i posjetili. Budući da je mužić dosta dugo vremena provodio gledajući dokumentarce povijesne tematike, a posebno one koji se bave Drugim svjetskim ratom, mislila sam da će mu ovaj izlet biti zgodno iznenađenje. Na moje čuđenje, najprije je negodovao, jer mu se Potsdam činio daaaaleko od Berlina, no kad je malo prosurfao i shvatio da tome nije tako, nevoljko je pristao, a s izleta se na kraju vratio oduševljen.

Iako smo obišli cijeli grad, uključujući centar, prekrasnu Nizozemsku četvrt, rusku koloniju Aleksandrovku, elitne dijelove grada u kojima žive industrijalci i bogate medijske ličnosti, većinu vremena pratila nas je kiša, pa nismo baš previše slikali.

Međutim, kad smo obilazili park Sanssouci, u kojem se nalazi nekoliko dvoraca, od kojih je najpoznatiji upravo istoimeni Sanssouci, ljetna rezidencija pruskog kralja Fridrika II. Velikog, poslužilo nas je prilično ugodno vrijeme.

Naše je razgledavanje parka započelo kod Nove palače.

Ta je palača trebala služiti ničem drugom doli hvalisanju - Fridrik II Veliki već je imao svoju rezidenciju u kojoj je sretno stolovao, ali htio je pokazati da ga Sedmogodišnji rat, iz kojeg se netom izvukao, nije osiromašio, pa je sagradio palaču namijenjenu prvenstveno prihvaćanju gostiju. No, budući da ga spomenuti rat je osiromašio, i to jako, skupe crvene cigle koje su trebale pokazati puku i plemenitim gostima da je kralj i dalje dovoljno bogat da si priušti takvu raskošnu fasadu, pazite sad, uopće nisu prave! One su, naime, bile skupe, a boja i radna snaga jeftine, pa je domišljati kralj zaključio da mu je lakše dovesti majstore koji će na vanjske zidove jednostavno nacrtati cigle, vjerujući da nikad nitko neće prići palači i vrškom nokta strugati po površini. To bi nekako bilo nepristojno kad vas jedan kralj pozove u goste. Ipak.

Iduća je stanica bio dvorac Sanssouci, čije ime doslovce znači "bez brige". To je trebalo biti - a vjerojatno je i bilo - bezbrižno utočište za kralja koji je volio dobar provod sa svojim muškim prijateljima i čije su seksualne sklonosti još uvijek predmet istraživanja povjesničara. Fridrik II. Veliki, naime, u potpunosti je zabranio prisustvo žena u ovom dvorcu; vlastitu je ženu viđao protokolarno, dvaput godišnje, a ostatak su vremena provodili u odvojenim dvorcima, a često i u odvojenim gradovima. Potomstvo, naravno, nisu imali.





Fridrik je bio neobičan lik. Osim što je, kako se dolikovalo kralju tog vremena, išao iz rata u rat, zanimao se za poljoprivredu i bavio se zaštitom životinja te bio vjerojatno prvi aristokrat koji se otvoreno odrekao lova, tvrdeći da je riječ o barbarskoj i prizemnoj zabavi.

Trudeći se spasiti vlastiti narod od gladi, isušio je pruske močvare i pretvorio ih u plodno tlo. Pritom je, doduše, uništio većinu tamošnjeg životinjskog i biljnog svijeta, ali time se ponosio; tadašnji je pogled na svijet, naime, tvrdio da je priroda divlja i da je treba pokoriti, a uništavanje ekološke raznolikosti promatralo se kao veličanstvena pobjeda čovjeka, odnosno civilizacije nad prirodom, odnosno divljinom.

