subota, 02.07.2011.
Utjecaj interneta na hrvatski jezik
Skraćenica "LOL" sastavni je dio komunikacije putem interneta, no što kada učenik istom završi misao u školskoj zadaći? Internet mijenja svakodnevnu uporabu jezika, a posljedice toga mogu biti i pozitivne i negativne.
Da je Miroslav Krleža kojim slučajem poživio do sredine devedesetih i pritom nizao svoje književne majstorije, teško da bi mu se svidjela forma SMS-a. U tih bljedunjavih 140 znakova naš bi književni genij s mukom sabrao misli i prenio poruku. No zato generacija koja se tada tek rodila i koja se otprilike sada u školi prvi put susreće s napisima elokventnog erudita, sa SMS-om nema problema. Dapače, Google - generacija (rođeni poslije 1993.) svakodnevno traži način kako da svoju poruku učini što konciznijom. Poruka "Thx na zakon dejtu! C ya u školi" našem bi Krleži možda djelovala kao kodirana ruska naredba iz vremena Hladnog rata, no prosječan srednjoškolac nema takvih problema. On je pod utjecajem interneta i moderne komunikacijske tehnologije iznašao vlastiti ključ kojim kodira domaći jezik u vještu mješavinu engleskog i hrvatskog. Oba je skratio te koristeći pomagala poput emotikona i hyperteksta načinio korak dalje, gurajući novi hrvatski jezik prema standardu koji stručnjaci tek počinju klasificirati, proučavati, a onda i prihvaćati.
Kako se to dogodilo? Na koji način upotreba interneta mijenja svakodnevnu upotrebu jezika i kako smo stvorili Netspeak - jezik koji se ističe kratkoćom, kovanjem novih riječi, čestom uporabom žargona i kratica, ponavljanjem istih glasova za isticanjem emocionalnih stanja, izostavljanjem interpunkcijskih znakova...? Profesorica Milica Mihaljević, znanstvena savjetnica na Odjelu za hrvatski standardni jezik Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, te priznata stručnjakinja s iskustvom na području filologije tvrdi da postoji pet glavnih načina na koje internet mijenja jezik. Prvi je uvođenje novih internetskih naziva (mail, site), koji su najčešće anglizmi ili izvorne engleske riječi. Drugi je širenje anglizama i kratica u općemu jeziku (thx, primjerice), a treći uporaba emotikona. Četvrto internetsko oruđe za mijenu jezika jest nepoštivanje pravopisnih pravila zbog brzine i utjecaja engleskog jezika, a peto je oživljavanje aorista, i to najčešće u 1. licu, što je još vidljivije u pisanju SMS poruka.
Osim navedenih, događaju se i promjene gramatičke strukture, opet pod utjecajem engleskog jezika te zbog brzine komunikacije. Primjerice, sve je veća uporaba participa (penjajuća zvijer, npr.). No internet je sigurno donio i mnoge pozitivne promjene. Ako korisnik čita mrežne stranice Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje ili znanstvene radove iz područja jezikoslovlja koji su dostupni na Hrčku (http://hrcak.srce.hr/ - Portal znanstvenih časopisa Republike Hrvatske, op. a.), može povećati jezično znanje i jezičnu kompetenciju. Stranica poput Hrčka ima puno, no prosječan korisnik interneta se njime ne služi za povećanje svojeg jezičnog znanja, pa je često istinita tvrdnja kako internet utječe na smanjenje navike čitanja, a time i na smanjenje jezične kulture.
Ne čudi podatak da većinu jezičnih promjena potenciraju najmlađi korisnici interneta. Naime, prema istraživanju GfK-a, Centra za istraživanje tržišta http://www.gfk.hr/press1/infopis.htm , čak 85 posto djece u dobi od 6 do 10 godina posjeduje računalo, a polovica njih njime se izvrsno služi. Tako će 86 posto djece računalo koristiti svaki dan, a trećina njih će putem računala učiti te surfati internetom. Prema istom istraživanju, postotak djece stare između 11 i 13 godina koje posjeduju računalo iznosi 74 posto, a 59 posto njih ima i priključak na internet. Hrabri telefon i Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba proveli su slično istraživanje na uzorku od 4.000 ispitanika iz 19 osnovnih škola i dvije srednje. Rezultati kažu da 90 posto djece koristi računalo, 73 posto ih koristi internet, a 47 posto onih koji kod kuće nemaju računalo također koristi internet. 58 posto ih surfa svakodnevno.
