petak, 26.02.2010.

U potrazi za izgubljenim vremenom

Bezobrazluk bez granica

Zvoni telefon. Nepoznati broj. Hm.
Javljam se, šupalj glas sa druge strane govori o natječaju. Da, sad je lovim.

Negdje tijekom prošlog tjedna u dnevnim tiskovinama, hvatam javni natječaj za mjesto Administrativnog i tehničkog radnika u lokalnom Centru za obrazovanje. Protrljam oči dvaput, uvjerim se da je natječaj zaista tu, ne produkt moje halucinacije.
Konačno!, razmišljam. Neki pristojan natječaj za posao, a u pozadini mi lupa misao, štela štela štela…
Nakon razgovora s prijateljima, vođena (ni sama ne znam od kuda) vjerom u postojanost nekog dijela, kako bi rekao bivši predsjednik susjedne zemlje, pravnog sustava države, kažem sebi, ma zašto da ne. Radim prijavu, ušminkavam onako poprilično dobar CV (nije što je moj), kupim kopije, originale, potvrde o nekažnjavanju, prebivalištu, rodne listove i ostalu papirologiju (slična ide i za astronaute vjerujem), šaljem na navedenu adresu

Vraćam se na poziv. Službenica provjerava da li sam to ja. Potvrđujem. Kaže citiram:

- Zovem iz Centra za obrazovanje.
- Da ja sam. Potvrđujem, sad već uzbuđeno.
- Sutra u 2 je razgovor pa ako hoćete dođite.
(??????????????????!!!!!!!!!!!!!!!!?????????????.., zbunjena ja?)
- Kako mislite ako hoću da dođem?, upitam u nevjerici s mišlju da valjda ako sam se na nešto prijavila, (a nisu me oteli vanzemaljci i isprali mozak), hoću i doći.
- Je li dolaze ostali kandidati??, pitam dalje.
- Da. Dolaze svi koji su se prijavili pa dođite i Vi ako hoćete, dodaje ona ponovno.
- Doći ću., potvrđujem, spuštam slušalicu i dajem mislima slobodu igre.

Ok. Sad već nakon što sam i prebrala čitav razgovor, uvjeravam samu sebe, vjerojatno je to nespretnost službenice i ništa drugo., dok u pozadini lupa onaj isti glas, štela, štela, štela. Znate kako u filmovima imate ona dva lika na ramenu, borba anđela i đavla, e tako nekako izgleda situacija.

Prelistam još jednom svoj CV, kupim informacije o samom Centru s njihovih web stranica, oblačim lijepo odijelo, bacam nanose rumenila, izvijam trepavice, skupim samopouzdanje i mislim si, pa da, to je to. Idealna osoba za administrativnu i tehničku radnicu sam ja, to je ovaj dio oko samopouzdanja.

Sjedam u učionicu, ozbiljni gospodin u naočalama, me raspoređuje na mjesto udaljeno od drugih, kao da ne prepisujem što li. Sama u sebi se čudim i uočavam čuđenje i kod drugih. Nitko ništa ne govori. Tišina u učionici. Pada mi na pamet, da nije i kod nas startala ova državna matura pa da nisam fulala učionicu?!, ali ne. Gospođa službenica proziva jedno po jedno na razgovor, vraćaju se s upitnikom od 7-8 stranica, ispišu, predaju gore spomenutom s očalama i odlaze. Pritom predajući upitnik, krenu prema vratima, otvaraju ih i bacaju jedan posljednji okret prema sve ispunjenijoj učionici. Valjda, neki brzi prebroj u glavi, suočavanje sa suparnicima. Ok, skužila sam kako red funkcionira, ali mogao je isto neko i reći, čisto pristojnosti radi. Vidim neke poznate face, i lagano krenem brojati ljude. Nakon sat vremena meditacije u tišini učionice, stiže red i na moje ime. Silazim do prostorije za razgovor. Ulaskom upoznajem voditeljicu odjela i istovremeno mijenjam facu iz šarmantne samopouzdane u onu ''a šta si ti mislila'' razočaravajuću.Voditeljica je moja poznanica, točnije, generacija iz srednje škole, dok je jedna od kandidatkinja za posao, među onim ranije spomenutim poznatim licima, njezina najbolja prijateljica. Šta ti je mala sredina mislim si. Ne možeš ni prijateljici sredit posao a da se ne odaš pred drugim kandidatima. Pri ulasku, da ne zaboravim, spazim sestru od voditeljice odjela, sjedi za pultom, radi. Obiteljska škola mislim si.
Pored nje, u prostoriji sjedi i gospodin, koji upola mog predstavljanja i pričanja o radnom iskustvu, izlazi nonšalantno na način kojim potvrđuje sljedeće.
Da mi smo Centra za obrazovanje,Da funkcioniramo pri Ministarstvu, logično samim tim djelujemo s pravom javnosti te iz svega navedenog Da moramo imati proceduru javnog natječaja i Da moramo imati proceduru razgovora s kandidatima. Voditeljica mi frflja neku spiku, kao ne poznajemo se ni ja ni ona ni njezina best frend. Na kraju izlaganja, koje rutinski obavlja, obavještava me kako ima 50 (slovima: pedeset) kandidata te kako nije sigurna kada će mi javiti o pozitivnom ili negativnom ishodu. Pritom djeluje, kao da mi službenica lutrije, nakon uplaćenog listića za dobitak od 37 milijardi kaže, obavijestiti ću vas o mogućem dobitku.

Uzimam upitnik i penjem se ponovno na Tibet. Pored osobnih pitanja, generalija, gdje sam tko sam, jel vozim, s kim živim, postoji dio upitnika koji sam im proslijedila u svom CV, točnije čitav CV, te pitanja poput onih moji uspjesi, moji neuspjesi, po čemu sam specifična, što me izdvaja iz drugih. Sada već moje razočarenje lagano prelazi u ciničnu ljutnju. No koja korist od svega toga. U glavi se vrte riječi prijatelja, ''Jesam ti rekao/la da je to već sređen posao; Natječaj raspisan za nekoga…'', dok istovremeno čujem masu poznatih prezimena koji se redaju za razgovor.
Ispisujem upitnik najbolje što mogu. Ponavljam svoj život, prepun iskustva, projekata, organizacija, aktivnosti, opisujem se kao aktivnu, fleksibilnu, odgovornu, otvorenu i spremnu na rad osobu. Koji put možda malo i pretjeram, i predam tako ispunjen upitnik.
Na odlasku, naravno, prekrstim sve prisutne s vrata.

Sjedam u auto, i posljednji put prebrajam svoje šanse. To traje vrlo kratko, nema ih. Vozim se natrag, čujem splitski beat fleet s radija, i nekako kao da se neki dio u meni još uvijek nada. Zauzdavam ga, više zbog sramote na samu sebe.

Još uvijek čekam poziv službenice. Nadam se da će ovaj put biti ljubaznija. Barem toliko.
Što vi mislite?

- 15:18 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

pitam

kada bi me pitao
kako je prošao razgovor
osvojila bi me briga

kada bi pogledao
moje rame prije skretanja
očarala bi me iskra

kada bi se sreli
pogledom u oči
ostao bi jedan

- 09:21 -

Komentari (0) - Isprintaj - #