Prije nekog vremena mužić je kupio neku suludu budilicu koja, osim što pokazuje koliko je sati u nekoliko vremenskih zona Zemlje i bliskih joj planeta, može imati memoriranu hrpu različitih vremena za buđenje, koju ne treba posebno narihtavati prilikom mijenjanja vremenskih zona, jer ona pokupi točno vrijeme s radio-valova, koja pokazuje temperaturu, tlak i bližu budućnost, a uz malu doplatu će vam pospremiti stan i popeglati veš - uglavnom, mala je strašna.
E sad, sve bi to bilo lijepo da ta stvarca prije nekog vremena nije počela voditi skoro-pa-samostalan život, poput kompjutorizirane kuće iz loših horora snimanih sredinom osamdesetih u kojima dosjetljivi scenarist u kompi s još dosjetljivijim redateljem pokazuje svoju viziju dvijetisućitih, u kojima se neka kućna sprava svako malo otme kontroli i pojede svog vlasnika i nekoliko njegovih bliskih prijatelja. E, otprilike je slična tendencija primijećena kod naše budilice. Jednom smo ju davno narihtali da zvoni oko pola sedam, pa sad također tu i tamo voli pozvoniti u to doba dana, odnosno ranog jutra, pogotovo vikendom.
Ja tvrdim da je riječ o sili nečistoj, a mužić tvrdi da je kriva starija nasljednica, koja sustavno pritišće sve postojeće gumbe svojim malim, znatiželjnim prstićima.
Također smo jednom stavili da zvoni u 14.30, pa se budilica povremeno sjeti te nesuvisle naredbe i opali počasnu paljbu, što i ne bi bio neki problem da nema specifičan način zvonjave: najprije biiip - biiip - biiip, pa ako ne ugasite za deset sekundi, evo dvostruko brže i glasnije biip-biip-biip, pa onda još brže, još glasnije i još intenzivnije bip-bip-bip, dok na kraju ne postane konkurencija ovećoj koloni jurećih vatrogasnih kamiona.
Osim tog osebujnog izražavanja samostalne volje krajnje neugodnim glasom u krajnje neprimjerena doba dana, budilica mi je bila skroz simpatična.
Do prije neki dan. Uspavljivala sam mlađu nasljednicu i bila na rubu uspjeha, kadli se, ničim izazvano, javilo gorespomenuto poslijepodnevno zvono. I probudilo bebu. Budući da nam je prozor bio otvoren, na trenutak sam došla u iskušenje baciti svestranu spravu kroz prozor, a zadržala me samo pomisao na mogućnost da spomenuta aterira na glavu nekog nedužnog prolaznika ili krkne jednako nedužno sparkirani auto.
Međutim, neplanirana se zvonjava ponovila neki dan.
I opet jučer.
Pa sam dobro odmjerenim pokretnom ruke najprije onesposobila hudu neprijateljicu, a zatim se riješila njezinog ukočenog leša: s neizmjerno puno gušta bacila sam ga u smeće.
Potom sam poslala mail mužiću da ga obavijestim o najnovijim događajima u našem inače idiličnom obiteljskom gnijezdu.
Nije mi odgovorio. Veli da sam ga strateški poslala kad je već izašao s posla. Na telefon mu nije proslijeđen, jer je njegov mudri program moju poruku proglasio potencijalnim spamom, pa je mužić nije mogao pročitati u podzemnoj, u kojoj inače redovno provjerava mailove. I tvrdi da je budilica skroz ok, a za alarm je kriva starija nasljednica.
Epilog strašnog zločina: izvadio je hudu neprijateljicu iz smeća. Mala radi k'o po špagi. U pola tri očekujem iduće zvono, a vi očekujte naslove u rubrikama "razno" na zadnjim stranicama svojih omiljenih dnevnih novina: poludjela strankinja hrvatskog podrijetla u Beču prouzročila uličnu histeriju: bacila kroz prozor budilicu koja se otela kontroli i naočigled zaprepaštenih vlasnika pojela nekoliko pasa tijekom njihove predvečernje šetnje.
Post je objavljen 13.06.2006. u 09:00 sati.