utorak, 13.06.2006.

Ispovijed: počinila sam teško ubojstvo s predumišljajem

Prije nekog vremena mužić je kupio neku suludu budilicu koja, osim što pokazuje koliko je sati u nekoliko vremenskih zona Zemlje i bliskih joj planeta, može imati memoriranu hrpu različitih vremena za buđenje, koju ne treba posebno narihtavati prilikom mijenjanja vremenskih zona, jer ona pokupi točno vrijeme s radio-valova, koja pokazuje temperaturu, tlak i bližu budućnost, a uz malu doplatu će vam pospremiti stan i popeglati veš - uglavnom, mala je strašna.

E sad, sve bi to bilo lijepo da ta stvarca prije nekog vremena nije počela voditi skoro-pa-samostalan život, poput kompjutorizirane kuće iz loših horora snimanih sredinom osamdesetih u kojima dosjetljivi scenarist u kompi s još dosjetljivijim redateljem pokazuje svoju viziju dvijetisućitih, u kojima se neka kućna sprava svako malo otme kontroli i pojede svog vlasnika i nekoliko njegovih bliskih prijatelja. E, otprilike je slična tendencija primijećena kod naše budilice. Jednom smo ju davno narihtali da zvoni oko pola sedam, pa sad također tu i tamo voli pozvoniti u to doba dana, odnosno ranog jutra, pogotovo vikendom.

Ja tvrdim da je riječ o sili nečistoj, a mužić tvrdi da je kriva starija nasljednica, koja sustavno pritišće sve postojeće gumbe svojim malim, znatiželjnim prstićima.

Također smo jednom stavili da zvoni u 14.30, pa se budilica povremeno sjeti te nesuvisle naredbe i opali počasnu paljbu, što i ne bi bio neki problem da nema specifičan način zvonjave: najprije biiip - biiip - biiip, pa ako ne ugasite za deset sekundi, evo dvostruko brže i glasnije biip-biip-biip, pa onda još brže, još glasnije i još intenzivnije bip-bip-bip, dok na kraju ne postane konkurencija ovećoj koloni jurećih vatrogasnih kamiona.

Osim tog osebujnog izražavanja samostalne volje krajnje neugodnim glasom u krajnje neprimjerena doba dana, budilica mi je bila skroz simpatična.

Do prije neki dan. Uspavljivala sam mlađu nasljednicu i bila na rubu uspjeha, kadli se, ničim izazvano, javilo gorespomenuto poslijepodnevno zvono. I probudilo bebu. Budući da nam je prozor bio otvoren, na trenutak sam došla u iskušenje baciti svestranu spravu kroz prozor, a zadržala me samo pomisao na mogućnost da spomenuta aterira na glavu nekog nedužnog prolaznika ili krkne jednako nedužno sparkirani auto.

Međutim, neplanirana se zvonjava ponovila neki dan.

I opet jučer.

Pa sam dobro odmjerenim pokretnom ruke najprije onesposobila hudu neprijateljicu, a zatim se riješila njezinog ukočenog leša: s neizmjerno puno gušta bacila sam ga u smeće.

Potom sam poslala mail mužiću da ga obavijestim o najnovijim događajima u našem inače idiličnom obiteljskom gnijezdu.

Nije mi odgovorio. Veli da sam ga strateški poslala kad je već izašao s posla. Na telefon mu nije proslijeđen, jer je njegov mudri program moju poruku proglasio potencijalnim spamom, pa je mužić nije mogao pročitati u podzemnoj, u kojoj inače redovno provjerava mailove. I tvrdi da je budilica skroz ok, a za alarm je kriva starija nasljednica.

Epilog strašnog zločina: izvadio je hudu neprijateljicu iz smeća. Mala radi k'o po špagi. U pola tri očekujem iduće zvono, a vi očekujte naslove u rubrikama "razno" na zadnjim stranicama svojih omiljenih dnevnih novina: poludjela strankinja hrvatskog podrijetla u Beču prouzročila uličnu histeriju: bacila kroz prozor budilicu koja se otela kontroli i naočigled zaprepaštenih vlasnika pojela nekoliko pasa tijekom njihove predvečernje šetnje.

srijeda, 07.06.2006.

