utorak, 28.09.2004.

Razglednice, putovanja i ostale strasti

Ne znam kako vi, ali ja obozavam razglednice; i dobivati i slati. Jednostavno, kad otvorim sanducic i vidim da mi je stigla razglednica, razveselim se kao malo dijete koje je upravo dobilo na poklon igracku nad kojom je mjesecima zeljno slinilo i ceznutljivo je promatralo u izlogu.

Ne mogu si objasniti sto je to u obicnom komadu papira koji s jedne strane ima sliku, a s druge par prigodnih rijeci, no za mene je razglednica mnogo vise od toga - papira s nekom od uobicajenih fraza tipa "puno slanih pozdrava s prelijepog Jadrana". Za mene je to, najprije, pokazatelj da me se netko sjetio i to mi je diiiiiiiivno. To znaci da se netko dobro (ili, na zalost, lose) provodi na moru, skijanju, u nekom gradu, kod sebe doma ili na sasvim desetom mjestu i da je ipak izdvojio desetak minuta svog vremena i koju kunu, dolar ili ojro da odabere razglednicu, kupi je, pronadje marku (sto u nekim drzavama nije jednostavno, vjerujte mi) i ubaci je u sanducic. Ne znam za vas, ali ja se zbog toga osjecam pocasceno.

Osim te emotivne komponente, razglednice mi uvijek donose i dasak daljina, miris putovanja, slike krajeva u kojima nikada nisam bila ili pak onih koje dobro poznajem i koji me uvijek iznova razvesele.

Ja vam, naime, strasno volim putovati. Strasno bez kvacice na drugom s. Passionately.

Otkad znam za sebe, privlacile su me daljine (joj, koja frazetina, ali stvarno je istina). Na radnom sam stolu imala jednu od onih plastificiranih karata svijeta kakve vec djeca imaju. Na rubovima su joj bili dzepovi u koje sam spremala slicice od Duran Duran i slicna blaga, a drzave obojane razlicitim bojama bile su izvor mog mastanja u trenucima kad mi se nije dalo uciti, a sjedila sam za stolom uz otvorenu knjigu, znajuci da moram. Tada sam cesto usnimila ime nekog grada, dovukla Opcu enciklopediju, citala o njemu i promatrala slike, sanjareci o tome kako cu jednog dana setati tim ulicama. Jos iz tih dana volim putovati, a razglednice su - barem meni - the simbol putovanja i zbog toga su mi toliko drage. Ne mogu si to drugacije objasniti.

Kad negdje otputujem, obicno svim svojim osjetilima zaronim u to mjesto, bez obzira radi li se o seocetu nadomak Zagreba ili nekom razvikanom gradu na drugom kontinentu. I obicno taj osjecaj zelim podijeliti s ljudima koje smatram prijateljima. I zato kupim razglednice... Pazljivo ih biram, ponekad provedem i dvadesetak minuta pred policama: uzimam ih, mjerkam, vracam, uzimam neke druge... Zatim nalijepim marke, a tada razmisljam kome da posaljem koju... Jer, to isto nije svejedno. Zelim pogoditi onu pravu, zelim prenijeti svoj dozivljaj mjesta u kojem se nalazim na najbolji nacin koji postoji, zelim da moje razglednice budu po mjeri osobnosti svakog covjeka kojem ih saljem.

I, povjerit cu vam nesto, nikad u zivotu nisam ni jednu jedinu razglednicu bacila u smece. Ako se poznajemo uzivo i ako ste mi ikada poslali razglednicu, znajte da me niste samo razveselili, vec i da je ona s puno paznje spremljena. I hvala vam sto ste me se sjetili.

<	rujan, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30