Pregled posta

Prehrambene navike i životna štednja

Starija nasljednica bila je beba koja je s dohranom počela, kao što i treba, s navršenih šest mjeseci - a ne dva, tri ili pet - i u startu je voljela papati. Jedino što je ikad odbila bio je špinat, ali kad sam joj ga ponovno dala, koji mjesec kasnije, vjerojatno je zaboravila da joj se prvi put nije svidio i uredno ga je pojela. Od tada nadalje jede uglavnom sve što smiju jesti djeca njezine dobi. Tu i tamo preko noći promijeni popis svojih omiljenih jela, pa odjednom odluči da više ne voli breskve, koje je, recimo, do jučer obožavala ili kaže odlučno nein! (aha, negacije su isključivo na njemačkom ) kad joj serviramo brokulu, u kojoj se donedavno gušila od gušta. I tako, malo voli jedne, malo druge stvari, ali trudimo se da jede zdravo i raznovrsno. Također se trudimo i da jede za stolom, za vrijeme obroka, te da između njih dobije samo jednu užinu iliti gablec.

Međutim, svaki put kad dođemo u Zagreb iznenadimo se koliko se, kad i što u rodnom nam gradu jede. Hrana prestaje biti sredstvo zadovoljavanja egzistencijalne potrebe i postaje ispunjavač slobodnog vremena. Gotovo da nema mame koja na igranje u parkić ne dolazi s torbetinom prepunom slatkiša.

Dođi, sine, obraća se brižna mama djetetu koje je pokušalo otrčati u smjeru ljuljački. Sinček se pokunjeno vraća i, znajući što mu slijedi, poslušno otvara usta u koja majčica izvježbanim pokretom u nevjerojatno maloj količini vremena parkira nekoliko smokija, oveći bunt štapića, red čokolade i dva keksa.

Hmmm, mmmm, khmmmm, bhmmm, punih ustiju mrmlja dijete, rukom pokazujući prema ljuljačkama, trudeći se svim silama da se ne uguši danim mu namirnicama. Kad konačno uspije progutati polovicu hrane koja mu je bila nagurana u usta, okreće se u nadi da će se malčice ljuljati, međutim, klinac čija je majka zaposjela klupu s desne progutao je svoj po sadržaju vrlo sličan zalogaj nešto brže, zaletio se do ljuljački i spretno zauzeo posljednju slobodnu.

Buuuuaaaaa, šmrc, aaaaa, nesretno plaće mali utovljenik dok mu se suzice kotrljaju niz okrugle obraze.

Nema veze, ljubavi, ne plači, tješi ga mama i poseže rukom u torbicu, kako bi djetetu zorno pokazala da u životu postoje i bolje stvari od ljuljanja. Grickalice, na primjer. Mali ponovno proguta šaku smokija, malo čokolade, četiri keksa i na kraju se zagrcne zabunom mu danim kiselim bombonom. Kad konačno dođe do zraka ponovno kreće prema ljuljački i ovaj put zaista uspije uhvatiti mjesto, ali samo zato što je curica na klupi s lijeve strane bila prespora, jerbo nije uspjela na vrijeme prožvakati šaku čipsa.

Siiiineeeee, nakon pola minute ljuljanja čuje se glas majke zabrinute za goli opstanak svog zasigurno gladnog potomka, sine, dođi da nešto pojedeš, ori se parkom.

Sinčić silazi s ljuljačke i dolazi na klupu opremljenu grickalicama bolje od lokalnog mini-marketa. Iza hrpe poluotvorenih šuškavih papira i omota nazirala se ruka koja je pripadala njegovoj u moru hrane neprepoznatljivoj mami. Opet je pojeo malo keksa, malo čokolade, malo čipsa i malo smokija, a ovaj put je to zalio kokakolom te pola minute kasnije sočno podrignuo. Majka je, uvjerena da će joj potomak ipak izbjeći smrt izgladnjivanjem, zadovoljno kimnula glavom i tutnula mu još dva keksa u ruku, da ima za po putu do tobogana.

I ne samo da brižne majke iz samo njima poznatih razloga tove svoju dječicu - koju navodno jako vole i žele joj sve najbolje, uključujući i dobro zdravlje, koliko-toliko vitku liniju i vlastite zube barem do punoljetnosti - tim kaloričnim glupostima, one ih vrlo velikodušno, a sitničavci bi rekli i nametljivo, nude i drugoj djeci, onoj čije su majke krajnje sadistice te u park dolaze bez hrane ili s tek nešto voća i s nekim čudnim, negaziranim pićima.

