Kinezi, miševi i mačke naglavačke

Kratko nakon što sam se bila vratila iz japana, španciram se ja tako po varaždinu. Onako, laganini, kako to već znamo mi nezaposleni, štićenici hzz-a. Hodam jednom ulicom blizu placa, i pogled mi zapne na tabli iznad nekog dućana. Znak. Japanski znak. Na velikoj crvenoj ploči. Poznat. Ali nekako čudan, kao da stoji naopačke. Koji je to vrag?

Dućan kineske robe, otuda i kineski znak, ok, jasno. U japanskom pismu koristi se isto takav, a čita se „fuku“, što znači „sreća“. Samo, zašto stoji preokrenut? Japanci nemaju navadu preokretati svoje znakove naglavačke. Jest, kad pišu, redaju ih odozgo prema dolje, slijeva nadesno i još kojekako, ali ih ne izvrću.

Kinezi? Tko će ih znati?

Stojim na cesti i izvrćem glavu u svim smjerovima, pokušavajući pročitati znak. Već me i vrat zabolio. Prolaznici me čudno gledaju.

Ne dalo mi mira, vratila se ja za koji dan i okinula par fotki. Znak je još uvijek stajao naopačke. Kako je to moguće, pomislih.
Netko je krivo postavio tablu s kineskim znakom iznad dućana, i nitko to nije primijetio! - pomislih. Čast svakome (i veresija nikome), ali koliko je u ovom gradu ljudi koji se kuže u kineske, ili japanske znakove? Ne računajući kineze, koliko je onih kojima to smeta?



E, ne može to tako. Grad cvijeća, baroka i kulture, pa da nosi takvo jedno ruglo na pročelju, zaboga. Što će stranci misliti? Što će misliti kinezi?
Netko mora intervenirati i ukazati na ovakav očiti nemar, i to još u centru grada.

Okuražim se i uđem u dućan.

Dobar dan – dobar dan, itd.
Izvolite?
Ne, nema vam tu poslovođe, mi vam tu svi sve, znate… to vam je kod nas tak…
Naopačke? Molim?
??
(međusobno pogledavanje dviju mlađih djelatnica)
Ne, prvi put čujem za to… niko nam niš do sad nije rekel... ne, ma kakvi, niko se nije žalil niti prigovaral…
Nikakvih problema ni bilo, to ne...
Molim, nema na čemu, doviđenja.
(značajno pogledavanje dviju djelatnica)

Ok, puce, ne bi se štela mešat, ali dojadila mi je ova igra mačke i miša. Nekaj tu smrdi. Samo mi nije jasno kaj.

Odem zato doma, otvorim svoj gmail i cijelu problematiku pažljivo razložim svom, sada već bivšem Mužiću koji je ostao sretno živjeti u japanu, a koji je svojedobno gulio fakultetske klupe studija kineskog jezika i književnosti pa bi trebao biti mjerodavan za takve lingvističke i kulturološke zavrzlame.
(iako rastavljeni, slažemo se i dalje bolje od mnogih koji su u braku. Razvod, iako sam po sebi ne baš vesela stvar, ne treba biti prepreka uspješnom nastavku ovakve jedne plodne japanološko-sinološke suradnje.)

Tko zna – zna, tko ne zna – ne dva, nego: sjedi, jedan!

Iz japana je stigao mejl čiji je prerađeni sadržaj kasnije objavljen u rubrici pisama čitatelja lokalnog "regionalnog tjednika". Čitajte i – zajedno sa mnom – učite!

da vam teta kineskinja pokaže kak treba... ili ne treba, svejedno...




varteks izvozi u kinu