Duboko u novčaniku

Ljudskim se manama nije lijepo smijati, no kad bismo se držali tog pravila ubili bismo satiru na licu mjesta. I koliko god vas neke mane u određenim trenucima ljutile, neke rastuživale, a neke izbacivale iz takta, postoji jedna koja će vas gotovo uvijek nasmijati: škrtost. Imajte na umu da ne govorim o štedljivosti, koju smatram izuzetno pozitivnom osobinom, a volim si laskati da ju i sama posjedujem (iako nemam ništa protiv (re)kreativnog trošenja nofčeka), već baš o škrtosti, o onome što se nalazi s druge strane fine, tanke linije koja razlučuje te dvije stvari.

Ne znam o kojoj se mani, osim možda o ljudskoj gluposti i ograničenosti, pričaju toliki vicevi, prepričavaju anegdote i zbog koje se ispod glasa ogovaraju poznanici. Ako sami niste jedan od škrtaca koji hodaju svijetom, vjerojatno ste se sreli s klasičnim trenucima škrtosti. Jedan od klasičnijih i najčešćih bila bi škvadra koja pije na tuđi (vaš?) račun. I po mogućnosti ne bilo što, već neka fina skupa pića koja naručuju najprirodnijim glasom na svijetu, kao da su rođeni u bazenu viskija starog dvanaest godina sa srebrnom žlicom prepunom kavijara u ustima. Obično se, naravno, radi o individuama iz prostog puka koji, da im drugi ne plate, skupog pića vidjeli ne bi, no kad je bal, nek' je bal. Znate onu vrstu koja vam nonšalantno kaže da baš danas nisu bili na bankomatu ili baš danas nemaju sitnog ili baš danas čekaju plaću ili baš danas već nešto i tako mjesecima ili čak godinama, a kad na njih dođe red da se odvoje od love za rundu cuge, osim što vas pokušavaju odvesti u najjeftiniju i najopskurniju krčmetinu u gradu u kojoj skupe cuge ni nema, strijeljaju vas pogledom naručite li nešto osim gole i bose kave, a od svojih se novčanica odvajaju sa suzama u škrtim, stisnutim očima.

Također klasika iz repertoara škrtosti jest žedno, a ponekad i gladno sjedenje u gostima. Naravno da nećete ići nikome gladni u nadi da će vas domaćini nahraniti, osim ako su ste baš eksplicitno pozvani na večeru, no ponekad se može dogoditi da ste cijeli dan u gužvi, niste stigli ništa baciti u kljun, jurite na dogovoreno druženje i preskačete obrok kako ne biste zakasnili, a brižna domaćica pred vas stavlja najmanji postojeći paketić slanih štapića u čaši od kinderlade i pravi se da ne vidi kad za manje od deset minuta, pod prstima i zubima gladnih gostiju željnih grickalica, brzinski nestanu. A domaćin se pak pravi da ne vidi vaše prazne čaše, pa vam jedino preostaju česti odlasci na zahod kako biste popili malo vode i time isprali grlo od ona posljednja preostala dva štapića koja ste uspjeli ugrabiti otrcanim, ali djelotvornim trikom: pokazali ste sliku na najudaljenijem zidu i pitali to vam je novo? te iskoristili trenutak kad su svi gosti bili okrenuti prema ofucanoj reprodukciji kako biste brzinskim pokretom uhvatili koji nanogram grickalica.

Tu je još cijeli niz iritantnih, ali ni po čemu posebnih oblika škrtosti: škvadra kojoj godinama pržite cd-ove i dvd-jeve na vlastite diskove, a koja vam, kad ih jednom prilikom zamolite za posudbu nekog cd-a hladnokrvno kaže ma vidi ti nje, kako bi se ona švercala, ja kupujem, a ona bi presnimavala, oni koji od vas traže (i dobiju) uslugu koju biste u normalnim uvjetima naplatili u četveroznamenkastom iznosu, ali im je skupo odvesti vas na pizzu i pivu, i tako dalje. Niz je nepregledan, ali učestalim se pojavama relativno dosadno baviti.

No pogledajmo zato rijetke ptice, barem u jatu koje sam do sad sretala.

