utorak, 05.10.2004.

Telka po Orwellu

Kako sam prosle tjedna uglavnom bila sama s bebom, nakon sto bih malenu stavila spavati apstinentsku bol uzrokovanu nedostatkom interneta lijecila sam saltanjem programa na telki, cekajuci vikende i muza. Tako sam povremeno piknula i Big Brother. Buduci da se pocetak vecernjeg emitiranja poklapa s uspavljivanjem nasljednice, eventualno bih stigla na posljednjih dvadesetak minuta, no i to mi je bilo dovoljno da skuzim o cemu se radi. I tak, dobila sam inspiraciju za blog, no nisam ga napisala jer nisam imala tehnicku opremu, a kad sam je dobila, vidjela sam da sve vrvi od blogova o Big Brotheru i gotovo sam automatski izgubila volju. Dodatno gubljenje volje prouzrocio je muzic, koji iskreno i srdacno prezire taj tip emisija i jako se - moram dodati, s pravom - vrijedja ako uz njega zivog, zdravog i prposnog odlucim provesti dio naseg dragocjenog vremena u voajerskom promatranju nimalo posebnih ljudi koji rade nimalo posebne stvari. No, vjerovali ili ne, u medjuvremenu mi je stigla molba da napisem blog ni o cemu drugome nego o toj razvikanoj emisiji, pa eto...

Ne mogu reci da sam jedva docekala razvikanu emisiju niti da mi se njezin koncept, kad sam poodavno citala o njemu, uopce svidja. Medjutim, neobicno je sto ovdje imamo dvanaestero ljudi koji su se, vodjeni zeljom za instant slavom i pohlepom - jer, milijun kuna je milijun kuna - svojevoljno i pri navodno zdravoj pameti odlucili podvrci zivotu u izlogu. A imamo i hrpe dobrovoljaca koji toj dvanaestorici dizu gledanost, trose lovu na telefonske impulse i internet, trose vrijeme na telku, a vjerojatno i na poslu u pauzama za kavu razglabaju o tome hoce li ozbiljno ugrozena Ana konacno kresnut Ozrena ili je on stvarno zaljubljen u svoju curu i slicnim zivotno bitnim temama.

I kaj ja sad mislim o svemu tome? Pa, mislim da je moj muz, koji svaki put kad u gornjem desnom uglu ekrana vidi natopis Big Brother rezolutno gasi telku ili barem mijenja program, posve u pravu. Naime, kaj? Bez obzira na ulozenu lovu, to je ipak jeftina zabava. Predvidljiva, nezahtjevna, poluinteligentna. Odabrali su ljude koji su skolski predstavnici pojedinih tipova i stavili ih u umjetno stvorenu situaciju za koju svatko tko se sjeca gimnazijske nastave iz psihologije i lekcija o grupnoj dinamici moze barem dva-tri tjedna unaprijed pretpostaviti sto ce se dogoditi. Zasto onda prolazi? Pa bas zato sto je takva. Da se radi o emisiji koja trazi i najmanji intelektualni angazman, prolazila bi kao bbc-jevi dokumentarci: hvaljena, ali negledana, gurnuta u neki lijevi termin dok na paralelnim programima vladaju sadrzaji poput prijenosa sjednice Sabora ili slicne atrakcije. Pogledamo li statisticke podatke, neupitno je da najveci dio stanovnistva Europe - generalno gledano - cine ljudi relativno niskog obrazovanja, ljudi koji se nakon radnog dana sigurno ne opustaju uz njezne zvuke Vivaldija, cak ako su i culi za njega, cime cine pravu ciljanu publiku za taj tip emisije. Da nije tako, nikada se ne bi dogodile raznorazne Spajsice, Britney i njima slicni. A sad, usporedimo li strukturu zapadnoeuropskog stanovnistva, koje je spremno popusilo emisiju zbog cijeg se naslova gospodin Orwell vjerojatno okrece u grobu, s podacima iz Hrvatske, doci cemo do tuzne cinjenice da je kod nas situacija po pitanju obrazovanja, a time vjerojatno i zahtjevnosti publike, jos gora i da je pronalazenje sofisticirane, visokoobrazovane publike istancana ukusa ne samo mission impossible, nego je i skroz neisplativo, cak da takvu publiku netko i pronadje, toj ekstremnoj manjini proizvoditi tv-zabavu. Stoga hrabro pretpostavljam da ce kod nas Big Brother imati puno bolju prodju nego drugdje.

Zasto?

