srijeda, 26.07.2006.

Prehrambene navike i životna štednja

Starija nasljednica bila je beba koja je s dohranom počela, kao što i treba, s navršenih šest mjeseci - a ne dva, tri ili pet - i u startu je voljela papati. Jedino što je ikad odbila bio je špinat, ali kad sam joj ga ponovno dala, koji mjesec kasnije, vjerojatno je zaboravila da joj se prvi put nije svidio i uredno ga je pojela. Od tada nadalje jede uglavnom sve što smiju jesti djeca njezine dobi. Tu i tamo preko noći promijeni popis svojih omiljenih jela, pa odjednom odluči da više ne voli breskve, koje je, recimo, do jučer obožavala ili kaže odlučno nein! (aha, negacije su isključivo na njemačkom ) kad joj serviramo brokulu, u kojoj se donedavno gušila od gušta. I tako, malo voli jedne, malo druge stvari, ali trudimo se da jede zdravo i raznovrsno. Također se trudimo i da jede za stolom, za vrijeme obroka, te da između njih dobije samo jednu užinu iliti gablec.

Međutim, svaki put kad dođemo u Zagreb iznenadimo se koliko se, kad i što u rodnom nam gradu jede. Hrana prestaje biti sredstvo zadovoljavanja egzistencijalne potrebe i postaje ispunjavač slobodnog vremena. Gotovo da nema mame koja na igranje u parkić ne dolazi s torbetinom prepunom slatkiša.

Dođi, sine, obraća se brižna mama djetetu koje je pokušalo otrčati u smjeru ljuljački. Sinček se pokunjeno vraća i, znajući što mu slijedi, poslušno otvara usta u koja majčica izvježbanim pokretom u nevjerojatno maloj količini vremena parkira nekoliko smokija, oveći bunt štapića, red čokolade i dva keksa.

Hmmm, mmmm, khmmmm, bhmmm, punih ustiju mrmlja dijete, rukom pokazujući prema ljuljačkama, trudeći se svim silama da se ne uguši danim mu namirnicama. Kad konačno uspije progutati polovicu hrane koja mu je bila nagurana u usta, okreće se u nadi da će se malčice ljuljati, međutim, klinac čija je majka zaposjela klupu s desne progutao je svoj po sadržaju vrlo sličan zalogaj nešto brže, zaletio se do ljuljački i spretno zauzeo posljednju slobodnu.

Buuuuaaaaa, šmrc, aaaaa, nesretno plaće mali utovljenik dok mu se suzice kotrljaju niz okrugle obraze.

Nema veze, ljubavi, ne plači, tješi ga mama i poseže rukom u torbicu, kako bi djetetu zorno pokazala da u životu postoje i bolje stvari od ljuljanja. Grickalice, na primjer. Mali ponovno proguta šaku smokija, malo čokolade, četiri keksa i na kraju se zagrcne zabunom mu danim kiselim bombonom. Kad konačno dođe do zraka ponovno kreće prema ljuljački i ovaj put zaista uspije uhvatiti mjesto, ali samo zato što je curica na klupi s lijeve strane bila prespora, jerbo nije uspjela na vrijeme prožvakati šaku čipsa.

Siiiineeeee, nakon pola minute ljuljanja čuje se glas majke zabrinute za goli opstanak svog zasigurno gladnog potomka, sine, dođi da nešto pojedeš, ori se parkom.

Sinčić silazi s ljuljačke i dolazi na klupu opremljenu grickalicama bolje od lokalnog mini-marketa. Iza hrpe poluotvorenih šuškavih papira i omota nazirala se ruka koja je pripadala njegovoj u moru hrane neprepoznatljivoj mami. Opet je pojeo malo keksa, malo čokolade, malo čipsa i malo smokija, a ovaj put je to zalio kokakolom te pola minute kasnije sočno podrignuo. Majka je, uvjerena da će joj potomak ipak izbjeći smrt izgladnjivanjem, zadovoljno kimnula glavom i tutnula mu još dva keksa u ruku, da ima za po putu do tobogana.

I ne samo da brižne majke iz samo njima poznatih razloga tove svoju dječicu - koju navodno jako vole i žele joj sve najbolje, uključujući i dobro zdravlje, koliko-toliko vitku liniju i vlastite zube barem do punoljetnosti - tim kaloričnim glupostima, one ih vrlo velikodušno, a sitničavci bi rekli i nametljivo, nude i drugoj djeci, onoj čije su majke krajnje sadistice te u park dolaze bez hrane ili s tek nešto voća i s nekim čudnim, negaziranim pićima.

