JAPAN, ZEMLJA RASPJEVANIH KAMIONA

Zima je u Tokyju prakticki pri kraju. Jos koji tjedan i eto nam tresnjina cvijeta. Nije da je i bila neka zima. Pretopla i posve bez snijega, sto je za Tokyo vrlo neobicno i vec je zabiljezeno kao rekord: prva zima bez ijednog snjeznog dana otkako se vrse mjerenja, unatrag sve tamo do davne 1876. godine.
Globalno zatopljenje, kazu.

I dok medvjedi, veprovi i ostala zvjerad polako izlaze iz svojih brloga nakon prekratkog zimskog sna, dotle ce se jedan od simbola zime u Japanu uskoro povuci u zapecak kao i svakog proljeca. Nekima ce nedostajati, drugi ce osjetiti olaksanje sto ga vise nema, barem do iduce jeseni.
U Japanu zima nije zima bez Yakiima.

Yakiimo je naziv za peceni japanski slatki krumpir (satsumaimo). Prodaje ga putujuci prodavac koji se vozi okolo u malom kamionu nalik na kombi, u cijem je straznjem dijelu smjestena primitivna pec na drva. Krumpir se przi na uzarenom sitnom kamenju, odatle naziv ishi-yakiimo (ishi = kamen).
Yakiimo man cijele se zime vozi naseljima nudeci svoje (mozda to ne biste na prvi pogled rekli) ukusne krumpire. I nije da vam Yakiimo ikako moze promaci. Yakiimo man je covjek od reklame. Za Yakiima se cuje. Iz zvucnika na krovu malog kombija dopire pjevana poruka:

'Yaaaaaakimooooo... ishi-yaaaaaaakiiiimooooooo....'
'Kupite slatki krumpir sa zara... ukusni slatki krumpir s kamena... jeste li za slatki krumpir ?'

Kombi polako gmize dalje, vatra u peci se rasplamsava, mirisu przeni slatki krumpiri nadaleko da je milina, uz otegnuti i pomalo tugaljivi napjev iz zvucnika.
Cuvsi po prvi put yakiimo napjev, neki su novopridoslice pomislili da je u naselju sprovod.
I ima nesto melankolicno u toj pjesmici bez kraja i bez pocetka. Kao neki zov za proslim, boljim vremenima. Doista, yakiimo se prije prodavao na ulici, direktno iz kolica koja su vukli prodavaci. Kasnije su se prodavaci motorizirali i danas se voze iskljucivo svojim malim kamionima, a poruke se pustaju snimljene preko zvucnika.
Yakiimo je relikt iz proslosti. On je neka alternativa nasem mobilnom prodavacu sladoleda. Meni je drag.
Za one koji vole tu zimsku poslasticu, nema boljega od vrucega slatkog krumpira u hladna zimska popodneva. Kao i stosta drugo, ja sam zavoljela yakiimo kupujuci ga kod raspjevanog prodavaca. 'Mama, evo dedeka s krumpirima !' vice Mala. 'Dedek' je simpatican, uvijek domahne Maloj i cesto nudi ekstra slatkise kad kupite krumpir. A i pjeva mi nekako ljepse od drugih. Recimo, onaj kod kolodvora mi ne zvuci bas tako 'muzikalno'.
'Yaaaaaakimooooo... ishi-yaaaaaaakiiiimooooooo....'







Yakiimo man u svom kombiju s prepoznatljivim crvenim lampionom. Otraga je pec na drva.


Muzic je ove zime nekoliko puta cuo yakiima i istrcavao na ulicu da kupi krumpira. Cesto bi i zakasnio. Pred neku vecer vracao se s posla i pozelio kupiti jednu malu porciju. No, prodavac mu je uvalio besplatno valjda 3 kile krumpira, zeleci se valjda rijesiti viska u taj kasni sat. Pa onda sjedis za kuhinjskim stolom u 11 navecer i gledas sav taj krumpir.
Volimo yakiimo. Mozda smo vec predugo u Japanu.




Yakiimo, slatki krumpir sa zara

Zimi yakiimo napjev odjekuje naseljem po cijeli dan, sedam dana u tjednu, radnim danom, vikendom i praznikom. Neki bi prodavacu jos i oprostili sto u atmosferu ispusta produkte sagorijevanja fosilnih goriva. No, njegova je pjesma ono sto gaijinima najcesce ide na zivce. Od 'mrzim ga' do 'zadavit cu ga golim rukama', komentari su koje mozete citati na blogovima, na primjer. Svi se zale na buku iz zvucnika yakiimo kombija.
A nije covjek nista kriv. Konkurencija je, dapace, strasna ! Sto kazete na sljedece primjere japanskih raspjevanih kamiona:



