|
|
| < | siječanj, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Na rubu mojih misli, riječi koje se u tom trenu vrzmaju po meni, često potpuno nepovezane.
Evo neki blogovi koje ja čitam
Alica iz bjelog zeca čudne zemlje, koji je nestao. tako nešto =)
Božica. za nju neman šta reć, to jednostavno morate pročitat =)
Jedna cura iz mostara, Mia, odlična je.
Dr0can. totalno smeče. zanimljiv blog.
Anđaaaa. Dobar blog, zanimljivi postovi.
Dolazi da me odnese u nove poraze,
Dolazi da pokaže kako polagano uzima me
Dolazi samo da kaže kako slaba sam,
Lagano me ubija lagano krvarim
tek toliko da zna koliko me ima,
a ima me...cijelu...
Zovem se Iva
To je nebitno
Imam nekoliko poroka
Moje postove rijetko ko razumi
Volim svoj grad
Volim more
Ne volim emare
Vrlo san komplicirana
Nepredvidljiva
Temperamentna
Snalažljiva
Osjećajna
Ponekad agresivna
...
a ponekad previše postojim
Volim se zabavljat
Mrzim depresiju
Obozavam crtat
Obožavam muziku
Imam jezive snove.
END OF ALL HOPE
It is the end of all hope
To lose the child, the faith
To end all the innocence
To be someone like me
This is the birth of all hope
To have what I once had
This life unforgiven
It will end with a birth
No will to wake for this morn
To see another black rose born
Deathbed is slowly covered with snow
Angels, they fell first but I'm still here
Alone as they are drawing near
In heaven my masterpiece will finally be sung
It is the end of all hope
To lose the child, the faith
To end all the innocence
To be someone like me
Wounded is the deer that leaps highest
And my wound it cuts so deep
Turn off the light and let me pull the plug
It is the end of all hope
To lose the child, the faith
To end all the innocence
To be someone like me
This is the birth of all hope
To have what I once had
This life unforgiven
It will end with a birth
Mandylion, without a face
Deathwish without a prayer
End of hope
End of love
End of time, the rest is silence
Mandylion, without a face
Deathwish without a prayer
End of hope
End of love
End of time, the rest is silence
It is the end of all hope
To lose the child, the faith
To end all the innocence
To be someone like me
This is the birth of all hope
To have what I once had
It is the end of all hope
To lose the child, the faith
To end all the innocence
To be someone like me
It is the end of all hope
To lose the child, the faith
END OF ALL HOPE!!
Bezvremenost ove priče teško je razumjeti. Pokušaj shvatiti jer vječna je,
baš kao i Ona, s ružom u ruci...
Pogledali smo se. Ruševine koje su ostale zaglušujućom tišinom su rekle sve.
Svjedočile snu u trenutku kada se vrijeme probudilo i otvorilo samo za nas.
Svjedočile ljepoti... Ove zvijeri koju smo stvorili.
Koliko slijep možeš biti, krvave suze sam plakala?! I zar ne vidiš da u tom trenutku kockar gubi... sve što nikad nije imao.
Koliko gluha sam kad čujem nikad izgovorene riječi?! Skupo sam ti prodala običan kamen što dijamantom sam ga nazvala.
Lutao si žalom na kojeg su me godine nasukale, i naivno si me podigao iz pepela, sluteći da svoj danak uzimam tiho... Jer tko bolje gospodari tišinom od mene?
Vidiš, zavoljeti me lako je, kako i potonuti kad te teški kamen vuče ka dnu, ali voljeti me teško je, jer bezvlašće proguta svakoga tko pokuša zavladati.
Lako je ljubiti tvoje usne jer se nada rodi u svakom trenu... i u istom umre. Zato reći ću ti, i ti ćeš reći meni, dok se još možemo pogledati u oči, sve u što smo vjerovali, jer u tom trenu nestat će.
Nešto je besmrtno u nama, blagoslov i prokletstvo...
Jer tko od tebe bolje gospodari šapatom što ispunjava tišinu?
Nije ni važno, jer ovo više nismo mi.
Zato primi me za ruku i vodi me kao malo dijete, jer još te trebam, jer još me trebaš....
... Jer se laž pretvorila u istinu.
...Our songs will echo over the mountains and seas
The eternity will begin once again in peace
Gubimo se jedna u drugoj... Ili se možda samo tražimo... Kroz vrijeme koje bolno probada sve u što sam bila sigurna, čvrsto vjerovala da znam. Jesam li ipak godinama griješila... slijepo voljela... iluziju?
Možda me kiša ispire tako lako sa tvojih usana, možda me jednom izgovoriš kao riječ, blagim šapatom, s tihom ptatnjom, i isplačeš me suzom... Sjajnom i kristalnom, prkosnom... i vječnom.
U nama i dalje tinja taj žar, što je bivao vatrom, možemo li opet biti ta vatrena stihija, umilna i ljupka... smrtonosna i divlja buktinja što nas obje guta?
Ovo što smo skupa postale kroz vrijeme tišine nikada neće prestati postojati u nama, ovo što lagano blijedi na ovom svijetu, a u nama živi, besmrtno.
Sada trebam tvoju ruku, tvoj topli dah na svom vratu jer mi je hladno... Podigni me jer pretvaram se u led, a stakleno srce će puknuti i krhotine će me razdirati tiho i mučno, kroz vijekove ću vrištati cijelu sebe, i progoniti dio sebe koji činiš ti kroz svaku agoniju koja pritišće prošlost, koju preboliti neću...
Voli me jer nikada nećeš znati...
Hvala ti... za sve...
... I volim Te, to zapamti.