Ono po čemu će Fridrik II. Veliki vjerojatno ostati najpoznatiji u njemačkoj kulturnoj povijesti jest donošenje krumpira u Njemačku i njegovo omasovljavanje. Današnja se njemačka kuhinja bez krumpira doslovce ne može zamisliti, tako da je Fridrik u očima mnogih Nijemaca pravi gastronomski heroj. On je, naime, shvatio da je krumpir rješenje masovne gladi koja je svako malo harala Europom, no znajući nepovjerljivi mentalitet svojih podanika, shvatio je da naredbe nemaju pretjeranog smisla, pa je pribjegao triku; na svoja je polja zasadio krumpir i oko njih stavio vojnike da ih čuvaju. Seljaci su, naravno, bili najprije znatiželjni, a zatim i ljubomorni, smatrajući da hrana koja je dobra za kralja ne može biti ni za njih loša, pa su se noću upućivali u akcije krađe sadnica. Vojnici su imali naredbu da gledaju na drugu stranu, tako da su krađe bile česte i masovne, a krumpir se brzo proširio Pruskom i uspješno riješio problem gladi.

Danas, u znak sjećanja na kralja krumpira, brojni štovatelji i te namirnice i Fridrika II. Velikog posjećuju njegov grob, koji se nalazi odmah kraj dvorca, i umjesto cvijeća na njemu ostavljaju krumpire.




Posljednja foto-stanica ovog izleta bit će Cecilienhof, mjesto na kojem se sastajao engleski, američki i ruski politički vrh kako bi ugovorio uvjete završetka Drugog svjetskog rata. Cecilienhof je donedavno bio hotel, a trenutačno se preuređuje. Trebao bi biti otvoren za goste početkom iduće godine.



Ono što me zaista ugodno iznenadilo jest odlično stanje i stalna održavanost spomeničke baštine iz vremena DDR-a. Iako vjerujem da ljudi iz tog doba nose nemile uspomene režima koji se nikad, nigdje i nikom ne bi smio ponoviti, s kim smo god razgovarali vrlo je smireno objasnio da zgrade, parkovi i spomenici nisu nikom ništa skrivili. Glupo ih je rušiti, mišljenje je većine, svako doba ima svoje spomenike, pa zašto ne bi i doba u kojemu se nije tako dobro živjelo? Uostalom, park Sanssouci u potpunosti je zaštićen kao najveći njemački kompleks baštine pod okriljem UNESCO-a pa je svaka promjena pod povećalom te institucije.

Ako malo bolje pogledate gornju sliku, vidjet ćete ogromnu cvjetnu crvenu petokraku; njezinu je sadnju naredio Staljin osobno, postavljajući bezumne uvjete tek tako, kako bi pokazao i potvrdio svoju političku i vojnu moć. Jer je mogao.

I posljednja slika prije potopa svih potopa...



Tko bi rekao, zar ne? Nebo je relativno vedro, a unutar dvije-tri minute pokosio nas je pljusak kakav se rijetko doživi.

Inače, zanimljivo je što nam je vodičica pričala dok nas je vodila središtem grada, pokazujući pojedine velebne gradske palače; iza vanjskih zidova mnogih od njih nema baš ničega! Budući da nije bilo interesa da se konkretnije ulaže u zgrade koje su mahom bile srušene krajem Drugog svjetskog rata i tako srušene stajale sve do ujedinjenja Njemačke, a da je grad prilično bogat, dao je urediti fasade većine zgrada, ne dirajući ono unutra - a unutra ima svega, od zaraslog grmlja do miševa i štakora. Naime, nema zainteresiranih, a ni potrebe za bilo kakvim iskorištavanjem tih lokacija, a ako ikada bude, uvijek se može obaviti restauracija unutrašnjeg prostora unutar već postojećih i uređenih vanjskih zidova. I tako, od Fridrikovih lažnih cigli sve do uređenih fasada iza kojih nema ničeg, Potsdam je često jedna velika - ali i vrlo šarmantna - kulisa i ako niste insajder zaista nećete moći znati gledate li u pravu stvar ili samo neku vrstu scenografije.


A sad svi, brzo, klik... Lajk!

Oznake: Potsdam, Pruska, Njemačka, putovanje, putopis, Sanssouci, Frederik II. Veliki, krumpiri, Baština, Cecilienhof

<	studeni, 2014					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30