TRESNJA

Kakav vikend ! Prvo je razorni tajfun br. 4 poharao zapadni Japan i poplavio otok Kyushu, produzio zatim na Honshu i tek lagano okrznuvsi Kanto, prohujao s milim Bogom na drugu stranu Pacifika. Dobili smo svoju porciju kise i vjetra, ali vecih steta srecom nije bilo.
U ponedjeljak je u kalendaru pisalo: Dan mora; naumili smo zajedno s ostatkom nacije uzivati produzeni vikend. U 10:13 sati sve se odjednom zanjihalo; onako snenoj i bunovnoj trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim da je u pitanju potres. Nista razbijeno ni prevrnuto, jos stojimo na nogama, sobna lampa njise se u ritmu usporedivom s onim iz srpnja 2005., kad smo se ipak malo prepali (zadnji veci potres u Tokyju unazad 13 godina).
Kao i tada, zavukla sam se pod stol s Malom. Po propisu.
Muzic je sacuvao prisebnost i ukljucio televizor. Samo koju minutu nakon potresa, na ekranu su osvanuli svi podatci: karte i grafike s naznacenim jacinama potresa po regijama, uzivo javljanja reportera, update situacije svakih nekoliko minuta.
Uz obalu Japanskog mora proglasena je opasnost od tsunamija. Kasnije je opozvana, ali ostaje cinjenica da je praznik Dana mora ove godine dobio neocekivanu dimenziju.

Cijelog tog dana jos smo se pomalo tresli, ne toliko od straha koliko uslijed dodatnog podrhtavanja tla, tipicnog nakon svakog jaceg potresa.

Stete u Niigati, gdje je bio epicentar potresa, svijet je vec vidio. Da je u pogodjenom podrucju nastala uzbuna zbog ostecenja na lokalnoj nuklearki, i u potresu prosut nuklearni otpad, saznajemo u medjuvremenu.
U trenutku dok ovo pisem, na vijestima javljaju da je pod rusevinama pronadjena i deseta zrtva potresa.

Potres, daleko mu kuca. Ma sta ja znam, valjda tako mislim. Posve atipicno za mene.
Iako se od svega najvise bojim bas te fantazmagoricne situacije da zbog potresa moram napustiti svoj razruseni stan i s gacama na stapu dosepati do najblizeg evakuacijskog centra, gdje cu s obitelji provesti nekoliko dana i noci u drustvu par stotina supatnika iz kvarta, cekajuci u redu za bocu vode i onigiri.


Proljetos sam na nekom vasaru u okolici naisla na novu 'atrakciju': mobilni simulator potresa (Mobile Earthquake Simulator). To je bilo vozilo velicine kamioneta, posve prazno u straznjem dijelu, u koje je bilo moguce uci besplatno i na nekoliko sekundi iskusiti potres simulirane jacine. Vozilo je promovirala lokalna policija. Tog dana simulirali su zloglasnu 'sedmicu' koja je jednog sijecanjskog jutra 1995. godine razrusila Kobe.
Bilo je nemoguce doci na red za voznju, to jest tresnju. Ljudi s djecom nahrlili su u masovnom broju, kao da je u pitanju ringispil. Cim bi se poceli tresti, klinci bi vristali od smijeha, a i roditelji su se kikotali i ciktali. I svi, bas svi koji su usli u taj simulator, reagirali su identicno.
Jos uvijek mi nije jasno je li fizicka senzacija tresnje izazvala fiziolosku reakciju smijeha, ili su se 'vozaci' osjecali sigurni i olaksani zato sto je sve bilo simulirano ? Ili im je naprosto sve bilo jako zabavno ? Ili nesto cetvrto ?
Groteskno.
Moram jednom isprobati taj simulator da dobijem odgovor na to pitanje. Spremna sam dotle ici.




Odjeca za slucaj evakuacije. Iako mi kad je potres u pitanju nije do smijeha, na pamet mi pada nezaboravna, hilaricna scena evakuacijskog drila koji izvode zatvorenici u filmu 'Doing Time' (Keimusho no naka, 2002, redatelj Yoichi Sai).