Svaki roditelj zna da je internet posve revolucionirao pisanje školskih referata. Danas je gotovo nezamislivo da učenik koji je dobio temu za referat ode u knjižnicu, nego najčešće samo naslov svojeg referata utipka u Google . Nažalost, učenici su u najvećem postotku prestali čitati i školsku lektiru, pa sadržaj i analizu književnog djela skidaju s interneta. Govori se o tome da će se i nastava odvijati preko interneta. To svakako ima svojih dobrih strana (dostupne su nam informacije iz čitavog svijeta), ali i loših strana (ograničen je neposredan kontakt, druženje, rasprave)ć.
Ono što je možda najlošije u čitavom procesu učeničkog korištenja interneta ne odnosi se konkretno na promjenu jezika, nego na svojevrsnu moralnu percepciju ispravnog i pogrešnog. Naime, tijekom 2005. godine, američki Centar za akademsku ispravnost (CAI) proveo je istraživanje na uzorku od 50 tisuća studenata. Porazni rezultati kažu da 77 posto njih nije smatralo da je kopiranje tuđih radova s interneta u svrhu postizanja vlastite ocjene pogrešno ili da se radi o ozbiljnom problemu, a čak 70 posto njih priznalo je da su na neki način sudjelovali u prevari na ispitima ili u izradi prezentacija i referata.
S druge strane, nesumnjivo je vidljiva i pozitivna strana korištenja interneta kod mladih koji pišu više nego ikada u povijesti. Komuniciraju mailom, porukama na Facebooku , izmjenjuju linkove, pišu blogove i komentiraju na forumima; vrlo brzo nauče Netspeak i pronalaze nove načine izražavanja. Tako istraživanja pokazuju da samo 11 posto hrvatskih tinejdžera koji koriste internet smatra da im je on pogoršao pismenost, dok 15 posto njih misli da im pisanje na internetu popravlja pismenost. Neizbježno je pritom i da im se Netspeak "uvuče" u standard koji uče u školi, pa tako 64 posto njih ponekad zaboravi da piše zadaćnicu, a ne poruku prijatelju. 38 posto njih često će se zabuniti i kao sastavni dio rečenice napisati "LOL", dok će 25 posto njih svoj pozitivni ili negativni komentar na kraju rečenice izraziti emotikonom. Slično misle i američka djeca i njihovi roditelji, kojih 27 posto smatra da je internet popravio pisanje njihove djece, a isto toliki postotak da je pogoršao, dok ostali (pogrešno) misle da internet uopće ne utječe na jezik njihove djece.
Naravno ne treba ograničiti primjena interneta. Ipak, na internetu bi se trebalo ponuditi i jezično kvalitetnije sadržaje, poput jezičnih savjeta, rječnika, baza jezičnih podataka, reprezentativni korpus hrvatskog jezika, tj. sadržaje koji doprinose jezičnoj kulturi te pripaziti i na jezičnu ispravnost ostalih sadržaja.
U službenim mailovima ipak je drugačija situacija. Taj edukativni element koji "tjera" mlade da svladaju pravopis i gramatiku te porade na vokabularu - transformiran je načinom komunikacije putem interneta, tvrde neki znanstvenici. Naime, u brojnim raspravama na forumima i blogovima u nedostatku drugih argumenata, sudionici najčešće potežu pitanje pravopisne ispravnosti komentara. No izvan domene međusobnog dopisivanja mladi ipak paze na pravopis i gramatiku.
