Vec duze vrijeme gledam u prazan papir, olovka u ruci..ali rijeci nema.Nekad je puno lakse pisati o suzama, patnji, o onim losim danima, nego o sreci i razlozima zbog kojih zivimo.Citajuci svoje postove shvatila sam da te stvari nisu vrijedne pamcenja, svu tugu i bol treba pustiti u zaborav..mnogi od vas ce nakon citanja postova pomislit da je moj zivot samo jedna tuzna prica..ne, on je daleko od toga..

Pozdravila sam se najmilijima,sjela u bus i krenula..
Bila su to dva odlucujuca sata za mene..razmisljala sam o svemu..

Sjetila sam se proslog ljeta, onog kobnog dana.Mladost ludost kazu neki..ma koliko god se ja cinila zrelom osobom, u nekim najgorim trenutcima pokazem da to i nisam bas.Bio je tmuran ljetni dan,vrijeme kad su se događale mnoge nesrece na moru, vrijeme kada su mnogi nazalost pogubno zavrsili..tako sam mogla i ja.Tamni oblaci su se spustili na zemlju, vjetar nam je parao lice, valovi kao da su jedva cekali da uzmu nekog k sebi..na ulici ni zive duse, plaze puste, ma sve to sa razlogom..No, bile smo nas tri tamo a to nitko nikad nebi od nas ocekivao.Kao u inat zivotu otisle smo na najvece stijene, mlade, zeljne neceg novog, ispostavilo se i ne bas prisebne..i nazalost to novo iskustvo stajalo nas je skoro zivota.Tiho usle u more,mislile smo da smo dovoljno jake da se odupremo onim valovima, koji su tog dana bili nemilosrdni..Ne, mi nismo bile toliko snazne..Onaj tren u vodi..ma to ne mogu opisati.Valovi su me vukli ka sebi, pa odbacivali od sebe..nije se nista moglo.U jednom trenutku osjetila sam samo jedan snazan pritisak, pomislila sam samo ''baca me o stijenu''..mislima mi je prohunjala rijec ''gotovo je''..i dalje nisam znala nista.Do onog trenutka..kada sam ugledala lice svoje prijateljice, spasila nas je nekako..Nasa uplasena i blijeda lica jedino su sto se moglo vidjeti poslije svega, ali u ocima..sreca i zahvalnost.Sjecam se, dotrcala sam kuci sva u soku ali ipak svjesna necega..izljubila sam sve redom, rekla im koliko mi znace i da ih volim..Sta nekad treba takva stvar da bi shvatili sve??Pomislila sam samo ''ja sam ziva''..ja sam sretna..Taj dan je ono cega se sjetim svaki put kad nesto nije po mojoj volji,kad mislim da je sve lose..
Sjedim u busu, moj sretan i zaigran pogled promatrao je svu onu ljepotu..zahvaljivala sam se Bogu, na svemu sto mi je dao i pruzio, zahvaljivala sam se na darovanom zivotu i na ovoj prilici da stvaram, gubim i dobivam, na prilici da se smijem i budem tuzna, na prilici da volim i budem voljena..Toliko je ljepote oko nas, toliko dobrih i vrijednih stvari koje ponekad ne znamo cijeniti jer smo zaslijepljeni onim ruznim.
Male stvari su te koje cine moj zivot..pokoja lijepa rijec, poklonjen osmijeh, bezbrizna igra leptira, cvrkut ptica ranom zorom, sum nestasnih valova..Ma mali milijun stvari koje su tako male i nekad nezapazene, koje su tako vrijedne ali ipak besplatne..i to je ona sreca koja mene cini covijekom..stvari koje su neizmjerne vrijednosti.
Sjecam se..
Dosla sam na fax, masa ljudi koje prvi put u zivotu vidis..na temelju izgleda ne mozes suditi, ali molim te onda niti ne sudi...Par cura nema dobro misljenje o meni (zacudo..:p )Recenica ''Zar ona misli da je iznad nas?'' me u tom trenutku izbacila iz takta.Tenisice marke neke, jakna, hlace..pa sta to ima veze sa covijekom??Ono sto mi nosimo unutra je ono sto smo mi zapravo, one nase male stvari i svi oni nasi mali postupci koje cinimo..To je ono sto mene cini a ne one tenisice koje sam kupila prosli tjedan.Za par mjeseci njih vise nece biti, bit ce vec stare i izgrebane..ali ono sto ja nosim u sebi ostat ce vjecno mlado i svjeze..

Vidim skrenula sam sa teme i pocela pisati o tenisicama
Ne znam, za kraj mogu napisati samo da ne smijemo dopustiti da lose stvari zavladaju nad svim onim lijepim sitnicama koje nam izmamljuju osmijeh na licu.Trebamo biti sretni sto smo dobili priliku da zivimo i stvaramo, zato radujmo se tome i nek nam to bude poticaj u ruznim situacijama.

Istina, moj zivot je imao te ruzne situacije,i imat ce ih jos,
ALI one nisu nista u usporedbi sa onim lijepim..koje me cine sretnom i zadovoljnom osobom.

Zivim, dakle sretna sam..

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.