četvrtak, 26.11.2009.
juhuuuuuu...
Jučer, 25/11/09., na dan svete katarine, na ovaj svijet, kakav takav, stigao je mali mali bebač koji ima da pali i žari 
dobrodošao maleni!!!
- 08:50 -
srijeda, 25.11.2009.
Koliko (za)vrijedim danas?
Uhvaćena u nekom svom kutu nezadovoljstava, bacam pogled u prošlost i mislim si, pa zašto nam je to trebalo?!O zašto.
Naime, vi nemate pojma o čemu ja., ali hajde uzmimo ovako.
Sjedim neku večer s prijateljicom, jedna od onih pozitivnih večeriju, pijuckamo žesticu, pušimo skupe cigarete, klapimo o životu, ma znate već one razgovore, svi kad-tad upadaju u njih (i oni trijezni).
Nakon brojnih prebrojavanja, brojeva i poglavlja u svom, poprilično mladom životu (optimistična procjena), dođemo naravno na teme posla, rada, radnih navika, uopće navika.
Uzevši u obzir naše zemljopisne koordinate, vjerujem da ćete se složiti, poprilično je rijetko do nemoguće, sresti osobu zadovoljnu svojim radnim mjestom. Ok, stoji ona sad da nas ima svakakvih, ali ako ćemo posložiti redom znači od prava radnika, odnosa poslodavca, privatna firma, državna firma, veličina plaća…i sve ono što muči radnički stalež., vjerojatnije je da ćete vidjeti Gospu u Međugorju, (kažu jednom mjesečno), nego zadovoljnog radnika/cu.
E sad. O čemu ja. Kad je već takva situacija, pa mislim si lijepo, koji nas je vrag uopće tjerao da radimo, da se borimo za svoje stavove. Jesam li mogla sad lijepo doma, ustajati kad ja mislim da mi je vrijeme, brčkati po kući, raditi neke mutne poslove (mutni poslovi su krivo uvriježeni kao poslovi koji se odnose na mafiju ustvari su domaćice te koje se bave mutnim poslovima) dočekivati muža sa posla, živjeti s roditeljima, ne dočekivati nikoga., jednostavno masu nekih poslova koja se ne odnose na strah i stres rada pod nečijom čizmom.
Vraćam se svojoj prijateljici, našem planu o bogatoj udaji (čitaj skromnoj), gdje bi bile zbrinute i ne bi morale razmišljati o teškim stvarima kao što je…pa kao što je recimo za početak navijanje budilice ujutro. I ne, ne smeta mi ni prstohvat nepoštivanja od strane buduće polovice. Čujte, navikne se čovjek i na gore. Ako se koji put ispriječi i koji šamarčić, žlica seksizma, čvršća ruka, znojna miška, a sve ću ja to lako, samo me nemoj ustajat u šest ipo.
Uzalud nam trud. Moje mišljenje. Zašto, o zašto, čitav jebeni pokret feminizma. Zamisli, žene osnovale pokret?!Sve te brojne sufražetkinje koje su se znale i bacati pod vlakove, vezati za trgove, danima ne jesti ništa (nije u pitanju staromodna dijeta) ..i što sve još ne.,za žensko pravo glasa. Radikalne, socijalne pa ove današnje liberalne feministice., ma nabijem ja to sve mačku na rep. Odlučujem čvrsto, njih ću kriviti za svoj neuspjeh, njih ću kriviti za postignuto i nametnuto. Zašto bi mi smetalo ako me ljudi gledaju kao ženu kad ja to jesam, zašto da se borim protiv svoje tradicionalne uloge u društvu? Ok, neću više pretjerivati dok ne probudim bijes onih među vama koji se zalažete za brojne ženske studije. Vjerujem da neki/e i studiraju iste.
