petak, 01.07.2011.
Najčešće jezične pogreške
Hrvatski jezik konstitutivni je čimbenik hrvatskoga nacionalnog identiteta. Nema Hrvata koji ne će, nabrajajući čime se u svojoj domovini ponosi, spomenuti i materinski jezik. Dakle, odnos pojedinca, a od osamostaljenja 1990. godine i države, prema jeziku postaje afirmativan. Svi žele pravilno govoriti i pisati hrvatski te jača zanimanje za jezikoslovna pitanja uopće. Iako, dakle, društveni preduvjeti omogućuju razvitak pismenosti u Hrvata u svim područjima javnoga djelovanja - školstvu, medijima, državnoj upravi - stanje jezika vidljivo na javnim stupovima i u reklamama svjedoči o tome da u hrvatskom društvu i danas prevladava nepismenost i nebriga o jeziku te da ne postoji svijest o vlastitoj nepismenosti. Zanimljivo je vidjeti kakve sve izraze i riječi u reklamama upotrebljavaju obrtnici i poduzetnici, a da pritom ni ne zavire u pravopis, gramatiku ili koji drugi jezični priručnik. Osobitu pozornost izaziva jezik javnih stupova što ih postavlja država koja svojim Ustavom i obrazovnim institucijama štiti i njeguje hrvatski jezik te koja bi trebala biti uzorom jezične prakse. Ali ovaj pogled otvara i neka pitanja jezikoslovcima o tome kako bi se što u pravopisu trebalo bilježiti.
Kad se analizira viđeno, jasno je da su najučestalije pogrješke pravopisne, i to pisanje glasova č i ć te skupova ije i je koji dolaze na mjestu staroga slavenskoga glasa jata. Tako se po zagrebačkim lokalima mogu popiti vruče čokalade, za Božić nam dolazi Djed Božičnjak, u pekarnicama se mogu kupiti mlijećni proizvodi, a sajmovi se održavaju u Bočarskom domu. Tu su i imena ulica poput Slavetičke, Zavidovičke, Tesličke, Konjšćinske, Šćitarjevske, Trakoščanske, Desiničke i Vidričeve, kod koje je riječ i o zadiranju u vlastito ime. Zanimljivo je da pokraj stupa koji označuje Teslićku ulicu stoji nekoliko obrtničkih reklama, a na nekima od njih ispravno je napisan naziv ulice pa je očigledno da su u tom slučaju pojedinci pismeniji od Gradskoga poglavarstva koje takve stupove naručuje. To nije slučaj kod imena ostalih pogrješno napisanih ulica jer pojedinci obično slijede primjer javne uprave pa tako na reklamnim stupovima stoji, primjerice, Zavidovička, Desinička, jer zašto bi ljudi znali kako im se zove ulica ako ne znaju oni koji su je imenovali. Zavidovička je pozitivan primjer ispravka pogrješno označene ulice jer je nedavno postavljen novi stup, ne znamo iz kojega razloga, na kojem piše Zavidovićka, no još postoji oznaka Zavidovička pa je izgleda riječ o dvjema različitim ulicama koje dijeli Ulica križnoga puta. Sličan je slučaj i s Desinićkom ulicom, u kojoj su na jednoj strani stupovi s oznakom Desinićka, a na drugoj s oznakom Desinička, koji su, da stvar bude gora, postavljeni nakon onih s točnim imenom ulice.
Pisanje refleksa jata u hrvatskome standardnom jeziku drugi je glavni problem prosječnomu hrvatskom građaninu. Vidljivo je to iz reklama i natpisa na pojedinim trgovinama i obrtničkim objektima. Mnogo pekarnica u Zagrebu prodaje sviježi kruh, neke i lisnata tjesta i mlječne proizvode, a mjesta gdje se prodaje cvijeće nerijetko su cvijećarnice. U blizini Trga Petra Preradovića, u razgovornome jeziku poznatoga kao Cvjetni trg, nalazi se ugostiteljski lokal Cvijetni trg u državnome vlasništvu. Najučestalija pogrješka pri bilježenju refleksa jata jest pisanje riječi miješanje koju se može naći na svim reklamama i prodavaonicama boja i lakova. Zanimljivo je da se ta riječ na svim natpisima koje smo vidjeli pojavljuje kao mješanje, pa bi čovjek, neupućen u pravopis, rekao kako je ona ispravna, a u jednom slučaju zabilježene su i obje inačice, ispravna i pogrješna.
U jeziku javnih stupova i reklama također se može naći i podosta srbizama. Na prometnim znakovima na pločnicima nerijetko stoji Osim vozila snabdjevanja, što je osim neprimjerene riječi (a trebalo bi opskrbe) i pravopisno neispravno. Česti su i pridjevi tvoreni sufiksom -ioni, tako je na reklami za film "Sirena za uzbunu" ispred Studentskoga centra u Savskoj napisano u akcionom filmu ili na automehaničarskim radionicama može se vidjeti natpis kočioni sistemi (a ispravno je kočni sustavi). Hrvatski jezik tvori takve pridjeve sufiksom -ski koji se dodaje na imensku osnovu, npr. akcija - akcij + ski = akcijski, organizacija - organizacij + ski = organizacijski i sl. Na parkirališnim se stupovima može vidjeti obavijest Parkiranje dozvoljeno vozilima sa kupljenom parkirnom kartom. Dvije su pogrješke, jedna leksička, u hrvatskom standardnom jeziku koristimo se riječju dopušteno (dozvoljeno je obilježje srpskoga standardnoga jezika), i druga gramatička, prijedlog s pišemo s naveskom, dakle sa, samo ispred suglasnika s, š, z i ž, suglasničkih skupina kojima je drugi glas jedan od tih suglasnika (npr. sa psom) te u instrumentalu osobne zamjenice ja (sa mnom).