Prodavaci loz-ulja.
Kao i yakiimo man, kruze naseljima u zimskom periodu. Japanci se griju mahom na loz-ulje, koje po gradovima i selima razvoze kamioni i nude na prodaju od kuce do kuce. Iz zvucnika kamiona obicno dopire prodorna glazba, najcesce kakav popularan narodni napjev; u mom kraju trenutno se cuje matsuri (festivalski) poklic na zivahnu melodiju. Alternativa je neka laganica popracena zvizdanjem. Cuvsi tu pjesmicu, ljudi hvataju kanistre i izlaze na ulicu.
Kamioni voze i pustaju glazbu od ranog jutra do kasne veceri, radnim danom, vikendom i praznikom. Dobra vijest glasi: zima je pri kraju i uskoro ih vise necemo cuti. Stupanj iritacije: podnosljivo, s obzirom na privremeni karakter.




Bliski susret prodavaca loz-ulja i yakiima



Skupljaci krupnog smeca.
Ovi manje pjevaju, a vise pricaju, iako sam u naselju vidjala i kamione u obje izvedbe. Iz zvucnika na krovu dopire uvijek isti monotoni tekst koji stanare poziva na predaju starudije: 'Primamo vas stari televizor, radio, kompjuter, videokameru, hladionik... bla-bla... bla-bla...' Krupnog otpada mozete se rijesiti uz naknadu. Kamion se cuje radnim danom, vikendom i praznikom. Stupanj iritacije: visok, s obzirom da starudije uvijek ima i uvijek ce je biti.

Vatrogasci.
Tu ne mislim na sirene koje se cuju kad vatrogasci hitaju na mjesto pozara. Kako se ljudi najvise griju na loz-ulje koje je vrlo zapaljivo, a zive u drvenim kucama, vatrogasci po mom naselju zimi cesto voze 'preventivne' voznje, kruzeci ulicama u doba vecere ili pred spavanje, uz glasnu zvonjavu. To bi trebalo podsjetiti zaboravne da ugase vatru kad sjedaju za veceru ili lijezu na pocinak. Stupanj iritacije: zanemariv, s obzirom na sljedecu kategoriju !

'Zvrndavci'.
(kamioni za dostavu, gradska cistoca, itd., itd.)
Tako ih ja zovem odmila, sto ne znaci da su mi omilili. U ovu kategoriju ulaze svi kamioni koji glasno signaliziraju skretanje ili voznju unatrag. To su u Japanu prakticki svi postojeci kamioni.
Kako se u Nipponu vozi lijevom stranom, skretanje vozila ulijevo u prometnom se smislu percipira kao posebno opasan manevar, valjda zato sto je kut skretanja ostriji nego pri skretanju udesno. Iz tog razloga u Japanu sva veca vozila poput kombija, kamiona i slepera pri skretanju ulijevo pustaju automatsko upozorenje koje ide ovako:
Najprije se cuje zvonjava klasicnog telefona, poput onih iz starih filmova, s brojcanikom; odmah zatim progovara energicni zenski glas na rubu panike:
Zvrrrrr ! Pozor, skrecem ulijevo !

Slican signal neka vozila pustaju pri voznji unatrag:
Vozilo vozi unazad. Piii-ip, piii-ip, piii-ip. Vozilo vozi unazad. Piii-ip, piii-ip, piii-ip. Vozilo vozi...

Ove kamione lako je moguce prepoznati po glasnom i upornom zvrndanju 24 sata dnevno, radnim danom, vikendom i praznikom. Dopune radi, moj stan nalazi se iznad kombini-trgovine koja je otvorena 18 sati dnevno. Kamioni za dostavu po cijeli dan skrecu ulijevo, voze unazad, piste, zvece, zvone, kmece... Stupanj iritacije: gotovo nepodnosljiv. Narocito nedjeljom u 07:00 h, praznikom ili kad Mala netom zaspi, ja psujem na pasja kola.

Politicari.
Voze se gradom u vrijeme izborne kampanje, najcesce u kombijima sa zvucnicima na krovu. Neumorno izvikuju svoja imena, parole i program stranke. Putuju grupno, navlace bijele rukavice i u voznji domahuju svima, cak i strancima koji nemaju pravo glasa. Stupanj iritacije: vrlo visok, jer su medju najglasnijima i krijeste kroz zvucnike od ranog jutra do kasne veceri. Notorno su najagresivniji desnicari, koji iz zvucnika obicavaju pustati borbene poklice i muziku.




Politicarka se obraca nevidljivim biracima u mom kvartu.


Necu detaljno govoriti o policijskim automobilima koji nam ponekad imaju nesto za reci, reklamnim vozilima svake vrste, oglasima i proglasima kojima nas zasipaju sa svih strana...
Jedino sto jos nije proslo pod mojim japanskim balkonom, jest putujuci cirkus. Cekam da se i to dogodi, pa cu vam javiti.