Treće mjesto na mojoj osobnoj ljestvici najvećih škrtaca svih vremena zauzima gospođa koju sam imala prilike površno upoznati kad sam, davnih dana, s njom surađivala u sklopu jednog od mojih brojnih honorarnih poslova. Ona je u hladnjaku uvijek imala sirupe na razrjeđivanje, ne sokove. Ok, svatko štedi na svoj način, netko će kupiti litru stopostotnog voćnog soka, a netko za tu istu lovu sirup od kojeg dobije šest litara - kužim sistem i nemam ništa protiv (osim što iz više razloga ne podnosim te sirupe, ali 'ajde, to je moj privatni problem). Međutim, veselje cijele priče bilo je to da je gospođa svima samo kapnula mrvicu koncentrata u vodu, čime se stvorila tekućina gotovo nepodnošljiva okusa koju ste bili prisiljeni popiti, dok je sebi uvijek radila sok u najnormalnijem omjeru. Baš je veselo izgledala tacna kad je nosila puno čaša na njoj: nekoliko bolesno-bljedunjavih za goste i jedna intenzivno crvena za sebe. A meni je, iskreno rečeno, gutanje takve pofarbane vodice tek mrvicu bolje od gutanja sirove nafte. Radije mi daj čašu vode i ne glumi gostoprimstvo nego kaj mi serviraš takve splačine.

Drugo mjesto zauzimaju cura i dečko s kojima sam stanovala u domu kad sam bila na poslijediplomskom. Oboje iz zemalja bivše Istočne Europe, i dan-danas za sobom vuku ružna sjećanja na siromašnu prošlost i neimaštinu komunizma. U kafić ne bi otišli nipošto, osim ako unaprijed znaju da netko drugi časti. Međutim, riječ je o ljudima koji su zaista po mnogim drugim pitanjima - osim te nesretne škrtosti - dragi i koji će vas iskreno pozvati k sebi na kavu i sok. Eh da, kad bi kava bila kava i kad bi sok bio sok. Iako u Beču nisu živjeli životom Ivice Kičmanovića, nisu ih financirali siromašni roditelji otkidajući si koricu kruha od usta, nego potpomognuti odličnom, zaista odličnom stipendijom, u tih nekoliko godina nikad nisu kupili staklenku Nesice ili Jacobs kave, a ne! Kupovao se neki surogat iz njezine zemlje, neki preužasan napitak odvratnog okusa kojeg se šparno sipalo u šalice s vrućom vodom. Bilo ju je zanimljivo gledati kako radi kavu: nad vruću bi vodu stavila najmanju žličicu u svemiru tek napola napunjenu tom recimo kavom, pažljivo bi i polako sipala njezin sadržaj u vodu, a ako bi ocijenila da je bila prevelikodušna prilikom grabljenja u žličicu, nekoliko bi zrnca vratila u staklenku. Mlijeka je u kavu stavljala tek kap-dvije, što je meni savršeno odgovaralo, jer i sama pijem kavu s malo mlijeka, no većini ljudi je to uzrokovalo dodatne duševne boli. Nikad mi nije bilo jasno kak' se nisu mogli odvojiti od pet fuckin' eura, koliko košta piksa najveće instant kave, one od koje napravite dvjesto šalica, umjesto da piju taj prerazvodnjeni užas.

Njezina ljubav broj dva, nakon u prethodnom odlomku detaljno opisane kave, bila je Cedevita, s kojom se upoznala na redovnim davnim ljetovanjima u bivšoj Jugoslaviji. Obožavala je Cedevitu, ali je sama nikad nije kupila, iako je u Beču možete nabaviti na svakom koraku, a također je odbila i moju velikodušnu ponudu da joj iz Zagreba donesem puno povoljnije pakiranje od jedne kile. Također je kupovala neki preužasni prašak iz svoje domovine, neku groznu imitaciju Cedevite i naravno da bi u čašu od dva hektolitra stavila pikogram praška, da se ne potroši, skup je. Na žalost, nikad nije ispunila moju želju i dala mi čašu obične vode, pa sam se uvijek morala mučiti s tim bljedunjavim slatkim napojem koji je tek izdaleka mirisao na naranču.