'Oćeš i ti malo, obraćaju se takvom sirotom, ispaćenom djetetu, jer tko se još sjetio pitati roditelje smije li dijete jesti određenu namirnicu. Ako se takav, užasan i bezobrazan roditelj-izgladnitelj usudi umiješati u razgovor te u ime svog djeteta odbiti ponuđeni slatko-slani napoj, slijedi nevjerojatno dug monolog iščuđavanja nad istim: kak' to mislite, ne jede smoki, pa sva djeca jedu smoki, pa zakaj mu to branite, pa niš mu ne bu bilo od malo slatkiša, pa poglečte mog kak' je vel'ki i jaki, pa i mi smo odrasli na grickalicama, pa nam niš ne fali i, moj osobni favorit, uz obavezan sažalni pogled upućen djetetu 'ajme, kakvu ti imaš zločestu mamu, jadno dete, meni te je tak' žal da ti nemrem reći, dala bi' ti ja smokača, ali kaj kad ta tvoja mama ne da, je l' da da je mama zločesta, je l' da, je l' da, je l' da?

Za to se vrijeme dijete brižne mame od muke valja po podu, glasno vrišteći, a sve u strahu da mu neki mali uljez ne pojede njegove kekse. Kad shvati da mali uljez neće pojesti ni grama njegove hrane, diže se s poda, briše prašinu s dlanova i u trenu obrsti ostatak sadržaja mamine torbice.

Nota bene: spomenuti se događaj nije dogodio nama, ali znam i više nego jednu sadistički nastrojenu majku-nenositeljicu grickalica koja je prošla kroz čoko-čips-torturu.

I sad nemojte misliti da mužić i ja izgladnjujemo nasljednicu ili joj, nedajbože, uskraćujemo čokoladne užitke. Ma kakvi. I mi kod kuće papamo palačinke s nutellom, i mi povremeno kupimo čoksu ili kekse, i mi smo krvavi (i masni i salasti) ispod kože kao i većina ljudi. Međutim, ne dozvoljavamo da živi od slatkiša niti da joj hrana prati svaku aktivnost ili svaki tren budno provedenog vremena, kao ni da joj služi za ubijanje dosade (ne izmišljam, zaista ima i toga: kad je bila mala, mala - imala je nekih osam mjeseci - od jedne je osobe koju smo i prije i poslije spomenutog događaja hrpu puta zamolili da joj ne daje grickalice i slatkiše dobila nešto sasvim neprimjereno njezinoj dobi uz objašnjenje neka jede kad joj bude dosadno - časna riječ, ne lažem, imam i svjedoke, a biserna je izjava ponovljena nekoliko puta u roku od samo minutu-dvije. Smeće od hrane nuđeno i prilikom kasnijih susreta. Razlozi nepoznati).

Međutim, smokiji i čokolada na stranu, nasljednica ima neke sasvim neobične prehrambene navike. Ona vam jede špange ili, kako bi se to na lijepom književnom hrvatskom reklo, ukosnice.

To sam skužila prije par dana. Ja joj ih, naime, redovno kupujem, a one redovno nestaju. Ode u vrtić s četiri komada, vrati se s dvije. Idemo u šetnju s dvije i, iako mislim da je cijelo vrijeme imam na oku, vrati se bez ijedne. Ponekad inzistira da joj na glavu stavimo i desetak komada, od čega na kraju ostanu tek dvije-tri. Vrhunac vrhunaca zbio se prije par dana. Krenuli smo na ručak u obližnji kineski restoran, a budući da je mlada dama počela prakticirati život bez pelene, da je za vrijeme jela svaki put prijavila da mora ići piškiti i da je završila ručak bez piš-nezgode, za nagradu je dobila paket špangica. U kosi ih je prije kupovine imala punih osam. Pa je skinula stare i stavila nove. Komada šest. Kući se vratila s ukupno tri. Ostatak missing in action.

Kad malo bolje razmisim, nemoguće je bilo koje drugo objašnjenje osim da ih ona jede. Zamišljam ju kako se vozi u podzemnoj, odsutnim pogledom prelazi preko suputnika, a iz ruba ustiju viri joj polupojedena ukosnica. Ili kako je, ukrašenu velikim listovima zelene salate, zalijeva preljevom od jogurta i slasno jede, glasno se oblizujući.