Danas se u Hrvatskoj elektroničke poruke upotrebljavaju za privatnu komunikaciju među ljudima koji se dobro poznaju, ali sve više i za poslovne kontakte, pa čak i među ljudima koji se osobno ne poznaju. Tada je jezik mnogo formalniji i sličniji jeziku običnih poslovnih pisama. S druge strane, jezik privatnih elektroničkih poruka možda nije sličan jeziku privatnih pisama koja su se nekada mnogo više pisala, ali je sličan drugim vrstama privatnih poruka, primjerice SMS-u ili porukama na papirićima koje si učenici međusobno šalju pod satom. Također, upotreba elektroničke pošte u Hrvatskoj više nije ograničena samo na mladu populaciju, već se njome služe ljudi svih dobnih skupina. Stoga smatram da je jezik elektroničkih poruka heterogen te varira od poruka koje su potpuno neformalne, s puno vulgarizama, dijalektizama, pravopisnih pogrešaka itd., do poslovnih poruka pisanih formalnim stilom, u kojima se uglavnom poštuju norme hrvatskog standardnog jezika.
Na kraju, je li internet popravio pismenost ili ju je pokvario - ovisi samo o tome kako gledamo na jezik. Ako ga promatramo kao živi entitet koji se razvija i prihvaća nove oblike, onda možda izostanak krležijanske retorike u 140 znakova SMS poruke ili u tristotinjak znakova Facebook poruke nije nužno loša stvar, već naprosto tekovina modernog komuniciranja. Straha za domaći jezik ne bi trebalo biti, tvrde stručnjaci, jer da bi pojedinac mogao na bilo koji način transformirati jezik - prvo ga mora poznavati.
- 11:33 -
petak, 01.07.2011.
Najčešće jezične pogreške
Hrvatski jezik konstitutivni je čimbenik hrvatskoga nacionalnog identiteta. Nema Hrvata koji ne će, nabrajajući čime se u svojoj domovini ponosi, spomenuti i materinski jezik. Dakle, odnos pojedinca, a od osamostaljenja 1990. godine i države, prema jeziku postaje afirmativan. Svi žele pravilno govoriti i pisati hrvatski te jača zanimanje za jezikoslovna pitanja uopće. Iako, dakle, društveni preduvjeti omogućuju razvitak pismenosti u Hrvata u svim područjima javnoga djelovanja - školstvu, medijima, državnoj upravi - stanje jezika vidljivo na javnim stupovima i u reklamama svjedoči o tome da u hrvatskom društvu i danas prevladava nepismenost i nebriga o jeziku te da ne postoji svijest o vlastitoj nepismenosti. Zanimljivo je vidjeti kakve sve izraze i riječi u reklamama upotrebljavaju obrtnici i poduzetnici, a da pritom ni ne zavire u pravopis, gramatiku ili koji drugi jezični priručnik. Osobitu pozornost izaziva jezik javnih stupova što ih postavlja država koja svojim Ustavom i obrazovnim institucijama štiti i njeguje hrvatski jezik te koja bi trebala biti uzorom jezične prakse. Ali ovaj pogled otvara i neka pitanja jezikoslovcima o tome kako bi se što u pravopisu trebalo bilježiti.
Kad se analizira viđeno, jasno je da su najučestalije pogrješke pravopisne, i to pisanje glasova č i ć te skupova ije i je koji dolaze na mjestu staroga slavenskoga glasa jata. Tako se po zagrebačkim lokalima mogu popiti vruče čokalade, za Božić nam dolazi Djed Božičnjak, u pekarnicama se mogu kupiti mlijećni proizvodi, a sajmovi se održavaju u Bočarskom domu. Tu su i imena ulica poput Slavetičke, Zavidovičke, Tesličke, Konjšćinske, Šćitarjevske, Trakoščanske, Desiničke i Vidričeve, kod koje je riječ i o zadiranju u vlastito ime. Zanimljivo je da pokraj stupa koji označuje Teslićku ulicu stoji nekoliko obrtničkih reklama, a na nekima od njih ispravno je napisan naziv ulice pa je očigledno da su u tom slučaju pojedinci pismeniji od Gradskoga poglavarstva koje takve stupove naručuje. To nije slučaj kod imena ostalih pogrješno napisanih ulica jer pojedinci obično slijede primjer javne uprave pa tako na reklamnim stupovima stoji, primjerice, Zavidovička, Desinička, jer zašto bi ljudi znali kako im se zove ulica ako ne znaju oni koji su je imenovali. Zavidovička je pozitivan primjer ispravka pogrješno označene ulice jer je nedavno postavljen novi stup, ne znamo iz kojega razloga, na kojem piše Zavidovićka, no još postoji oznaka Zavidovička pa je izgleda riječ o dvjema različitim ulicama koje dijeli Ulica križnoga puta. Sličan je slučaj i s Desinićkom ulicom, u kojoj su na jednoj strani stupovi s oznakom Desinićka, a na drugoj s oznakom Desinička, koji su, da stvar bude gora, postavljeni nakon onih s točnim imenom ulice.