Oboje su, naravno, jako voljeli dolaziti kod drugih na kavu. Ja, recimo, volim intenzivne okuse, pa pijem jaku kavu i radim gustu Cedevitu, a takva pića nudim i drugima. Zanimljivo je da se obožavatelji bljedunjave kave i još bljeđeg soka nikad nisu požalili na prejake okuse, dapače, uvijek su se rado odazivali pozivu i žedno pili ogromne količine ponuđenih pića. Oni su, naravno, spadali u vrstu domaćina koji nude jednu rundu čak i kad im očajni gosti od žeđi počnu lizati pod. Zapravo lažem, ponude vas još nečim, ali im se u drhtavim glasovima čuje strah od pozitivnog odgovora.

I vrijeme je - trataratataaaaa (za neupućene, ovo su fanfare) - za prvo mjesto. Beat this! Prije par godina mužić i ja planirasmo kraće, konkretno trodnevno putovanje u jedan lijepi grad bliskog nam inozemstva - tada smo još živjeli u Zagrebu. Bit ću tajnovita koka pa neću reći koji, ali recimo da je bila riječ o varijanti Budimpešta ili Prag ili Venecija ili Beč ili Milano... Otprilike u tom krugu. Na žalost, u zadnji smo tren, večer prije polaska, iz zdravstvenih razloga morali odustati, a sve je već bilo plaćeno. I tak, bacili smo se na zvanje frendova s pitanjem želi li netko od njih putovati na ho-ruk. Bilo je već kasno, mnogi su imali dogovrene obaveze za nadolazeće dane, neki su razmišljali bi-ne bi, neki su imali isključene mobitele i tako smo s kruga najbližih frendova prešli na malo širi krug, pa još širi, pa još širi i na kraju smo završili na površnim poznanicima. Jednostavno, dobrih duša kakvi već jesmo, nismo htjeli da aranžman propadne, jer lovu više nismo mogli dobiti natrag, pa nam je bilo draže da bilo tko otputuje i dobro se provede. I konačno je neki sporedni lik s kojim ni mužić ni ja nismo nešto posebno dobri pristao. Nama je bilo drago u stilu bolje da bilo tko ode nego nitko. I tako, čovjek je u gluho doba noći došao pokupiti karte za put, mužić mu kaže moraš nam ispričati kako je bilo, na što je ovaj napravio neku polumrzovoljnu grimasu, a ja sam u šali rekla i donesite nam čokoladu, na što dotični nije mogao sakriti negodovanje, pa se otvoreno namrštio i nije ništa rekao.

Pogađate kraj? Nakon što su se vratili, dotični se jedva sjetio javiti mužiću (ipak su impulsi skupi, zar ne?), a kad ga je ovaj pri nekom slučajnom susretu pitao - ovaj put stvarno iz zajebancije - kad ćemo obaviti primopredaju čokse, gospon putnik-namjernik hladnokrvno je odgovorio nismo ju kupili, bila je preskupa.

Kad mi je mužić to prepričao, skočila sam do stropa i natrag. Pa koliko može koštati čokolada? Milka je manje od eura. Nek' je jako skupa, dvostruko nego inače, cijena joj ne dolazi do dva eura. Ma neka košta tri, četiri, čak i pet puta više nego obično, zar je pet eura puno za neki sitni znak zahvale ljudima koji su ti omogućili da besplatno otputuješ na par dana u grad u kojem nikad nisi bio i još k tome sa sobom povedeš komada kojeg time duboko impresioniraš (to je bar bila namjera, tako nam je rečeno)?

I kad mislite da je gotovo - ima još. Moj ušokirani mužić dobio je cijelo pranje mozga o skupoći dotičnog grada te kako je to putovanje spomenutom poznaniku zapravo bilo jako skupo. O siroti, imao je plaćen polupansion, pa je vjerojatno mislio da smo mu trebali spakirati i ručak, da se jadan dodatno ne troši u tuđini. Ono, lanč-paket, kao iz školskih izleta našeg djetinjstva. Ili je možda mislio da ćemo mu, siromahu, refundirati novac kojeg je bio prisiljen potrošiti kako si ne bi ugrozio egzistenciju i umro od gladi?

Bilo kako bilo, ovo su moji osobni biseri škrtosti. Prihvaćam vaše kandidate i organiziram natjecanje.

Pobjednik dobiva frišku figu.

<	lipanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30