Druga opcija je da tete iz vrtića imaju tajnu trgovinu ukosnicama. Nabave besplatno, prodaju skupo. I tako si popunjavaju skromne prosvjetarske prihode.

I tak. Većina roditelja svojoj djeci plaća neke životne štednje za studij. Neki uplaćuju stambene štednje u nadi da će im potomci lakše doći do vlastitih kvadrata. Neki ne štede uopće, jer troše na smoki. A mi ćemo se idući tjedan zaputiti našoj osobnoj bankarici s molbom da starijoj nasljednici otvori štednju za špange. Postao je to skup sport, treba misliti na budućnost.

ponedjeljak, 17.07.2006.

Vrućina u glavi

Vrućina nam je očigledno svima lupila u glavu - ne znam kako bih drugačije objasnila neke bisere koje sam doživjela zadnjih dana.


Na jednom od putovanja iz Beča u Zagreb zaustavili su nas na Šentilju na normalnoj, rutinskoj provjeri. Naša starija nasljednica ima dvije godine, dva mjeseca i tri tjedna, dok mlađu tek jedan dan dijeli od puna tri mjeseca. Starija se vozi u fiksnoj dječjoj autosjedalici namontiranoj u smjeru vožnje na stražnje sjedalo. Mlađa se vozi u sjedalici za bebe okrenutoj suprotno od smjera vožnje. Jedna je curica koja trči, skače, pleše, priča i pjeva, a druga je beba koja se tek nedavno prvi put okrenula s leđa na trbuh i nije se znala vratiti u prvobitni položaj.

Zašto to pišem? Jer me je prilikom gorespomenute granične kontrole ljubazni austrijski carinik, očigledno u najboljoj namjeri, sa širokim osmijehom posred face pitao jesu li njih dvije blizanke.


U Zagrebu nas je dočekala, kao i obično, poprilična količina pošte. Jedno nam je pismo poslala ugledna hrvatska financijska kuća kojoj smo povjerili brigu o našoj obiteljskoj lovi. Ozbiljni je djelatnik te ozbiljne i etablirane institucije ovako adresirao pošiljku:
Ime i prezime
Ulica i kućni broj
10 000 Zagreb
Austrija.


Bit će da je stvarno prevruće za normalno funkcioniranje. Međutim, kako objasniti slučaj kad nam je prije par godina iz hladnih Alpi, konkretno iz Zillertala u Tirolu, stigla pošiljka adresirana na ime i prezime, ulicu i broj, 10 000 Zagreb, Hungary?

ponedjeljak, 03.07.2006.

Ljetna mikroklima

Sjećate li se kako je izgledao svijet davnih dana, u doba našeg djetinjstva, kad su zaista postojala četiri godišnja doba? Zimi je bilo hladno, a sunce koje je zimi sjalo zvalo se zubato. Ljeti je bilo vruće. Proljeće i jesen su uglavnom bili tak-tak, svakakvi i nikakvi, ponekad sunčani, ponekad vlažni, hladni i ljigavi, a ta šugava klima bila je ublažavana prigodnim kičastim pričicama o prirodi koja se budi ili pak raskoši boja, ovisno o godišnjem dobu.

Budući da smo u međuvremenu dali sve od sebe da zeznemo lopticu na kojoj živimo, događaju nam se zime bez snijega, ljeta bez sunca, proljetne žege ili jesenske poplave. Tu i tamo priroda se smiluje i podsjeti nas na godišnja doba as they used to be, što nas toliko šokira da damo sve od sebe da ih ne doživimo u njihovom pravom sjaju. Ima ih koji zimi, kad konačno padne snijeg i temperature se spuste oko nule, danima ne izlaze iz neprirodno zagrijanih stanova oplemenjenih suhim zrakom, a ljetno aktiviranje klima-uređaja spada pod normalno.

Nema mi dražeg nego kad zimi uletim u nečiji stan, trgovinu, kafić ili već nešto, i doživim trenutni toplinski šok te se od prerane i sasvim bizarne smrti spašavam brzinskim skidanjem jakne, kape, šala i rukavica, dubokim disanjem i vježbama koncentracije na kojima bi mi pozavidio i postariji indijski lama, jerbo je u spomenutoj prostoriji ciglih dvadesetšest stupnjeva.

Zapravo, ima.

