Greetings, Earthling!
Javljam ti se jer ti dugujem reći da sam konačno pročitala Kelericu (ruku na srce, ruža u reveru, pročitala sam je u dva dana, ali nikako prije da joj se posvetim, 100 po 100). And I loved it! Ne zato što bi mi se ko fol trebala sviđati jer si je ti ili netko koga poznam napisao.
Kelerica je skroz jednostavna knjiga, dok je s druge strane komplicirana do nervoze. Jednostavna u smislu radnje, događanja (čak na momente i priprosta), čini mi se s razlogom je tako, samo zato da bi ostalo mjesta za veličinu koju trebaju likovi i njihova prerastanja, a još više mjesta za hilaričnu igru asocijacija koje su tu baš kad trebaju biti i imaš osjećaj da bez njih ne bi u potpunosti doživio masu situacija. U šesnaestercu je gužva, ali dobra vrsta gužve, kao kad znaš da će netko zabit gol. Istovremeno tekst nije zagušen, iako na par mjesta prijeti da bi mogao biti. Kao što na par mjesta dijalozi postanu malo pretjerani i pomalo izvještačeni, ali dobro, ne narušava doživljaj čitanja.
Gotovo mi je neobjašnjiva spolna obojenost i odvojenost naratora i Matilde. Ili da pojednostavim, u ulozi Matilde ti si u potpunosti žena, u ulozi naratora ti si ti, muškarac jel'. Knjigu kao da su zajedničkim snagama pisali muškobanjasta žena i ženskobanjasti muškarac.
Obožavam Matildina pisma Perlasici! Toliko su intimna i iskrena, i lišena svakog klišeja, i stoga nikako ljigavo sentimentalna pa tako jedinstvena... Dobijes jedan osjećaj koji se iz nekog razloga rijetko nalazi u knjigama, a češće u pjesmama, koji je stvaran i istinit i ima smisla jedino kad je čovjek zaljubljen pa je sposoban da se raspline! Na kaveru iza piše da narator ne skriva zaljubljenost u svoje heroine...
Lokalitet i njegovo paralelno bivanje, pravi ze monster u knjizi, (večim je dijelom) samo personalizacija njenog straha od hm, svega otprilike, naročito straha od dizanja guzice i hvatanja snova. Been there, done that and oops, I (just) did it again. I zato je njen lik toliko univerzalan, a opet nije klišej, kao što rekoh.
Smijala sam se, dosta, a obično se ne smijem dok čitam. Čitala sam s razlogom potpuno rasterečeno, ne kao da tražim neki prijestup ili grešku u koracima, a to nisam dugo uspjela.
Da ne bi ovo sad prošlo kao ljubim ruke, gospodine Krivac, ili se envertualno bilježim sa štovanjem, moram reći da sam očekivala da će Jacky biti ono, više kul, markantno bezobrazan i neobziran i da će mu se živo jebati za sve.
Eto, toliko.
Marina Vrđuka Beleš, 12. 5. 2011.
Post je objavljen 14.05.2011. u 14:35 sati.