Joj ne mogu vise..ma ne mogu vise..
Obozavam ovo Bozicno vrijeme, osoba sam kojoj je jako stalo do svega toga..Obiteljski rucak, vatrica, miris finih maminih kolaca, pa kicenje bora..polnocka..Ajme sva ona zvonjava telefona i cestitanje rođacima iz svih krajeva svijeta, i na kraju otvaranje poklona...mmmm..
Obuzme te lijep osijecaj, toplina, sjetis se dobrih ljudi, dozivljaja..neka nada te obuzme, ma ne znam..Uzivas na trenutke gledajuci prelijep bor okicen crvenim kuglicama i masnicama, pod bljeskom lampica..Sve je to super, ali ima ono nesto dublje, ono nesto sto te zaboli..
Ja znam da mogu biti sretna sto sam ziva, sto sam zdrava, sto imam obitelj, dom, sto imam prijatelje koji me vole..I znajte, ja sam presretna zbog svega toga!Ali, menoi fali jos samo jedna stvar..netko tko ce zivijeti za mene kao i ja za njega...netko tko ce me na Bozicno jutro njezno zagrliti, poljubiti i ugrijati..Treba mi netko kome ce stati do mene, netko tko ce se pitati di sam, i sta radim..Jer tuzno je u ovo vrijeme ljubavi biti sam u srcu..
Hmmm, mislim da sam o ovome vec pisala?Ali nema veze..moram..
Sta cu, sve mi ovo tesko pada, kao i ova suza sto se upravo spusta niz moje lice..Jer oduvijek sam sanjala o tome da u ovo vrijeme ne budem sama, i cini se da se moja proslogodisnja zelja jos nije ostvarila..Ne preostaje mi nista drugo nego da opet lagano sklopim oci, i iz dubine duse zazelim davno zazeljenu zelju..
..tako je to iz dana u dan, iz godine u godinu..Ali ja ne odustajem, I iako sam se puno puta razocarala u ljubav, iako sam bila povrijedena, ponizena..iako bas i ne vjerujem u ljubav..meni duboko u srcu postoji jedan sitan tracak nade, da cu i ja jednog dana imati nekog svog..
I da, je jesam sretna, imam obitelj, prijatelje, ziva sam hvala Bogu, ne poricem sve to, ali ja sam nepotpuna..meni fali ta ljubav, i netko tko ce da me voli..da me voli zbog mene..

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.