Pisanje refleksa jata u hrvatskome standardnom jeziku drugi je glavni problem prosječnomu hrvatskom građaninu. Vidljivo je to iz reklama i natpisa na pojedinim trgovinama i obrtničkim objektima. Mnogo pekarnica u Zagrebu prodaje sviježi kruh, neke i lisnata tjesta i mlječne proizvode, a mjesta gdje se prodaje cvijeće nerijetko su cvijećarnice. U blizini Trga Petra Preradovića, u razgovornome jeziku poznatoga kao Cvjetni trg, nalazi se ugostiteljski lokal Cvijetni trg u državnome vlasništvu. Najučestalija pogrješka pri bilježenju refleksa jata jest pisanje riječi miješanje koju se može naći na svim reklamama i prodavaonicama boja i lakova. Zanimljivo je da se ta riječ na svim natpisima koje smo vidjeli pojavljuje kao mješanje, pa bi čovjek, neupućen u pravopis, rekao kako je ona ispravna, a u jednom slučaju zabilježene su i obje inačice, ispravna i pogrješna.
U jeziku javnih stupova i reklama također se može naći i podosta srbizama. Na prometnim znakovima na pločnicima nerijetko stoji Osim vozila snabdjevanja, što je osim neprimjerene riječi (a trebalo bi opskrbe) i pravopisno neispravno. Česti su i pridjevi tvoreni sufiksom -ioni, tako je na reklami za film "Sirena za uzbunu" ispred Studentskoga centra u Savskoj napisano u akcionom filmu ili na automehaničarskim radionicama može se vidjeti natpis kočioni sistemi (a ispravno je kočni sustavi). Hrvatski jezik tvori takve pridjeve sufiksom -ski koji se dodaje na imensku osnovu, npr. akcija - akcij + ski = akcijski, organizacija - organizacij + ski = organizacijski i sl. Na parkirališnim se stupovima može vidjeti obavijest Parkiranje dozvoljeno vozilima sa kupljenom parkirnom kartom. Dvije su pogrješke, jedna leksička, u hrvatskom standardnom jeziku koristimo se riječju dopušteno (dozvoljeno je obilježje srpskoga standardnoga jezika), i druga gramatička, prijedlog s pišemo s naveskom, dakle sa, samo ispred suglasnika s, š, z i ž, suglasničkih skupina kojima je drugi glas jedan od tih suglasnika (npr. sa psom) te u instrumentalu osobne zamjenice ja (sa mnom).
Kada su u pitanju srbizmi, zanimljivo je da na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, nakon 15 godina neovisnosti i 38 godina od Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika koju su podržali mnogi profesori s Odsjeka za (tadašnju) jugoslavistiku toga fakulteta, još stoje onodobni nazivi kao da se ništa nije promijenilo ni događalo, a ono za što su se borili nije javno upotrijebljeno. Oznake koje pokazuju u kojem se dijelu zgrade nalaze pojedini studiji upućuju na to da se na Filozofskom fakultetu studiraju društvene nauke i klasička filologija (a pravilno je društvene znanosti i klasična filologija).
Velik propust, pa i sramota, nalazi se na spomeniku čovjeku koji je nakon Drugoga svjetskog rata najviše učinio za Zagreb. Riječ je o Većeslavu Holjevcu, čije je ime napisano Večeslav. Znamo koliko smo osjetljivi na pisanje vlastitih imena pa je zbog činjenice da je ime pogrješno napisano na spomeniku i neznanje veće.
