nedjelja, 19.09.2004.

Normalno je dosadno!

Vjerojatno ste gledali As Good As It Gets, film u kojem Jack Nickolson glumi opasno caknutog tipa: ne zeli stati na rub plocnika, na crtu izmedju kamenih ploca ili kupaonskih plocica, itd, itd. Tom je poremecaju ime kompulzivno-opsesivni i ne mora nuzno biti jako razvijen i opasan, ali ni smijesan ili zabavan k'o u filmu.

Ljudi koji sami sebe tjeraju na neke oblike ponasanja ili si pak zabranjuju neke druge ponekad imaju isfurano objasnjenje zbog cega se nesto ne smije ili se nesto drugo mora. A ponekad nemaju.

Na primjer, jedan moj frend iz srednje skole je uvijek kad je dobio peticu isao u skolu istim putem, da ne poremeti dotok dobre srece. Ponekad bi mu se dogodilo da je prva petica u dugom nizu trojkica bila kad se vracao od zubara, koji je stanovao u drugom dijelu grada. I tako je on lijepo kretao od kuce sat ranije i s ruksakom se na ledjima najprije zaputio do zubara, ispred njegovih se vrata okrenuo za stoosamdeset stupnjeva i crta u skolu. I tako sve do prve iduce ocjene koja nije bila petica.

Naime, kad mu se niz jednom pokvario, trebalo je traziti novi izvor srece.

Ma, svatko od nas ima neku rutinu koju ne bi prekinuo ni za sto na svijetu i za koju bi se, iako ona nema ni najmanje smisla niti se moze racionalno objasniti, izlozio kojekakvim komplikacijama i zavrzlamama. I cije postojanje, naravno, ne bi priznao ni pod strucnim mucenjem ispraksiranog srednjovjekovnog inkvizicijskog mucitelja.

Naravno, i yours truly ima svoja dva privatna poremecajcica, tek toliko da ne bude dosadno normalna.

Prvi je da kvacice kojima vjesa neki komad vesa moraju biti iste boje, bez obzira na to radi li se o majici, koja je objesena s dvije ili o posteljini, koja je objesena s cetiri-pet kvacica. Nakon sto je prvi put cuo to pravilo, moj muzic se grohotom nasmijao i, naravno, objesio ves - kao i svaki normalan covjek - kvacicama koje su mu prve dosle pod ruku. Ja sam to gledala, pokusala ne reagirati, cupkala na mjestu i na kraju, kako ne bih pocela gristi nokte, jednostavno promijenila kvacice na vec objesenom vesu. Muzic nije mogao doci sebi od smijeha, ali je shvatio da mi je to jako bitno i od tada svaki put kad vjesa ves pazi na to da i kvacice budu lijepo uskladjene.

Drugi je povezan s putovanjima. Otkad sam prvi put stala u Rosenbergeru putujuci prema Grazu ili Becu, a to je bilo prije nepristojno puno godina, obavezno odem na zahod bas u odredjenu kabinu i niti jednu drugu. Ako je moja kabina zauzeta, ja lijepo pricekam. Tko ceka, doceka.

Ne znam sto bi se dogodilo - najvjerojatnije nista - da objesim ves raznobojnim kvacicama ili da se popiskim u malo sjeverniju ili juzniju skoljku, no ne pada mi ni na kraj pameti da probam. Jer, ipak, nikad se ne zna.

<	rujan, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30