Kad se već rijetko pojavljujem na blogu bio bi red da vas barem nasmijem.
Baš smo neki dan šetali gradom i završili na kavi u Starbucksu. Vjerojatno svi znate da je riječ o američkom lancu nepušačkih kafića u kojima se možete udobno izvaliti u fotelje i piti ne baš jeftinu, ali zato finu i ogromnu kavicu u tisućutristo varijanti. I tako, mužić i nasljednica otišli su u potragu za slobodnim stolom i što udobnijim sjedalicama, a ja sam stala u pozamašan red za pića.
Ispred mene stajala su dva dečka od nekih dvadeset-dvadeset i dvije godine, Originalni Amer (u daljnjem tekstu OA), koji je pričao samo engleski i bio u posjeti frendu koji već dosta dugo živi u Beču, nazovimo ga Bečki Amer (u daljnjem tekstu BA). Nije da inače prisluškujem ljude oko sebe, ali ova dvojica bila su glasni, a meni je bilo dosadno, pa, je l'...
Da ne duljim.
OA: Fakat ne kužim kako se snalaziš u ovom gradu, taj jezik je toooooooliko različit od našeg.
BA: Pa i nije, dosta brzo sam ga naučio, ma, snađeš se.
OA: A imaš i američka mjesta na koja možeš ići ako te uhvati nostalgija, recimo Starbucks.
BA: Aha, i to.
OA: A vidim da upotrebljavaju i dosta američkih riječi.
(Aha, stvarno je rekao američkih, ne engleskih.)
BA: Istina, ima dosta engleskih riječi.
OA (tražeći inspiraciju gleda cjenik Starbucksa, obješen iznad šanka): Evo, recimo, u Starbucksu je sve na američkom: tall, short, grande...
Budući da sam uspjela ne odvaliti se od smijeha, samoproglašavam se kraljicom samokontrole.
Post je objavljen 02.10.2005. u 00:01 sati.