kraljevski puding

Nenad Stojković

ULICA KOJOM PARADIRA GORKO-SLATKI CIRKUS SVIJETA


Prvi samostalni roman Envera Krivca, Ulica Helen Keller, djelo je posebne vrste energije od posebne vrste krojača koji majstorski zašiva svjetove u jednu originalnu dimenziju. Dimenziju u kojoj svi živimo i zbog koje su nam potrebni ovakvi romani kako bi je uspijeli pregledati.

Krivac uvlači svijet u Hrvatsku i Hrvatsku u svijet na način kojim izvlaći na površinu istinski kulturološki amalgam 21. stoljeća u kojem živimo i koji živi nas. Ulica Helen Keller je sastavljena od prošlosti i budućnosti, lokalizacije i globalizacije, humora i melankolije, iskrivljenog života i ispravljene smrti zašivenih u dosad neviđenu mitsku kreaturu koja se čas čini stvarnom do najmanjeg detalja, čas nalikuje na golemi balon koji krasi paradu jedne obitelji (kao uostalom i svake obitelji). Dualnost romana nas privodi stvarnosti kroz eskapizam posuđujući jednu od osnovnih funkcija svakog mita i legende – projekciju koja nam olakšava sagledavanje vlastite nutrine i vanjštine.

No ono što izdvaja Envera Krivca od većine pisaca s ovih prostora je njegov raskid s konvencionalnim pristupom prošlosti. Dakle, niti je odabire ignorirati, niti je pretvara u pompoznu operu koja glorificira, osuđuje ili presuđuje. Njegov je pristup kudikamo lakšeg dodira, s organskim dojmom bliskosti onom praktičnom odnosu s povijesti kojeg na svakodnevnoj bazi uzdržava tzv. običan čovjek. Na taj način posredno kristalizira uzrok našeg stalnog bremena u nama samima umjesto u fatalizmu korijena ili kalvariji snova uskraćenih okolnostima u koje smo rođeni. Ovdje se govori o suptilnom istraživanju začetka, iskri transcendencije više nego o samom požaru transcendencije i time je ova knjiga još veća rijetkost.

Elementaran jezik i tečni stil su kao obični kuhinjski nož. U netalentiranim rukama mogu dovesti do samoozlijeđivanja, ali u talentiranim i/ili istreniranim rukama postaju vrhunsko oružje/oruđe. A i sami ćete se uvjeriti/osjetiti kako Enver Krivac posjeduje talent kojim uspijeva posve jednostavnom rečenicom smještenom na pravom mjestu, u pravo vrijeme, zarezati iznenađujuće duboko u vas. U skladu s dualnosti Ulice Hellen Keller, kompenzacija takvom stilu dolazi u obliku ustrajne i kompleksne mreže referenci koja vam otkriva autora kao pravu malu enciklopediju popularne kulture, a posebice glazbe.

Takav pleter zrcale i likovi u Ulica Helen Keller kao obični ljudi s običnim problemima u neobičnom svijetu. Neobičnom jer nam, jednom za promjenu, izravno govori istinu na svakom raskrižju, trgu, nazivu ulice ili škole. A stanovnici Krivčeve knjige su nam srodni utoliko što i u tom ekstremu ignoriraju istinu – baš zato jer im je postavljena ispred nosa – te umjesto nje odabiru iracionalne strahove. Zato su istine i laži ovdje majstorski izmiješane (onako kako su današnje generacije hibridi globalnih medija iluzija i lokalizirane stvarnosti koju možete provjeriti svim osjetilima) pod pretpostavkom da je upravo potraga ono što čovjeka nagoni da na koncu cijeni istinu. Istina nikad i nigdje ne mijenja svoj oblik – bilo da dolazi iz usta vaših prijatelja iz djetinjstva ili Jacka Nicholsona. Potrebno ju je izvući šamanskim procesom, putovanjem nakon kojeg ćete osjetiti istinu makar je ne mogli artikulirati.

Ulica Helen Keller je sjajna karta za tu egzorcizirajuću vožnju ruskim planinama na kojoj ćete sigurno zaiskriti noseći zajedno s knjigom osmijeh i dubinu iz apstraktnosti u stvarnost i natrag. Uvidjet ćete da ste, kao Kelerica, i vi nigdje i svugdje, onda i sada, vani i unutra.

Sjajan prvi poklon od mladog autora pred dugom ulicom punom potencijala.