Još mi je draže kad lijepog ljetnog dana s uličnih tridesetak uletim u neku od gorespomenutih prostorija rashlađenu na, recimo, šesnaest stupnjeva. Zimsko pregrijavanje zatvorenih prostora ima u sebi dozu humanosti - možete, naime, sa sebe skidati komad po komad odjeće sve dok ne ostanete u rublju, a na vašim je domaćinima, osoblju trgovine ili konobarima da vas, ovisno o osobnim preferencama, ne gledaju, da uživaju u pogledu ili pak da se međusobno klade imate li rupice na soknama i jesu li vam gaćice i grudnjak usklađeni. Ljetno rashlađivanje je po tom pitanju mnogo okrutnije, jerbo uglavnom sa sobom ne nosite ruksak s dodatnim štramplama, puloverom, jaknom i gojzericama, koji bi vas svaki posebno ili u pažljivo izvedenoj kombinaciji, možda mogli spasiti od prisilnog rashlađivanja.

I nema veze što liječnici uporno trube da nije zdravo rashlađivati prostor za više od pet stupnjeva u odnosu na vanjsku temperaturu, a ne, uvijek će se naći neki nadobudni wannabe Eskim koji će, pogotovo radi li se o velikom prostoru sa zajednički reguliranom klimom, natjerati što veći broj svojih bližnjih na cvokotanje zubima. Takvih se likova nađe posvuda.

Recimo, u uredima. Jedan moj frend već godinama svakog ljetnog ponedjeljka na posao nosi debeli pulover kojeg petkom vraća kući. Rezignirano odmahuje glavom na spomen idijota iz održavanja koji uporno, godinu za godinom, svakog ljeta narihtava klimu na neku poluzimsku temperaturu i nitko mu ništa ne može.

Odličan su primjer i hoteli. Otkad smo doživjeli da su nas u jednom turskom hotelu nakon stiskanja tipke on našeg sobnog klima-uređaja brzinski odbacili u grenlandski ugođaj, dobro pazimo na to da hotel u kojem uplaćujemo ljetovanje ima sobe u kojima se temperatura može individualno regulirati. Općenito smo po Turskoj primijetili opću patnju za skandinavskim zimama: klima-uređaji uglavnom se mogu samo uključiti ili isključiti, on ili off, nema sredine. Mislili smo doskočiti tom problemu uključivanjem klime i istodobnim otvaranjem prozora, kako bi zamišljena mješavina toplog i hladnog zraka stvorila koliko-toliko podnošljivu temperaturu, no mudri su nam i štedljivi Turci doskočili: na prozore je bio namontiran nekakav senzor koji je njihovim otvaranjem automatski gasio klimu. Drugim riječima, ili se hladi ili se luftaj, nema oboje istovremeno!



Naravno, ne mogu izostaviti ni trgovine. Na ljetovanju ste u nekoj vrućoj mediteranskoj zemlji, krenuli ste u večernju šetnju, temperatura je, nakon pregrijanog dana, konačno baš kako treba, pa uživate u noćnom povjetarcu u, recimo, minici ili kratkim hlačama, a usudili ste se odjenuti i majicu otvorenih leđa. Sve je to u redu ne namjeravate li ući u neku od lokalnih trgovina. U njima je, naime, i više nego hladno, a iz neke grdosije od klime smještene u dnu prostorije suklja ledeni zrak. Prodavači si, uvučeni u sebe, odjeveni u traperice i majice dugih rukava vlastitim dahom griju dlanove i mrzovoljno vas promatraju tražite li ih nešto što je smješteno u krugu od jednog metra od klima-uređaja i još mrzovoljnije ne kupite li istu stvar nakon što su vam je, žrtvujući se, donijeli i patničkim izrazom lica pokazali. Međutim, još se nikad nitko od njih nije sjetio okrenuti čaroban gumb s broja 15 na, recimo, 23.

I, konačno, stanovi. Uvijek me iznova fascinira činjenica da je dozvoljeno nagrđivati fasade i izgled grada tim silnim kutijama iz kojih uglavnom kapa voda po ništaneslutećim prolaznicima. Također me fascinira činjenica da ljudi narihtavaju klime na toliko niske temperature da cijelo ljeto šmrču, kišu i kašlju, ali ih to ne motivira da si prestanu toliko rashlađivati stanove. Eventualno se bolje obuku, ali i dalje rashlađuju sve u šesnaest. A još me fascinira i to da uglavnom stvore temperaturu nad kojom inače, kad se prirodno i ničim izazvana, sama od sebe pojavi, negoduju jer je preniska.

Nastavim li tako, doći ću do zaključka da smo namjerno zeznuli godišnja doba. Više me ništa ne bi čudilo.

<	srpanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31