Pa, jednostavno zato sto mi sve zapadnjacke cirkuse uspijevamo dovesti do apsurda. Vani se ljudi hrane fast foodom i to im je relativno normalno. Kod nas, nakon otvaranja prvog McDonald's restorana, danima su cekali u redovima kako bi imali cast kupiti obican hamburger, a u redove su pristizali vec od pet ujutro. Vani se pusenje svelo na dvije-tri velike demografske skupine: najnizu radnicku klasu, uglavnom imigrante iz zemalja treceg svijeta i s istoka Europe, nesigurne i iskompleksirane pubertetlije i njima slicne, dok je kod nas kutija skupih cigareta na stolu do te mjere stvar prestiza da je posve normalno vidjeti mamu koja pusi uz svoje dijete, a ni prizor trudnice s cigaretom u ruci nije neobican. Vani su ludi za meksickim sapunicama, no mi smo, vodjeni adrenalinom proizvedenim zbog nesretnih ljubavi, novopronadjene vec odrasle djece i ostalih nategnutih spletki pozurili snimati svoje, i to ne jednu, nego odmah dvije. Vani je normalno kupiti speceraj u Billi. Kod nas, nakon sto je otvorena nimalo neobicna i nimalo povoljna Billina trgovina, dijelovi grada oko nje danima su bili u prometnom kolapsu. Hocu reci, mi se redovno slijepo klanjamo i s ganucem u ocima divimo svakom dreku koji dodje sa zapada, vrlo smo poslusna i dobro izdresirana publika pa zasto ne bismo bili i tom Big Brotheru?! Skvadru za to vec imamo, u tome nije problem.

I sto bih vam ja predlozila (ako smijem)?

Jasno i glasno, bez imalo dileme: nemojte trositi vrijeme na to smece. Dok se dvanaestero ljudi koji su imali jasan cilj (bez obzira koji je to i sto mi mislimo o njemu) zapravo dobro zabavlja o toj kuci, dok jedan od njih stavlja prilicnu svoticu u dzep, dok organizatori cijele price zaradjuju na svim mogucim popratnim sadrzajima koji se mogu unovciti, vi nepovratno gubite minute i sate svog zivota - dragocjeno vrijeme koje vam se nikada nece vratiti.

I zato, ako imate dijete, odvojite to vrijeme i, ovisno o njegovim godinama, ludirajte se s njim, plesite, crtajte, igrajte monopoly ili covjece ne ljuti se, izadjite u park ili povedite dijete na pice, pricajte s njim, upoznajte ga. Zacudili biste se koliko malo roditelja zaista poznaje svoju djecu - iako, naravno, svi oni daju desnu ruku u vatru da znaju svaki detalj koji postoji u tim malim glavicama.

Ako ste u bilo kakvoj vezi ili braku, predlazem vam u terminu prvog, vecernjeg Big Brothera zajednicko surfanje u potrazi za novim pozama, a u terminu ponocnog ukljucivanja u the kucu kreativno isprobavanje onog sto ste par sati ranije pronasli na on-line verziji kama sutre. Srceko ce vam zivnuti, krvce ce vam brze prostrujati tijelom, imat cete vise energije i, sve u svemu, budit cete se sa smijeskom na licu i puno bolje raspolozeni nego da ste u ponoc gledali kako ona naporna celavica strateski isplazenog jezika skace na svoje ukucane i pokusava im uvalit isti. Vjerujte mi.

Prosecite kucne ljubimce. Dobro je za kondiciju, a i udahnut cete svjezeg zraka. Mozda u setnji sretnete frendicu koja takodjer seta psa, a niste se vidjele sto godina.

Ako nemate decka, curu, muza, zenu, psa, macku ili krokodila, imate barem prijatelje. Nazovite ih, procavrljajte, napisite im mail. Sigurno postoji najmanje pet ljudi koje vec dugo zelite cuti, a ne uspijevate. E, pa iskoristite tih sat-dva dnevno i obnovite kontakte s ljudima koji su vam dragi. Ipak je u pitanju neka vrazja lista prioriteta - postavite si pitanje tko vam je bitniji, prijatelji ili nepoznati ljudi zeljni paznje koji su na snimanje uspjeli prokrijumcariti bonkase ili se barem trude ostaviti taj dojam, u nadi da ce sokirati, ako nikog drugog, onda barem malogradjanske kucanice. Ja bih se osobno uvrijedila kad bih saznala da netko od frendova koji mi stalno tvrde da nemaju vremena za kavu redovno prati emisiju tog tipa. Bilo bi bye-bye, honey, i neka ti tvoji televizijski prijatelji pruze rame za plakanje ili publiku za hvalisanje kad ce ti biti potrebna.

I, da zakljucim...

Iskreno priznajem da sam, dok je trajalo glasanje za izbacivanje iz kuce, razmisljala o tome da zrtvujem one tri kune plus pdv i posaljem sms jer mi je nagrada bila jako privlacna. Iako nemam pojma koga bih izbacila, mozda bih, u skladu s narodnom poslovicom (a narod je uvijek mudar, ne zaboravimo to) da i corava koka ubode zrno uspjela osvojiti bubu. A mozda i ne bih. U svakom slucaju, sms nisam poslala, ali imam jos deset prilika, nije li tako? Dakle, mozda bas mene, dosljednu negledateljicu Big Brothera vidite za volanom prekrasnog plavog auta. Mahnut cu vam.

<	listopad, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31