Najučestaliji pravopisni propusti na javnim stupovima jesu pisanje prijedloga sa, umjesto s, pa se tako može vidjeti Osim vozila sa dozvolom, Zabranjen razgovor sa vozačem (u ZET-ovim vozilima), zatim pisanje futura prvoga s dočetnim infinitivnim i (a trebalo bi bez). Možemo vidjeti prometne znakove zabrane parkiranja s natpisom Sva vozila biti će uklonjena o trošku vlasnika, od kojih se jedan, da ironija bude veća, nalazi pred ulazom u Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
Još jedna vrsta pravopisne pogrješke, pisanje velikoga i maloga slova imena ulica i trgova, pojavljuje se u većem broju na tzv. zelenome valu. Tamo se, naime, nalaze natpisi nad semaforima koji označuju ulice okomite na nj. Na nekima do njih stoji, npr., trg kralja Tomislava (umjesto Trg kralja Tomislava), ulica Ljudevita Gaja (umjesto Ulica Ljudevita Gaja) i ulica Petrinjska (a trebalo bi Ulica petrinjska ili, običnije, Petrinjska ulica).
Zanimljivo je da je na nekim natpisima svjesno učinjena pogrješka kako bi se izbjegla komunikacijska nejasnoća. Tako u Bogovićevoj ulici u Zagrebu stoji Advokat i sudski tumač odselio u Đorđićeva 3 b. Može se pretpostaviti kako je odvjetnik želio jasno reći koja je nova adresa njegova ureda, no to bi bilo vidljivo da je napisao u Đorđićevu, a ovako je ispalo kao da hrvatski jezik nema padeža te je na određen način pošiljatelj podcijenio primatelja poruke.
Neriješeno pitanje za jezikoslovce jest kako bilježiti skup šć u kajkavskim imenima mjesta, treba li ga bilježiti kao šć ili kao šč, kako ga izgovaraju domicilni stanovnici. Po načelu da se osobna imena i imena mjesta, naselja i gradova pišu onako kako ih izgovaraju njihovi stanovnici, osim u slučaju kad ona uvelike odstupaju od standardnojezične norme, takva bi se imena trebala pisati sa skupom šč. No Hrvatski pravopis Babića, Finke i Moguša kaže da se "glas ć piše u kajkavskim imenima gdje je jasno da bi on u književnom jeziku došao ili je tako uobičajeno, a to je u prvom redu na mjestu kajkavskoga šč" te propisuje: Kunišćak, Trakošćan, Budinšćina, Šćitarjevo... No taj pravopis dalje kaže: "Ona imena mjesta u kojima je u književnom jeziku već usvojeno č ili je veoma prošireno zbog prošle norme, mogu se pisati i sa č: Medveščak, Peščenica, Konjščina...". Iz spomenutoga je vidljivo kako u pisanju kajkavskih imena sa skupom šč vlada nejasnost i nedosljednost pa se neka imena bilježe po načelu izvornosti, a druga po pravilu iz Hrvatskoga pravopisa pa ćemo u rječnicima i leksikonima naći zabilježeno: Ščitarjevo, Konjščina, ali Trakošćan.
Kad se izuzme pravopisni problem pisanja kajkavskih imena sa skupom šč, koji bi jezikoslovci trebali što prije riješiti kako bi se izbjegle dvostrukosti i nedosljednosti, ostaje jasno kako je Hrvatima i Hrvaticama pravilno pisanje velik problem, kojemu posebnu pozornost trebaju posvetiti državna uprava i mjerodavne ustanove. Jer kako očekivati da se Hrvat pojedinac brine o materinskome jeziku kad s najviše razine dolaze suprotni signali? Pravilnim i uzornim pisanjem država treba biti primjerom kako pisati pa će se i pojedinci brinuti o jeziku, a ako ništa drugo, barem će pravilno prepisati ono što vide oko sebe.
- 23:11 -
