srijeda, 14.07.2010.
Ispovijed
Ušavši u prostoriju ugledala sam sitnog, pogurenog starca.
Pogledavši dulje, bolje, kao da me posramila njegova živost.
Pored njega sam se osjećala kao da je rezultat obrnut. Kao da je moj kraj a njegov početak.
Smij se kaže. Smij. Sebi i drugima.
Život je radost. Zahvali Bogu na njoj.
Stisnuo mi je ruku, i istovremeno izvukao osmjeh i namamio suze.
Nisam čula uobičajeno, ali sam vidjela mnogo bitnije. Na tren, taj njegov sjaj me je zaslijepio. Na tren sam ga osjetila. Na tren sam se smijala. Na tren sam ponovno bila optimista.
Nisam klimala glavom, niti davala potvrdne odgovore kao da razumijem kao da pratim. Na koljenima sam u jednom bila i ponižena i uzvišena.
Taj starac se sinoć smijao. Taj starac je vratio dijete u meni.
Jutros, prvim zrakama sunca, zahvaljujem onom gore starcu zbog postojanja ovog ovdje. Ništa više nam ne treba, probudimo starca u sebi :)
- 09:37 -