Htjedoh reći. A valjda nisu računale da će današnje žene, kao ja i gore navedena prijateljica, to pravo uzeti zdravo za gotovo. Valjda nisu računale na jedno takvo banalno mjesto kao ova država (jedino je u poredbi sa švicarskim sirom, najbliža pridjevu švicarski), gdje taj tvoj glas, ne bitno kojeg spola, ne vrijedi. Na kraju krajeva, evo šta da ja radim sa svojim glasom danas.
Da dam oglas, mijenjam svoj glas prava na glasanje, za glas prava na neglasanje i neodlučivanja o ničemu.
To uopće i nije problem. Čujte. Već ovako se osjećam nekako slično.
P.S. Prilikom pisanja ovog teksta nije ozlijeđena niti jedna ženska osoba, moje isprike svima koji su nađeni uvrijeđenim, uz izgovor da mi je ipak zadovoljstvo što baš ni ja ne moram glasati za Hebranga. Hvala im na tome
- 16:20 -
srijeda, 18.11.2009.
Odlučujem.
Čitavo vrijeme sam mislila kako su drugi sretniji,
Tek sada uviđam kako su drugi neiskreniji.
Iznenađena odlučujem ne vjerovati.Laž.
Čemu toliko traženje sebe, kada druga strana pruža lik drugi.
Sumnjam još uvijek, no moja misao ostaje.
Zar je moguće da čitavo jedno biće drži lažni štit oko sebe i razgovara o njemu na normalan način. Izgleda sa sam idiot. Bravo za mene. Krivo za druge.
Ostajem i dalje u traženje. Ono gubi smisao.
Čekaj.
Bogu da se predam.
- 08:41 -
četvrtak, 12.11.2009.
sumnja šuti
sretan put
stotinu riječi
jedna banana
- 15:28 -
četvrtak, 05.11.2009.
Ima ih koji su umrli ljubeci se
Ima ih koji su umrli ljubeci se
Ima ih koji umiru, ali smrt ne prepoznaju
i to se ponavlja svakoga dana postajuci neprimjetno,
zaboravljeno, izgubljeno.
Ima ih koje je smrt zatekla kako se smiju,
kako se smiju do suza, ali smijeh se skupio
u neodlucnu boru na obali usana
i ostala je samo voda, topla i vlazna.
Ima ih koji umiru samo za sebe, u njima
svi zive, u njima svi traze svoju smrt
i nalaze je u svemu sto im pripada.
Ima ih koji umiru samo za druge, u njima umiru svi,
sve u njima umire do njih samih. U kutu svoga tijela
oni disu i placu.
Ima ih koji su samo uzdahnuli
poput zvona u kome svaki udarac srca
odjekuje kao udarac groma.
Ima ih koji se oprastaju, ne znajuci kamo idu,
ni kome pruzaju ruku. Njihova se sudbina ostvaruje
ispisujuci magicne znakove na krilu ptice.
Ima ih koje je smrt zatekla ljubeci se.
O njima bih mogao govoriti da su rijeci prazne
kao koza gusjenice iz koje se radja prekrasan leptir.
Ima ih koji su umrli grleci se. Zar ima ljepse smrti
od plamena koji svoje ostre zube
odmara na grlu koje jeca?
Ima ih koji su smrt docekali kao zenu,
kao ljubavnici spremni da vladaju, da budu pobijedjeni,
i ne znaju gdje pocinje poraz i gdje pobjeda prestaje.
Ima ih koji su umrli, ali ni to nije bilo dovoljno
i oni su ponavljali svoju smrt
kao dijete koje ponavlja stihove.
Ima nespretnih, zbunjenih, uplasenih i uznemirenih.
O njima vjetar pjeva dok valja svoje tesko tijelo
u sporom koritu mora.
Ima i onih koji su umiruci psovali zivot
rijecima u kojima bijase gorcine
poput trnja sto jeca iza svake ruze.
I konacno, ima ih koji su umrli odjednom,
baceni poput kamena visoko u nebo.
Ni smrt ih nije zaustavila
u letu koji jos traje.
Zvonimir Golob
- 09:19 -