'Oćeš i ti malo, obraćaju se takvom sirotom, ispaćenom djetetu, jer tko se još sjetio pitati roditelje smije li dijete jesti određenu namirnicu. Ako se takav, užasan i bezobrazan roditelj-izgladnitelj usudi umiješati u razgovor te u ime svog djeteta odbiti ponuđeni slatko-slani napoj, slijedi nevjerojatno dug monolog iščuđavanja nad istim: kak' to mislite, ne jede smoki, pa sva djeca jedu smoki, pa zakaj mu to branite, pa niš mu ne bu bilo od malo slatkiša, pa poglečte mog kak' je vel'ki i jaki, pa i mi smo odrasli na grickalicama, pa nam niš ne fali i, moj osobni favorit, uz obavezan sažalni pogled upućen djetetu 'ajme, kakvu ti imaš zločestu mamu, jadno dete, meni te je tak' žal da ti nemrem reći, dala bi' ti ja smokača, ali kaj kad ta tvoja mama ne da, je l' da da je mama zločesta, je l' da, je l' da, je l' da?

Za to se vrijeme dijete brižne mame od muke valja po podu, glasno vrišteći, a sve u strahu da mu neki mali uljez ne pojede njegove kekse. Kad shvati da mali uljez neće pojesti ni grama njegove hrane, diže se s poda, briše prašinu s dlanova i u trenu obrsti ostatak sadržaja mamine torbice.

Nota bene: spomenuti se događaj nije dogodio nama, ali znam i više nego jednu sadistički nastrojenu majku-nenositeljicu grickalica koja je prošla kroz čoko-čips-torturu.

I sad nemojte misliti da mužić i ja izgladnjujemo nasljednicu ili joj, nedajbože, uskraćujemo čokoladne užitke. Ma kakvi. I mi kod kuće papamo palačinke s nutellom, i mi povremeno kupimo čoksu ili kekse, i mi smo krvavi (i masni i salasti) ispod kože kao i većina ljudi. Međutim, ne dozvoljavamo da živi od slatkiša niti da joj hrana prati svaku aktivnost ili svaki tren budno provedenog vremena, kao ni da joj služi za ubijanje dosade (ne izmišljam, zaista ima i toga: kad je bila mala, mala - imala je nekih osam mjeseci - od jedne je osobe koju smo i prije i poslije spomenutog događaja hrpu puta zamolili da joj ne daje grickalice i slatkiše dobila nešto sasvim neprimjereno njezinoj dobi uz objašnjenje neka jede kad joj bude dosadno - časna riječ, ne lažem, imam i svjedoke, a biserna je izjava ponovljena nekoliko puta u roku od samo minutu-dvije. Smeće od hrane nuđeno i prilikom kasnijih susreta. Razlozi nepoznati).

Međutim, smokiji i čokolada na stranu, nasljednica ima neke sasvim neobične prehrambene navike. Ona vam jede špange ili, kako bi se to na lijepom književnom hrvatskom reklo, ukosnice.

To sam skužila prije par dana. Ja joj ih, naime, redovno kupujem, a one redovno nestaju. Ode u vrtić s četiri komada, vrati se s dvije. Idemo u šetnju s dvije i, iako mislim da je cijelo vrijeme imam na oku, vrati se bez ijedne. Ponekad inzistira da joj na glavu stavimo i desetak komada, od čega na kraju ostanu tek dvije-tri. Vrhunac vrhunaca zbio se prije par dana. Krenuli smo na ručak u obližnji kineski restoran, a budući da je mlada dama počela prakticirati život bez pelene, da je za vrijeme jela svaki put prijavila da mora ići piškiti i da je završila ručak bez piš-nezgode, za nagradu je dobila paket špangica. U kosi ih je prije kupovine imala punih osam. Pa je skinula stare i stavila nove. Komada šest. Kući se vratila s ukupno tri. Ostatak missing in action.

Kad malo bolje razmisim, nemoguće je bilo koje drugo objašnjenje osim da ih ona jede. Zamišljam ju kako se vozi u podzemnoj, odsutnim pogledom prelazi preko suputnika, a iz ruba ustiju viri joj polupojedena ukosnica. Ili kako je, ukrašenu velikim listovima zelene salate, zalijeva preljevom od jogurta i slasno jede, glasno se oblizujući.

Druga opcija je da tete iz vrtića imaju tajnu trgovinu ukosnicama. Nabave besplatno, prodaju skupo. I tako si popunjavaju skromne prosvjetarske prihode.

I tak. Većina roditelja svojoj djeci plaća neke životne štednje za studij. Neki uplaćuju stambene štednje u nadi da će im potomci lakše doći do vlastitih kvadrata. Neki ne štede uopće, jer troše na smoki. A mi ćemo se idući tjedan zaputiti našoj osobnoj bankarici s molbom da starijoj nasljednici otvori štednju za špange. Postao je to skup sport, treba misliti na budućnost.

Post je objavljen 26.07.2006. u 23:31 sati.