srijeda, 28.11.2012.

Poreč i Rovinj, ljetna uživancija (kolovoz 2012.)

Ponovno smo godišnji proveli u Istri; prošlog ljeta u Puli, a ovog prekrasna tri tjedna u okolici Poreča.

Što da vam kažem? Budući da smo u tom dijelu Istre relativno često (iako je ovo prvi put da na blogu pišem o njemu), ove godine nismo išli ni u kakva posebna razgledavanja i slične turističko-edukativne akcije, nego smo se uglavnom odmarali i uživali, nasljednice su suvereno proplivale, nisu se saaatima dale iz mora i to vam je u biti bilo to. Neću vam mnogo pisati; sve o Poreču možete pročitati na linku kojeg sam stavila gore, zato evo par slički da nas sve zajedno teleportiraju u tople ljetne dane.


U vrijeme kad se turisti peku na plažama ne bi li što prije dobili boju kuhanih jastoga, mi uživamo u gradu i tovimo se sladoledom. (Na plaži smo u suton.)




Ili pijemo pifce za žifce i punimo baterije gledajući more.




U Poreču se već godinama organizira serija koncerata pod nazivom Jazz u Lapidariju. Uspjeli smo uhvatiti Jasnu Bilušić i uživali svi redom, bez obzira na dob. Cijena ulaznice gotovo je simbolična, prostor izgleda fenomenalno, a u njemu, za također vrlo pristojnu cijenu, možete piti vina vrhunskih istarskih vinara. Uglavnom, najtoplija preporuka.




Kakav bi to bio ljetni post bez slike mora i plaže?






U mjestašcu u kojem smo stanovali postoji lijepo uređena gradska plaža, a nekih stotinjak metara od nje nalazi se besplatno parkiralište koje je dijelom u debeloj hladovini borovih stabala, a dijelom natkriveno bambusovim nadstrešnicama. Nešto bliže plaži postoji, također natkriveno, parkiralište obližnjeg hotela (rezervirano za hotelske goste). I zatim postoje pješačke stazice od oba parkirališta do plaže. A ove fotke pokazuju, iz dva ugla da bolje vidite, kako to izgleda kad se baja sparkira direktno na pješačku stazicu, svim obližnjim besplatnim parkiralištima usprkos, a sve to ne bi li bio još koji metar bliže plaži. Žao mi je samo što se nije uvezao autom u more.





(Bio je par dana tako parkiran i ne vjerujem da je dobio kaznu.)


* * *

Rovinj je također grad kojeg ne propuštamo posjetiti kad god smo u blizini; to je grad u kojem sam svojedobno provela mnogo vremena i u koji sam se zaljubila. Više u njemu nisam pretjerano često, a niti ne boravim dugo, ali ljubav još uvijek traje.


Pogled prema pučini...






Plato ispod crkve sv. Eufemije, naše omiljeno mjesto za večernje pićence.




Crkva sv. Eufemije, odavde se pruža jedan od najljepših pogleda u gradu.




Rovinj je prepun galerija i umjetnika koji prodaju svojih ruku djela, od slika i sitnih skulptura pa sve do nakita. Nasljednice su bile oduševljene izloženim naušnicama.




I, za kraj, jedan šarmantni gradski prizor.

Oznake: Poreč, Rovinj

petak, 23.11.2012.

Plutajući grad - Venecija (kolovoz 2012.)

U Veneciji smo, da budem iskrena, završili slučajno. Ja je, naime, već dugo želim pokazati djeci, ali mužić ne voli Italiju, pa se mojim nagovaranjima opire jače nego da mu predlažem čupanje kutnjaka bez anestezije. I tako smo jednog dana šetali Porečom, a moje oko sokolovo usnimilo je putničku agenciju ispred koje je bila velika reklama za jednodnevne izlete brodom do Venecije, pa zastadoh, uđoh i od ljubazne mlade dame saznah da za prvi idući polazak iz Poreča (koji je bio tri dana kasnije, ako se dobro sjećam) postoji još svega par karata koje se nude po sniženoj cijeni. Dakle, trebala mi je nanosekunda da donesem odluku, mužić se prošetao do bankomata i karte su nam unutar deset minuta bile v žepu. Inače, iako volim Italiju, Venecija mi ne spada među najdraže gradove (jedno vrijeme sam na blogu imala popis svojih omiljenih i manje omiljenih gradova; Venecija je bila na ovoj drugoj listi, pa su mi se tu i tamo mailom javljali čitatelji u nadi da će me razuvjeriti, a neki su se i zabrinuto pitali je li sa mnom sve u redu, jer osoba čije je mentalno stanje uredno jednostavno mora voljeti Veneciju), ali smatram je gradom vrijednim posjete.



I tko smo se jednog lijepog utorka rano ujutro ukrcali u brod, što je samo po sebi bila sreća pregolema, i odosmo mi u Mletke.




Nakon otprilike trosatne vožnje, brod pred ulazak u lagunu osjetno uspori, pa možete uživati u prekrasnim prizorima... Ovo su slike s broda.












Ako ste bili u Veneciji, jeste li ikada primijetili krovne terase? Ja sam bila dosta puta i svaki put sam fascinirana em idejom da se na taj način iskoristi prostor (takav tip kreativne maštovitosti tipičan je za stanovnike gradova kojima krajolik ne omogućava daljnje širenje, pa moraju smišljati nove načine proširivanja postojećeg životnog prostora), em barem prividnom krhkošću tih konstrukcija, em idejom da bi bilo super sjediti na takvoj terasi, piti kavu s limoncellom i promatrati grad iz ptičje perspektive.

Uglavnom, pogled izdaleka...




I jedan zumirani.




Evo nas u luci.




I sad lijepo pješice do Trga svetog Marka, pa đir po središtu grada.


