petak, 29.10.2004.

Kad drugi odlucuju o vama

Nedavno sam citala nesto sto me navelo na razmisljanje o tome kakav bi zivot bio - i koliko bih se neizmjerno zivcirala - kad bi netko drugi donosio odluke o mojim (i vasim, molim, uzivite se) potezima i kvaliteti zivota. Recimo, par godina stedite kako bi si kupili lijepi, veliki, elegantni, snazni, tamnoplavi Passat, no kad konacno skupite lovu dodje netko i naredi vam da svoj lijepi novi auto necete kupiti kad ste namjeravali, nego, recimo, za godinu-dvije. I jos nesto - newsflash! - bez obzira na vase zelje i financijsku situaciju, umjesto vaseg premilog Passata, na kojeg se palite vec godinama, mozete si kupiti samo i jedino rabljenu Skodicu.

Zatim zelite srediti stambeno pitanje... I tako, neko vrijeme zivite kao podstanar ili se slepate kod staraca, stavljate pinku sa strane, cak ste otvorili i stambenu stednju, a svaki put kad si nesto ne priustite i patite zbog toga, imate pred ocima sliku divnog stana na prvom katu luksuzne urbane vile smjestene u nekom od elitnih, zelenih dijelova grada, kojeg cete prije ili kasnije kupiti. I, konacno, uspijete skupit' lovu za stan vasih snova (ok, ok, znam da je tesko ostvarivo, ali ovaj tekst je cista mastarija, pa nemojte jos odustati) i krenete u potragu za agentom koji ce vam doticni stan pronaci i prodati. I opet se tu stvori taj ozloglaseni netko tko vas najprije natjera da odgodite kupovinu stana na tri-cetiri godine, a kad vam konacno dozvoli da se okucite, smjesti vas u neku bajticu s nesredjenim komunalijama u najlosijem i najtuznijem dijelu vaseg grada.

Pa godisnji... Oduvijek ceznete da najhladnijih par tjedana u godini provedete kupajuci se i uzivajuci u nekom luksuznom hotelu na Tajlandu. Medjutim, kao sto ste sad vec pretpostavili, nista od Tajlanda. Netko vas salje na godisnji tek za dvije godine i to nigdje drugdje nego u neko otuzno izbetonirano mjesto u kojem cete se usred kolovoza stiskati na plazi s neizmjernom gomilom Ceha koji ce vam se, onako crveni od pretjeranog suncanja, srdacno ceriti u facu dok na podnevnom suncu mazu svoje smrdljive pastete na kruh.

Shvatili ste... Sto god zelite, za sto god se trudite, ne samo da ne uspijevate ostvariti kad ste htjeli, nego dobivate i puno losiju verziju zeljenoga. I nadam se da ste se do sad vec uspjeli naljutiti na tog nekog tko se stalno petlja u vase planove. Jeste? Dobro.

Sad ste se mozda vec zapitali kog sam ja to vraga citala da mi ovakve stvari padaju na pamet. Nis posebno, nesto cega na netu ima k'o u prici, ali eto, valjda se dogodilo da mi je bas sad pravi trenutak za takvo stivo, pa sam dobila inspiraciju za razmisljanje i pisanje. Radi se, naime, o jednoj od hrpe internetskih rasprava o pusenju u trudnoci, a prosirila se i na pusenje za vrijeme dojenja i opcenito pred djecom. I kako to obicno biva, strasti su se rasplamsale. Jedni su krenuli punom parom u napad mama kojima je najbolja prijateljica cigareta, dok su se drugi osjetili napadnutima i ubrzo su se razmijenile prilicno ostre rijeci.

Ja, kao nepusacica, ni u takozvanom stvarnom zivotu ni na netu ne sudjelujem u tom tipu rasprava. Valjda je jasno da mi pusenje ne odgovara - kad bi mi odgovaralo, vjerojatno bih i sama uzivala u cigaretama. S druge strane, nista sto mogu reci nece odgovoriti pusaca od pusenja, tako da rasprave tog tipa smatram krajnje neproduktivnima. Niti mislim da mi bilo tko treba polagati racune ili se opravdavati niti smatram da imam pravo utjecati na tudje odluke (iako, da budem iskrena, vise bih voljela da moji bliski prijatelji ne puse, jer ih jako volim i zelim im dug i zdrav zivot, koji s cigaretama za zalost nije moguc ili je moguc kao iznimka, a ne pravilo).

Jedino sto trazim je da ne puse kod mene doma i u prisustvu nasljednice i to je sve. Pocetak i kraj teme cigareta u mom zivotu.

Medjutim, u spomenutoj mi je raspravi zapela za oko jedna recenica koja se neprestano ponavljala - nesto u stilu ne moram se ja nikome opravdavati... I mislim si da to bas i nije tako. Naravno da se nijedna pusacica ne mora opravdavati meni niti mi, kao sto sam vec napisala, pada na pamet ideja da tako nesto trazim, no sto je s onim malim, njeznim stvorenjima koja ce ih jednog dana ipak traziti kakvo-takvo objasnjenje? Jer, ruku na srce, posljedice pusenja u trudnoci mogu biti katastrofalne, iako se ne moraju uvijek odmah vidjeti. Mnoga djeca cije su majke pusile u trudnoci radjaju se ziva i na prvi pogled zdrava, a probleme koje imaju kasnije nijedna mama ne povezuje - zapravo ne zeli povezivati - s nepreglednim kolicinama nikotina koje je jos nerodjeno stvorenjce progutalo. Neki od tih problema javljaju se i desetljecima kasnije, a pusenje u trudnoci tada je vec zaboravljeno i mozemo ga elegantno presutjeti.

