srijeda, 12.10.2005.

Jesenska nostalgija? Idemo na more!

Na žalost, samo u mašti ili na svemogućem internetu. Evo još malo slika s Rodosa, ovog puta iz mjesta Faliraki. Fotke Lindosa, Doline leptira i ostalih razvikanih destinacija vjerojatno je mnogo lakše naći.

Uglavnom, Faliraki je prvenstveno poznat po noćnom životu i to kao ljetovalište Britanaca. Što to točno znači vjerojatno najbolje znaju naše UK-blogerice, kao i oni koji su imali čast te veselje vidjeti razuzdane Engleze svih životnih dobi, jarko crvene od prekomjernog sunčanja i uživanja alkohola kako nekontrolirano vrište, dovikuju se, drpaju ili javno svađaju u najboljoj maniri toplokrvnih mediteranskih emotivaca.


Na glavnom trgu tog tulum-mjestašca nalaze se bircevi koji danju izgledaju prilično jadno, no noću su centar provoda tog dijela otoka. Glavni bircevi su ova dva koja vidite na slici, Chaplin's, koji je ujedno i odlično opremljen beach bar te Ziggy's and Charles's.




Nemam običaj opisivati kafiće u kojima pijem kavicu, tim više što se baš ne impresioniram lako namještajem ili cugom, a i stoga što su uglavnom svi manje-više isti ili slični, no ovaj ću put napraviti iznimku i preporučiti vam cocktail bar Visanto koji se nalazi također na glavnom trgu, točno iznad McDonald'sa. Nemrete fulat.

Sad ću vam reći i zašto mi se toliko svidio. Naime, na Rodosu voda iz vodovoda nije za piće. Prokuhanu je možete konzumirati, dakle, nije opasna za zdravlje, ali okus tako pripremljenog pića je užasan. U našem su hotelu, recimo, kavu, čaj i juhu uredno kuhali tom groznom vodom iz vodovoda, a u većini kafića također, samo što su u prikrivanju tog okusa otišli korak dalje pa bi vam, ni krivima ni dužnima, servirali kavu oplemenjenu nekim dodatnim okusom, što je znalo biti i više nego nepitko. U Visantiju su nam skuhali kavu vodom iz boce i bila je zaaaakooooon!

Drugi razlog je taj što smo uz kavu dobili i veliku čašu (4 dcl) vode iz boce koja je ulazila u cijenu kave. Inače boca od pola litre u kafićima košta od eura do dva, a kava koju smo popili u Falirakiju zajedno s vodom nije bila ni centa skuplja od kave u bilo kojem drugom kafiću.

Treće, puštali su super mjuzu. Ne znam događa li vam se povremeno da čujete neku priglupu ili možda preglupu pjesmu koja vam do te mjere uđe u uho da ju još danima pjevušite na užas svoje okoline i vlastiti sram? Meni, na žalost, da. A Grci su ovog ljeta bili nevjerojatno ponosni zbog pobjede na Pjesmi Eurovizije, pa su stoga i tu pobjedničku novokomponiranu kuruzu puštali uvijek i svugdje, a iz moje sirote glave ograničenog mozgovnog kapaciteta još tjednima nije izlazio meketavi glas tamnopute Elene:

Da vam dodatno ilustriram silinu grčkog ponosa zbog pobjede: na štandovima sa suvenirima su se, rame uz rame, bok uz bok i konac do konca s majicama s turističkim sloganima prodavale majice sa slikom dotične, grčkom zastavom i uočljivim natpisom Greece - Eurosong winner 2005.

Uglavnom, u tom Visantiju barem tijekom našeg boravka (koji nije bio kratak) spomenuti glazbeni zločin nisu pustili nijednom. Svaka im dala!

I, četvrto, birc je stvarno odlično uređen, svaka čast, a pogled s terase na pučinu i više nego divan.








Za prave turiste koji imaju neutaživu potrebu upoznati mjestašce na raspolaganju stoji vlakić koji kreće čim skupi četvero (aha, četvero) zainteresiranih.




Plaža je totalni ekšn. Pješčana je, ogromna, dugačka i široka. Nakrcana bircevima iz kojih trešti muzika (da, i ranijespomenuta Elena), svakih par metara iznajmljuju se neke sportsko-morsko-vodeno-mazohističko-bizarne gluposti, a naravno da postoji i kran za bungee-jumping.






I, konačno, kao prava dobra duša, za kraj ću vam staviti jedan divan pogled s terase Visantija (ili Visanta, kaj bi bilo pravilno?)... Duboko udahnite, oko vas je miris mora!

Oznake: Faliraki, Rodos, Grčka

nedjelja, 02.10.2005.

Američke riječi za europski smijeh

Kad se već rijetko pojavljujem na blogu bio bi red da vas barem nasmijem.

Baš smo neki dan šetali gradom i završili na kavi u Starbucksu. Vjerojatno svi znate da je riječ o američkom lancu nepušačkih kafića u kojima se možete udobno izvaliti u fotelje i piti ne baš jeftinu, ali zato finu i ogromnu kavicu u tisućutristo varijanti. I tako, mužić i nasljednica otišli su u potragu za slobodnim stolom i što udobnijim sjedalicama, a ja sam stala u pozamašan red za pića.

Ispred mene stajala su dva dečka od nekih dvadeset-dvadeset i dvije godine, Originalni Amer (u daljnjem tekstu OA), koji je pričao samo engleski i bio u posjeti frendu koji već dosta dugo živi u Beču, nazovimo ga Bečki Amer (u daljnjem tekstu BA). Nije da inače prisluškujem ljude oko sebe, ali ova dvojica bila su glasni, a meni je bilo dosadno, pa, je l'...

Da ne duljim.

OA: Fakat ne kužim kako se snalaziš u ovom gradu, taj jezik je toooooooliko različit od našeg.
BA: Pa i nije, dosta brzo sam ga naučio, ma, snađeš se.
OA: A imaš i američka mjesta na koja možeš ići ako te uhvati nostalgija, recimo Starbucks.
BA: Aha, i to.
OA: A vidim da upotrebljavaju i dosta američkih riječi.
(Aha, stvarno je rekao američkih, ne engleskih.)
BA: Istina, ima dosta engleskih riječi.
OA (tražeći inspiraciju gleda cjenik Starbucksa, obješen iznad šanka): Evo, recimo, u Starbucksu je sve na američkom: tall, short, grande...


Budući da sam uspjela ne odvaliti se od smijeha, samoproglašavam se kraljicom samokontrole.

<	listopad, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31