Ne znam tko je ovaj gospodin, ali baš je simpatičan sa svojim (doduše, nedobrovoljnim) ugošćivanjem ptice.




Jeste li gledali "Prijatelje"? Sjećate li se faze kad je Joey glumio u sapunici i dobro zarađivao, pa si je iznajmio stan i napunio ga porculanskim figurama? E, pa...



(Morala sam. Jednostavno sam morala. )


Evo i Trga svetog Marka, poznate istoimene bazilike te sata.








"Parkiralište" za gondole. :-)




Idemo prema Rialtu...




Ne moram ni reći koliko šetnja traje... Stajemo svako malo, gledamo, pričamo, objašnjavamo... Nasljednice fascinirane idejom da je netko spojio gotovo 120 (točnije, 118) otoka u jedan grad i još više pogledom na stražnje strane palača, čija ulazna vrata vode direktno u kanale. Dakle, nema gondole/taksija/čamca - nema izlaska iz kuće.

Starija nasljednica pitala je postoji li u Veneciji fakultet (još nije odlučila što će točno studirati, ali zna da jednog dana nešto hoće - i to je početak). Kad sam joj rekla da postoji, odahnula je i rekla "Onda dobro, onda mogu doći ovdje studirati." Eto kako nastaju motivacije za buduće akademske karijere.


I, evo nas konačno kod Rialta, gdje smo, kao i svi pošteni turisti, i ručali... Tamo, ispod tamnocrvene tende, ispred blijedonarančaste kuće.






Pogled s našeg stola, ručak x eura, osjećaj neprocjenjiv.




Nakon ručka šetnja drugim putem do luke, pa vožnja do Poreča i u Poreču zasluženi sladoled! (U Veneciji jednostavno nismo imali vremena. Bit će prilike, nadam se.)

Oznake: Venecija, italija

utorak, 20.11.2012.

Put u središte Zemlje, vlak i ribice uključeni - Postojna (srpanj 2012.)

Nakon poslovičnih stooooo godina što ne bijah ovdje, uhvatih konačno malo vremena za blog i naše ljetne fotke. (Da, da... Ljetne!) Bili smo tijekom ljeta zaista posvuda, pa, evo, da stavim barem nešto.


Budući da moja ideja putovanja nije sjesti u auto/vlak/avion i što prije doći do odredišta, nego uživati i provesti što ljepši dan, za odlazak na more isplanirala sam nam rutu od Beča preko Slovenije kako bismo djeci pokazali poznatu Postojnsku jamu. I sama sam u njoj posljednji put bila prije, ruku na srce, dvadesetak godina i ostadoh iznenađena promjenama. Sve je moderno, super uređeno, od ogromnog parkirališta do kafića, restorana, suvenirnica i drugih popratnih sadržaja, a sama ponuda također je proširena. Na prilazu blagajni dočekat će vas zgodna mlada hostesa koja će vas uvjeriti da ne uzmete ulaznice samo za jamu, jer ćete za siiiitnu, teeny-tiny doplatu dobiti i razgledavanje izložbe leptira, za još jednu sitnu, teeny-tiny doplaticu nešto drugo, pa nešto treće...






Da ne duljim, odlučili smo se za brzinsko razgledavanje izložbe leptira i obilazak Proteusove jame - Vivarija i tek nakon što smo sve to obišli, ušli smo u the jamu.

Razgledavanja su, inače, svakih sat vremena, tako da kartu kupujete točno za svoj termin, u jami se ne smijete odvajati od grupe (a ja se još sjećam starih vremena, kad ste u jami mogli ostati koliko ste god htjeli), vodiči više ništa ne objašnjavaju, već imaju puku ulogu čuvara stada nestašnih turista - jedan vas vodi, a drugi ide na kraju kolone i sakuplja one koji zaostaju te sprečava znatiželjne da se zapute negdje u mrak i tamo skvrčeni na nekom stalagnitu ostanu zauvijek ili barem nekoliko sati. Na blagajni vas opreme slušalicama koji vam na odabranom jeziku daju osnovne informacije o pojedinim dijelovima jame i to je to - sve vrlo hi-tech, teče k'o po traci. Kad se sjetim onog šarmantnog starog stričeka koji nas je tamo negdje kasnih osamdesetih vodio jamom i duhovito nam prepričavao razne jamske zgode i nezgode, priznajem da me uhvati određena doza nostalgije.


Razgledavanje jame započinje sjedanjem u vlak...




Vozi me vlak v daljaveee... Vlak juri, ali zaista juri. Po mom mišljenju prebrzo, jer se kod točaka koje trebate poslušati jedva snađete pritisnuti određeni broj, pa kad vam teta iz slušalice kaže "pogledajte lijevo", to lijevo je već sto metara iza vas, a vi gledate u nešto sasvim deseto.


U jami ćete naići na svakojake prizore, pa tako i na najstariji podzemni poštanski ured na svijetu, trenutačno star 112 godina. U njemu možete kupiti razglednice, koje - želite li dobiti posebni podzemni pečat - morate odmah napisati i poslati.




Tu je i nezaobilazna šetnja jamom i prekrasni podzemni krajolik.








Kaj da vam velim... Nasljednice su bile impresionirane, iako im je pred kraj već bilo hladno. U jami je, naime, nekih 7-8 stupnjeva i iako smo se toplo obukli, očigledno smo mogli i još toplije. Mlađa nasljednica je zadivljeno gledala oko sebe, a starija je pažljivo slušala snimku s informacijama i zapamtila dosta podataka kojima se idućih dana još loptala. Mužiću i meni se također svidjelo... Zadatak uspješno obavljen. Idemo dalje.

Oznake: Postojnska jama

<	studeni, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30