Pismo starice iz skloništa

Od 11. ožujka kada je Japan zadesio „potres stoljeća“ magnitude 9.0, popraćen razornim plimnim valom, prošlo je točno 49 dana. Prema budističkom vjerovanju, duše umrlih odlaze na drugi svijet upravo 49 dana nakon smrti. Stoga su danas, u četvrtak 28. travnja na mnogim pogođenim područjima u Japanu služeni pogrebni obredi za duše preminulih. Najtužnija brojka u novijoj japanskoj povijesti popela se na 14.564 mrtvih i 11.356 nestalih osoba – a i ta je nažalost samo trenutna.

Prolazi još jedan tužan dan za sve one koji su u toj golemoj prirodnoj katastrofi izgubili svoje najmilije. I dok izvještaji o kataklizmi u Japanu polako ali sigurno silaze s naslovnica svjetskih medija, ustupajući mjesto novim senzacionalistički obojenim vijestima i vjesticama, dotle život u Japanu za bezbrojne male ljude koji ga moraju nastaviti živjeti, teče dalje. Kako? Nedavno sam (u medijima kojima je još stalo) naišla na osobnu priču anonimne 74-godišnje starice koja je morala napustiti svoj dom i trenutno živi u prihvatnom centru u potresom teško pogođenoj pokrajini Miyagi. Dojmila me se njena ispovijest, koju ovdje donosim u svom slobodnom prijevodu. Japanske izraze iz originalnog teksta zadržala sam iz razloga sentimentalno-edukativnih.



PISMO STARICE IZ SKLONIŠTA U MIYAGIJU

„Nisam nikad mislila da ću se pod stare dane naći na ovakvom mjestu. Pa ipak, evo me sa 74 godine u gimnastičkoj dvorani (taiikukan) srednje škole u prefekturi Miyagi, sada poznate kao hinanjo (evakuacijski centar) za osobe koje su izgubile domove u potresu i tsunamiju koji su 11. ožujka pogodili regiju. Živjela sam u maloj kući koju sam dijelila sa sinom, njegovom ženom i dvoje unuka. Srećom (arigatai koto ni), kuća je u potresu bila pošteđena, ali je sada potopljena u morskoj vodi metra visine. Moj sin svaki dan odlazi iz skloništa ispumpavati mulj i počistiti nered. Unuci su se preselili k mojoj kćeri koja živi u drugoj prefekturi, i teško je reći kada ćemo ponovno moći živjeti zajedno kao obitelj.

Ne žalim se. Pravo je čudo što mi je cijela obitelj na broju. Ali jedno vam moram reći: život u skloništu je kao polagana smrt. Ne govorim samo o neugodi i stresu koji doživljavamo spavajući u gimnastičkoj dvorani s još 200 drugih ljudi. Mi stariji budimo se u 4 sata izjutra, ali odbijamo (jitai suru) koristiti sve pogodnosti do 8 sati. Dajemo prednost onima koji se spremaju na posao. Navečer se trudimo leći što ranije, kako bi drugi mogli učiniti isto. Ipak, mrak je jači od svega i noćni sati (yoru no jikan) su tako dugi. Teško je zaspati kad ljudi stalno kašlju i jecaju, kad svaki čas netko prolazi kraj tvoga uzglavlja. Ujutro se dižeš sav izmožden.






No puno je gori od toga osjećaj da sam na teret drugima i da se nemam ama baš ničim baviti. Kod kuće je uvijek bilo nekog posla. Sada jedva čujem svoje misli, a obroci u skloništu, uglavnom hladna jela iz konbinija, i ne služe odviše na dobrobit mom duhu (seishin), kao ni probavnom sustavu (shoukaki-kei).




O, ne, opet ja. Moj sin mi uvijek govori da sam kuchiurusai obaasan, stara baba koja se vječito žali i jadikuje. Ali kad jednom doguraš do sedamdesete, to je naprosto tako – nekad smo to zvali „koki“. Riječ se sastoji od kanji znaka za „ko“ od kodai (star) i „ki“ od kishou (rijetkost) – stavite ih zajedno i bit će vam jasno zašto to znači „rijetkost od davnih vremena“. Uzmete li u obzir da je prosječno očekivanje trajanja života u Japanu na početku 20. stoljeća bilo 45 godina, oni koji su doživjeli sedamdesetu doista su bili prava rijetkost. Možda bi kad bi to znao, moj sin imao više poštovanja prema meni!

To je ono čega u ovoj našoj sklonišnoj egzistenciji nema: poštovanja. Ne želim reći da ljudi prema nama nisu dobri: jesu. Prijazni su (shinsetsu) i atatakai (topli) i brinu se o nama. Većina ljudi koji ovdje rade su volonteri (borantia), a liječnici su došli čak iz Kobea, jer tamo već imaju iskustva sa žrtvama potresa, još iz doba Hanshin potresa od prije 16 godina. Ja sam među starijima (koureisha) pa nam svaki dan mjere temperaturu, daju lijekove ako ih ima i brinu se da odemo na zahod. Očigledno nam posvećuju posebnu pozornost, zato što moraju spriječiti smrtne slučajeve u skloništu. Preživjelima se ne priliči umrijeti – zbog volontera koji tako naporno rade, zbog vlade koja je na sto muka kako u ovoj zemlji u ovakvoj teškoj situaciji držati kraj s krajem, i zbog imidža cijele nacije.

Nemojte me krivo shvatiti: nikoga ne optužujem niti prozivam. Ali tretirati nas kao fosile u inkubatoru, pa bio on i hladan, nema veze s poštovanjem. Japanski koureisha nisu tek šačica bespomoćnih, dosadnih starčeka (toshiyori) kakvima nas očito svi drže. Ono što nas najviše rastužuje jest osjećaj da smo svima na smetnju (meiwaku wo kakete iru) i da smo lišeni mogućnosti da radimo i doprinosimo zajednici. Neki od nas možda su doista potrebiti, ali mnogo starijih ljudi u sebi nosi ogromno znanje i iskustvo još iz strašnih godina Drugog svjetskog rata. Rekla sam već prije i opet ću ponoviti: sensochuu no kotowo omoeba nandemonai – u usporedbi s ratom, ovo ovdje je ništa. Mislim da to isto misli svatko iznad 70. I neka cijeli svijet zna da je Carska obitelj – o, da! – isključila struju u palači i sada žive pod svjetlom svijeća, i da je i sam Car rekao isto. Kad sam bila dijete, nosila sam vodu i živjela od tvrdih krumpira, baš kao i svi. - Watashitachi wo motto katsuyoushite kudasai – iskoristite nas više, kažem. Nacionalni slogan sada poziva sve Japance da budu kao jedan: Hitotsuni narou, Nippon – ali čini se kao da smo mi stariji izostavljeni iz toga. Govorim u ime mnogih kada kažem: pustite nas u svoje redove! Chikara ni naritai (Želim pomoći) nije samo borbeni poklič mladih.“