Kada su u pitanju srbizmi, zanimljivo je da na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, nakon 15 godina neovisnosti i 38 godina od Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika koju su podržali mnogi profesori s Odsjeka za (tadašnju) jugoslavistiku toga fakulteta, još stoje onodobni nazivi kao da se ništa nije promijenilo ni događalo, a ono za što su se borili nije javno upotrijebljeno. Oznake koje pokazuju u kojem se dijelu zgrade nalaze pojedini studiji upućuju na to da se na Filozofskom fakultetu studiraju društvene nauke i klasička filologija (a pravilno je društvene znanosti i klasična filologija).
Velik propust, pa i sramota, nalazi se na spomeniku čovjeku koji je nakon Drugoga svjetskog rata najviše učinio za Zagreb. Riječ je o Većeslavu Holjevcu, čije je ime napisano Večeslav. Znamo koliko smo osjetljivi na pisanje vlastitih imena pa je zbog činjenice da je ime pogrješno napisano na spomeniku i neznanje veće.
Najučestaliji pravopisni propusti na javnim stupovima jesu pisanje prijedloga sa, umjesto s, pa se tako može vidjeti Osim vozila sa dozvolom, Zabranjen razgovor sa vozačem (u ZET-ovim vozilima), zatim pisanje futura prvoga s dočetnim infinitivnim i (a trebalo bi bez). Možemo vidjeti prometne znakove zabrane parkiranja s natpisom Sva vozila biti će uklonjena o trošku vlasnika, od kojih se jedan, da ironija bude veća, nalazi pred ulazom u Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
Još jedna vrsta pravopisne pogrješke, pisanje velikoga i maloga slova imena ulica i trgova, pojavljuje se u većem broju na tzv. zelenome valu. Tamo se, naime, nalaze natpisi nad semaforima koji označuju ulice okomite na nj. Na nekima do njih stoji, npr., trg kralja Tomislava (umjesto Trg kralja Tomislava), ulica Ljudevita Gaja (umjesto Ulica Ljudevita Gaja) i ulica Petrinjska (a trebalo bi Ulica petrinjska ili, običnije, Petrinjska ulica).
Zanimljivo je da je na nekim natpisima svjesno učinjena pogrješka kako bi se izbjegla komunikacijska nejasnoća. Tako u Bogovićevoj ulici u Zagrebu stoji Advokat i sudski tumač odselio u Đorđićeva 3 b. Može se pretpostaviti kako je odvjetnik želio jasno reći koja je nova adresa njegova ureda, no to bi bilo vidljivo da je napisao u Đorđićevu, a ovako je ispalo kao da hrvatski jezik nema padeža te je na određen način pošiljatelj podcijenio primatelja poruke.
Neriješeno pitanje za jezikoslovce jest kako bilježiti skup šć u kajkavskim imenima mjesta, treba li ga bilježiti kao šć ili kao šč, kako ga izgovaraju domicilni stanovnici. Po načelu da se osobna imena i imena mjesta, naselja i gradova pišu onako kako ih izgovaraju njihovi stanovnici, osim u slučaju kad ona uvelike odstupaju od standardnojezične norme, takva bi se imena trebala pisati sa skupom šč. No Hrvatski pravopis Babića, Finke i Moguša kaže da se "glas ć piše u kajkavskim imenima gdje je jasno da bi on u književnom jeziku došao ili je tako uobičajeno, a to je u prvom redu na mjestu kajkavskoga šč" te propisuje: Kunišćak, Trakošćan, Budinšćina, Šćitarjevo... No taj pravopis dalje kaže: "Ona imena mjesta u kojima je u književnom jeziku već usvojeno č ili je veoma prošireno zbog prošle norme, mogu se pisati i sa č: Medveščak, Peščenica, Konjščina...". Iz spomenutoga je vidljivo kako u pisanju kajkavskih imena sa skupom šč vlada nejasnost i nedosljednost pa se neka imena bilježe po načelu izvornosti, a druga po pravilu iz Hrvatskoga pravopisa pa ćemo u rječnicima i leksikonima naći zabilježeno: Ščitarjevo, Konjščina, ali Trakošćan.
Kad se izuzme pravopisni problem pisanja kajkavskih imena sa skupom šč, koji bi jezikoslovci trebali što prije riješiti kako bi se izbjegle dvostrukosti i nedosljednosti, ostaje jasno kako je Hrvatima i Hrvaticama pravilno pisanje velik problem, kojemu posebnu pozornost trebaju posvetiti državna uprava i mjerodavne ustanove. Jer kako očekivati da se Hrvat pojedinac brine o materinskome jeziku kad s najviše razine dolaze suprotni signali? Pravilnim i uzornim pisanjem država treba biti primjerom kako pisati pa će se i pojedinci brinuti o jeziku, a ako ništa drugo, barem će pravilno prepisati ono što vide oko sebe.
- 23:11 -