27. 5. 2011.

Ćo mona!

Nikako da ufatim vremena da ti malo popljujem knjigu...

Dakle, fala fala puno na kvazi-posveti, već sam crtež masno prodo na e-bayu.

Knjiga mi je, da prostiš, za past na gu'icu. Ono, jako dobra. Mislim da čak među omiljenijima. Pazi, ja sam 'Ulicu HK' pročitao dvaput već. Prvo mi je bila urnebes i smijeh. Onda mi je postala strašno melankolična i topla, obiteljska i emotivna. I ima toliko puno djelova koji su me baš odvalili em od smijeha, em onako na emo-foru. 'Pisma s Eza', npr...

Strahovito dobra knjiga. Ja ju sada svima kurvam i možebitno ću te žicat proviziju ako tko kupi.

Sav taj napad na čula, sve te ogromne zajebantske rečenice, sve sam to preživio. Zaista, divna knjiga. Obiteljska. Mislim si, jebate, ovako nešto bi ja napisao kad bi imao pameti pisat. I sve one reference na pop-kulturu.. Jao!

Hvala.

p.s.
I ja sam imao neku Elisabeth Shue fiksaciju kad san bil mladić. I ja na grobljima čitam imena. I svi to rade, ali ne priznaju. To ti dođe ko drkanje ili prđenje.

Ala bo!


Marin Miš, 29. 4. 2011.

Greetings, Earthling!

Javljam ti se jer ti dugujem reći da sam konačno pročitala Kelericu (ruku na srce, ruža u reveru, pročitala sam je u dva dana, ali nikako prije da joj se posvetim, 100 po 100). And I loved it! Ne zato što bi mi se ko fol trebala sviđati jer si je ti ili netko koga poznam napisao.

Kelerica je skroz jednostavna knjiga, dok je s druge strane komplicirana do nervoze. Jednostavna u smislu radnje, događanja (čak na momente i priprosta), čini mi se s razlogom je tako, samo zato da bi ostalo mjesta za veličinu koju trebaju likovi i njihova prerastanja, a još više mjesta za hilaričnu igru asocijacija koje su tu baš kad trebaju biti i imaš osjećaj da bez njih ne bi u potpunosti doživio masu situacija. U šesnaestercu je gužva, ali dobra vrsta gužve, kao kad znaš da će netko zabit gol. Istovremeno tekst nije zagušen, iako na par mjesta prijeti da bi mogao biti. Kao što na par mjesta dijalozi postanu malo pretjerani i pomalo izvještačeni, ali dobro, ne narušava doživljaj čitanja.

Gotovo mi je neobjašnjiva spolna obojenost i odvojenost naratora i Matilde. Ili da pojednostavim, u ulozi Matilde ti si u potpunosti žena, u ulozi naratora ti si ti, muškarac jel'. Knjigu kao da su zajedničkim snagama pisali muškobanjasta žena i ženskobanjasti muškarac.

Obožavam Matildina pisma Perlasici! Toliko su intimna i iskrena, i lišena svakog klišeja, i stoga nikako ljigavo sentimentalna pa tako jedinstvena... Dobijes jedan osjećaj koji se iz nekog razloga rijetko nalazi u knjigama, a češće u pjesmama, koji je stvaran i istinit i ima smisla jedino kad je čovjek zaljubljen pa je sposoban da se raspline! Na kaveru iza piše da narator ne skriva zaljubljenost u svoje heroine...

Lokalitet i njegovo paralelno bivanje, pravi ze monster u knjizi, (večim je dijelom) samo personalizacija njenog straha od hm, svega otprilike, naročito straha od dizanja guzice i hvatanja snova. Been there, done that and oops, I (just) did it again. I zato je njen lik toliko univerzalan, a opet nije klišej, kao što rekoh.

Smijala sam se, dosta, a obično se ne smijem dok čitam. Čitala sam s razlogom potpuno rasterečeno, ne kao da tražim neki prijestup ili grešku u koracima, a to nisam dugo uspjela.

Da ne bi ovo sad prošlo kao ljubim ruke, gospodine Krivac, ili se envertualno bilježim sa štovanjem, moram reći da sam očekivala da će Jacky biti ono, više kul, markantno bezobrazan i neobziran i da će mu se živo jebati za sve.

Eto, toliko.


Marina Vrđuka Beleš, 12. 5. 2011.