"ZALJUBLJENI SAMSA" (odlomak)

(odlomak iz istoimene priče Harukija Murakamija)


On skupi svu hrabrost pa upita: "Smijem li vas opet vidjeti?"

Ona polako okrene glavu prema njemu i sumnjičavo ga pogleda. "Ti mene želiš ponovno vidjeti?"

"Da, jako to želim."

"Zato jer ti ta tvoja stvar ovako stoji?"

Samsa ponovno baci pogled na dio svog tijela koji je stršio. "Ne mogu to dobro objasniti, ali ovo nema veze s mojim osjećajima. Mislim da možda imam problema sa srcem."

"Ma stvarno", reče djevojka začuđeno. "Problema sa srcem, kažeš? Baš zanimljivo. To prvi put čujem."

"Jednostavno si ne mogu pomoći."

"Znači, to nema nikakve veze s tucanjem?"

"Uopće nisam mislio na tucanje. Zaista."

"Znači, ta tvoja stvar je tako velika i tvrda ne zato što misliš na tucanje, već zato što imaš problema sa srcem."

Samsa kimne.

"Kuneš li se Bogom?"

"Bog", reče Samsa. Još jedna riječ koje se nije sjećao. Šutio je.

Djevojka umorno odmahne glavom. Zatim se opet iskrivi kako bi popravila grudnjak. "Ma, nema veze. Bog je još pred par dana napustio Prag. Očito ima pametnijeg posla. Zaboravimo ga."

"Smijem li vas, onda, vidjeti opet?" ponovi Samsa.

Djevojka malo podigne obrvu. Na licu joj se pojavi izraz kao da promatra neki daleki krajolik u magli. "Ti me, dakle, doista želiš ponovno vidjeti?"

Samsa bez riječi kimne.

"I što bismo onda radili?"

"Želio bih u miru razgovarati s vama."

"O čemu, na primjer?" upita djevojka.

"O svemu mogućem."

"Samo razgovarati?"

"Ima toliko toga o čemu bih rado porazgovarao s vama", reče Samsa.

"O čemu to?"

"O postanku svijeta. O vama, o meni."

Djevojka je razmišljala. "I sigurno ne želiš tek turnuti tu svoju stvar u mene?"

"Ne", reče odlučno Samsa. "Samo imam osjećaj da s vama moram razgovarati o mnogim stvarima. O tenkovima, o Bogu, o grudnjacima, o lokotima."

Oboje načas ušute. Pred kućom su prolazila neka kola. Škripanje je zvučalo tjeskobno, zlosutno.

"Ali kako bi to izgledalo?" Djevojka polako odmahne glavom, iako joj glas sada više nije zvučao tako hladno kao na početku. "Ti si iz previše dobre obitelji da bismo bili par. Tvoji roditelji sigurno ne bi bili ludi od sreće da im se voljeni sinčić upusti u vezu s nekim poput mene. Osim toga, grad ovih dana vrvi od stranih tenkova i vojske. Tko zna što će još biti s nama."

Samsa to sasvim sigurno nije znao. Nije imao nikakvu predodžbu o budućnosti, o sadašnjosti ili prošlosti još manje. Nije, na kraju krajeva, znao ni kako se treba obući.

"Vratit ću se u svakom slučaju za nekoliko dana", reče djevojka. "S lokotom. Možda ga možemo popraviti, a ako ne, vratit ću ga ovakvog kakav jest. Naravno, svoj ću dolazak morati naplatiti. Ako tada budeš ovdje, možemo se vidjeti. Ne znam, doduše, hoćemo li moći razgovarati o postanku svijeta. Kako god, gledaj da sakriješ tu svoju kvrgu od roditelja. U svijetu normalnih ljudi ne možeš računati na komplimente budeš li hodao okolo s nečim ovakvim."

Samsa kimne. Nije znao kako bi svoju kvrgu uopće mogao prikriti od svijeta, ali o tome je imao vremena razmišljati kasnije.

"Ali to je baš čudno", zamišljeno reče djevojka. "Svijet oko nas se raspada, pa ipak još ima ljudi koje smeta slomljen lokot i onih koji savjesno dotrče na drugi kraj grada kako bi ga popravili. Kad malo razmisliš o tome, to je čista ludorija. Što ti misliš? S druge strane, to je i dobro. Možda to tako mora biti. Možda ljudi uspiju sačuvati razum ako uporno i predano nastave brinuti o malim stvarima, čak i kada se svijet oko njih raspada."

Djevojka opet zakrene vratom i pogleda ga uzdignutih obrva. "Ne želim zabadati nos u tuđe stvari, ali čemu zapravo služi ta soba gore na prvom katu? Zašto tvoji roditelji drže takav veliki lokot na sobi bez namještaja, i zašto ih smeta što je lokot slomljen? I zašto je prozor zabijen debelim daskama? Jesu li u toj sobi držali nešto posebno?"

Samsa je šutio. Ako je nešto, ili netko bio zatvoren u toj sobi, to je mogao biti samo on. Ali zašto su ga zapravo morali zatvoriti?

"No dobro, vjerojatno nema smisla da to tebe pitam", reče djevojka. "Sad moram polako krenuti. Ako zakasnim, brinut će se. Pomoli se da sigurno prođem kroz grad i da vojnici ne primijete sirotu grbavu djevojku. Da ne naletim na nekog perverznjaka. Dovoljno nam već siluju grad i bez toga."

"Pomolit ću se", reče Samsa. Iako nije imao pojma što znači "moliti" ni što je "perverznjak".

Pognuta kakva je bila, djevojka podigne svoju tešku crnu torbu pa krene prema vratima.

"Hoću li vas opet vidjeti?" upita Samsa još jednom za kraj.

"Ako dovoljno dugo mislimo na nekoga, sigurno ćemo ga opet sresti", reče ona. U glasu joj se osjeti prizvuk srdačnosti.

"Čuvajte se ptica", dovikne Gregor Samsa za njom.

Djevojka se okrene i osmjehne iskrivljenim smiješkom.