I sto se tu zapravo dogadja? Poput karikiranih primjera s pocetka ovog posta, upravo su majke te koje svojoj djeci odgadjaju mnoge krasne stvari ili ih zamjenjuju losijima, drugorazrednima; drugim rijecima, donose neke vazne odluke u njihovo ime, jer, slozit cete se, nerodjeno dijete ili mala beba nema mogucnost artikulacije svojih zelja. Sad mi, ovako napamet, kroz glavu prolaze tekstovi koje sam citala u trudnoci i otprilike se sjecam da pusacice imaju vece sanse dobiti poviseni krvni tlak tijekom trudnoce, sto dovodi do mogucih komplikacija u trudnoci, a samim time i prijevremenog poroda i bebe manje porodjajne tezine, sto opet moze dovesti do cijelog niza medicinskih problema - za bebu, ne za mamu. Bebe cije su majke pusile imaju mnogo vece sanse umrijeti od SIDS-a. Bebe cije su majke pusile cesto su rastom manje od svojih vrsnjaka i od njih zaostaju po mnogocemu. Englezi su radili dugogodisnje i temeljito istrazivanje zivotnog puta djece cije su majke pusile u trudnoci i zakljucili su da ona imaju vecu sklonost ka problematicnom ponasanju, teze savladavaju citanje, pisanje i osnove algebre, brze napustaju skolovanje, imaju manju sposobnost bavljenja sportom i slicno. Jedno drugo istrazivanje (mislim da je bilo provedeno u Americi, ali nemojte me drzati za rijec) pokazuje da ljudi cije su majke pusile i koji su tijekom trudnoce i kao djeca bili izlozeni dimu cigarete imaju gotovo udvostrucene sanse dozivjeti srcani udar u kasnim srednjim godinama. Takodjer je dokazano da velik dio muskaraca koji ima probleme s plodnoscu dolazi iz obitelji u kojima se pusilo. I tako dalje.

I sad se ja pitam... Sto reci djetetu kad vam jednog dana utuceno dodje kuci iz skole i tuznim vas glasom obavijesti da nije postalo clanom nogometne momcadi, jer ne moze pretrcati igraliste jednako brzo kao druga djeca? Mozda je dobar odgovor da nismo svi talentirani za sport. Sto reci djetetu kojemu treba dvostruko vise vremena da skuzi neke matematicke smicalice, u trecem razredu jos uvijek ne zna dobro citati ili stalno donosi kuci lose ocjene? Sasvim prihvatljiv excuse je da ima losu uciteljicu koja nema pojma o svom poslu. Sto reci sad vec odraslom djetetu koje vas obavijesti da ima problema s dobivanjem vlastite djece? Uvijek dobro prolazi fraza da su problemi takve vrste na zalost sve cesci. A sto ako se s kojih cetrdeset godina srusi od infarkta? Takvo sto se uvijek moze pripisati stresnom zivotnom stilu. Hocu reci, uvijek je moguce oprati ruke i ne misliti o svojoj ulozi u tim nemalim zivotnim nedacama. Medjutim, cinjenica jest da bi mene (sto ne znaci da mora i druge, naravno) besprekidno mucila kolicina mog udjela u svim tim problemima i neke si stvari vjerojatno nikad ne bih oprostila. Nikad.

I sama sam dijete roditelja koji su dugi niz godina bili chain smokers. Pusili su cigaretu na cigaretu, usprkos mojim molbama da prestanu. Na kraju su ipak prestali i sad odlucno i bez imalo dileme tvrde da im je pusenje bilo najgluplja odluka koju su ikada donijeli. A kad ih pitam kako su mogli, odlucno i uporno, i mene trovati tim smecem, slijezu ramenima i odgovaraju mi da su tada svi pusili i da stetne posljednice pusenja - ni aktivnog ni pasivnog - jednostavno nisu bile poznate.

Ok, to mi je jasno. No, sto ce svojoj djeci reci cure koje puse sad, konkretno 2004. godine? Pritom ne zive u nekom kineskom selu u kojem je neki suludi diktator ogranicio pristup internetu, vec su sasvim solidno opremljene i tehnikalijama i znanjem i vrlo im je lako doci do svih mogucih informacija? Hoce li i one reci djetetu nisam znala, hoce li pogledati u pod i zacrveniti se ili zaista smatraju da imaju puno pravo i ovlastenje donositi dugorocne odluke koje se ticu tudjeg zivota?

Ne znam. Znam samo da ce svaku od njih prije ili kasnije - kao sto sam i ja pitala svoju mamu - pogledati par prekrasnih velikih ociju koje ih svakodnevno gledaju s neogranicenom ljubavlju i povjerenjem i postaviti im isto to pitanje. Mozda i ne glasno, vec u sebi, sto je mnogo gore.

Oznake: pušenje, trudnoća

<	listopad, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31